Trpimir Matasović  

Putovanje neistraženim putevima baroka

Kada je proljetos Koncertna direkcija Zagreb i službeno objavila da, umjesto dosadašnjih Zagrebačkih ljetnih večeri, ovo ljeto kani ispuniti novopokrenutim Zagrebačkim baroknim festivalom, reakcije su bile podijeljene. Naravno, teško da je itko mogao dovesti u pitanje eutanaziju Večeri na Griču, s obzirom na to da je riječ o manifestaciji koja se već godinama programski organizirala zbrda-zdola, uz tek povremene i redovito ne osobito uspješne pokušaje ubacivanja izoliranih koncepcijski zaokruženih blokova. Na temeljnoj razini, niti zamisao o baroknom festivalu nije trebala naići na veći otpor – baroka u Zagrebu nedvojbeno nema dovoljno, a pogotovo ne onog povijesno obaviještenog. K tome, atraktivna gostujuća imena koja su najavljena garantirala su da će se Zagreb i u ljetnim mjesecima moći barem privremeno ucrtati na kartu europskih glazbenih metropola.

No, bilo je i drukčijih razmišljanja. Treba li Hrvatskoj, uz Varaždinske barokne večeri, još jedan barokni festival? Nije li takva koncepcija preuska i prehermetična za jednu ljetnu manifestaciju? Hoće li nezanemariva sredstva dobivena iz gradskog proračuna biti uložena u uistinu kvalitetne sadržaje? Naposljetku, hoće li publika prihvatiti i posjećivati novi festival?

Uza sve ove, ipak koliko-toliko opravdane dvojbe, našlo se i posve nebuloznih pitanja, poput onog o tome kakve uopće veze Zagreb ima s barokom – postavio ga je netko tko očito nikad nije bio u crkvi Svete Katarine ili u Klovićevim dvorima. U skepsi je pak prednjačilo Ministarstvo kulture, izdvojivši za ZABAF tek simbolična sredstva mnogostruko manja od onih koja se već godinama odlijevaju u Varaždinske barokne večeri.

Najava novotnosti

Kao protuargument skepticima organizatori su isticali nekoliko elemenata po kojima bi ZABAF zaista trebao biti, kako je u propagandnoj krilatici ponosno isticano, “novi festival stare glazbe”. U usporedbi s Varaždinskim baroknim večerima, razlike se očituju prvenstveno na dvije ključne razine: nasuprot većinom “romantičarskom” pristupu baroku, ZABAF nameće povijesnu obaviještenost, dok se varaždinskom monumentalizmu suprotstavlja usredotočenost na komorne projekte. Osim toga, začarani trokut Bach-Hädel-Vivaldi nadomješten je vremenski i geografski širim rasponom glazbe, s brojnim programima djela u nas, ali i u svijetu još nedovoljno poznatih autora. Svemu tome treba pridodati i suradnju s već etabliranim Festivalom Brežice, čime su bitno smanjeni produkcijski troškovi obiju manifestacija.

Uoči početka festivala dane su još neke naznake novog pristupa na svim razinama organizacije, pa je tako grad bio oblijepljen jumbo-plakatima na kojima se likovi odjeveni u baroknu odjeću prikazani u suvremenom urbanom kontekstu. (S obzirom na to da Frankfurter Allgemeine Zeitung nije bio medijski pokrovitelj festivala, nejasno je zašto se taj list pojavljuje na jednom od plakata, no možda je i ovdje riječ o svjesnoj “provokaciji”.) Dva najavna glazbena događaja također su jasno upućivala na osnovne smjernice festivala. Prvi od njih bio je 25. lipnja, koncert na kojem se najprije predstavio Brass ansambl Ad gloriam, čime je naznačeno da povijesna obaviještenost nije dogma na kojoj će se na ZABAF-u bezuvjetno inzistirati, da bi potom orguljaš Mario Penzar izveo kraći program nizozemskih baroknih majstora, ističući tako usmjerenost na otkrivanje nepoznatih glazbi. Mjesto održavanja, crkva Svetog Franje Ksaverskog, pritom je jedna od onih lokacija koje bi svakako trebalo iskoristiti u budućim izdanjima festivala, čime bi se probio zasad još neprobojni gričko-kaptolski okvir koji su i ove godine činili Katedrala, Klovićevi dvori, te crkve Svete Katarine i Svetog Marka. Dan kasnije u palači Dverce upriličeno predstavljanje čembala iz radionice talijanskog graditelja Guida Bizzija bilo je prigoda da se na konkretnim primjerima vidi koliko već i glazbala na kojima se svira uvjetuju interpretaciju barokne glazbe.

Grand entrée

Još je jasniji biljeg čitavom festivalu dalo njegovo otvorenje, koje je uistinu bilo, da se poslužimo baroknom terminologijom, pravi grand entrée i za sva nadolazeća događanja. Doduše, okvir koji su činili konji i žongleri na početku, odnosno kičasti scenski tableaux i Glazba za kraljevski vatromet (u ne posve sretnoj izvedbi članova Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske) na koncu nije bio bitno različit od sličnih happeninga koje je u Varaždinu moguće vidjeti manje-više svake godine, čime se vjerojatno željelo ugoditi malograđanskom ukusu jednog dijela zagrebačke publike.

No, tim je veći bio pozitivni šok što ga je svojim osebujnim uprizorenjem Služavke gospodarice postigao režiser Ozren Prohić. Općepoznatom je i tisuće puta prežvakanom Pergolesijevu intermezzu novi život udahnut smionim, ali tekstom posve opravdanim čitanjem koje protagoniste prikazuje kao robove vlastite žudnje. Heteronormativni odnosi moći pritom su okvir kojim s počinje i završava, ali ga se u međuvremenu ozbiljno uzdrmava. Prebacivši radnju u pedesete godine prošlog stoljeća, Prohić scenska zbivanja stripovski vodi u paralelnim prostorima “ženskog” svijeta kuhinje i “muškog” svijeta dnevne sobe. Promjene u odnosima moći odražavaju se tako u pokušajima da protagonisti uspostave vlast na suparnikovom terenu. U rukama domišljate Serpine čak i metla, usisavač i peruška postaju simbolima preotete faličke dominacije, a tko je “gazda u kući” ona jasno daje do znanja okupacijom nedodirljivog “muškog” prostora pred televizijskim ekranom. Igre žudnji kreću se ponekad u posve neočekivanim smjerovima, pa će se tako “gospodar” Uberto nakratko naći i u zagrljaju sluge Vesponea.

Smionom čitanju treba pridodati i posvemašnju uvjerljivost scenskih zbivanja, ostvarenu razigranom scenskom igrom, simultanošću paralelnih zbivanja i konstantnim reagiranjem na glazbene poticaje. Među glazbenicima, najveći su posao odradili odlični solisti – sopranistica Ivana Kladarin i bariton Saša Ivaci – dok je mladi, ali već međunarodno etablirani finski dirigent Aapo Häkkinen doveo Hrvatski barokni sastav do razine na kojoj se bez ikakvih ograda može mjeriti sa sličnim zapadnoeuropskim sastavima tog tipa.

Otkrivanje korijena

Nastavak festivala značio je i daljnje putovanje tijekom kojeg su se većim dijelom otkrivale nepoznati aspekti barokne ere, čime se istovremeno, smještanjem u širi prostorno-vremenski kontekst, baca novo svijetlo i na velikane glazbe 17. i 18. stoljeća. Osim povremenih izleta u pretklasično razdoblje, bilo je tu i nekoliko programa koji su barok osvjetljavali kroz glazbu koja mu je prethodila. U tom smislu, najveći je skok bila Missa Sancti Iacobi, koju je predstavio ansambl Schola: Dufay, predvođen Rebeccom Stewart. Premda bi se moglo postaviti pitanje otkud glazba 15. stoljeća na jednom baroknom festivalu, ovaj je koncert već i samom svojom umjetničkom kvalitetom, zahvaljujući kojoj je izvedba bila i duboko duhovno iskustvo, opravdao svoje uvrštenje u program ZABAF-a. S druge pak strane, za razumijevanje baroka nije nebitno ni poznavanje tradicije nizozemske polifonije, čiji je Dufay jedan od najznačajnijih predstavnika.

Korijene baroka u renesansnoj eri, ali u svjetovnoj glazbi, rasvijetlila su još dva koncerta: dio programa nastupa španjolskog ansambla Hesperion XXI., predvođenog čuvenim Jordijem Savallom, ukazao je na kasnorenesansnu kulturu instrumentalne improvizacije, koja se prenijela i u barok, dok je venecijanski sastav I musici della Serenissima svojim programom skladbi talijanskog cinquecenta predstavio plesne obrasce na kojima se temeljio veći dio glazbe sljedećih dvaju stoljeća.

S obzirom na to da je Nizozemska ove godine bila zemlja-partner Zagrebačkog baroknog festivala, logično je da smo u nekoliko navrata bili u prilici upoznati se s baroknom baštinom te zemlje, u rasponu od popularnih napjeva iz 17. stoljeća (Camerata Trajectina), preko komornih skladbi Benedictusa Bunsa i Davida Petersena (ansambl Séverin), sve do raskošnih orkestralnih i koncertantnih djela Pietera Hellendaala, Johana Nicolaasa Lentza i Unica Willema van Wassenaera (Barokni orkestar Den Haag). No, najzanimljivija otkrića ponudila su dva koncerta s programima baroknih skladateljica, oba u izvrsnim interpretacijama gostujućih talijanskih ansambala. Iznenađujuće senzualne duhovne skladbe na tekstove iz Pjesme nad pjesmama i iz pera talijanskih redovnica 17. stoljeća, predstavio je ženski vokalni sastav Capella Artemisia, pri čemu su poseban ton čitavom programu dali uvjerljivi aranžmani za ženski sastav skladbi izvorno zapisanih u slogu mješovitog zbora. S druge strane, ansambl Bizzarie armoniche pozabavio se skladateljicama iz svjetovne sfere, pri čemu su pažnju podjednako plijenile kantate Barbare Strozzi i Antoije Bembo Padovani, kao i virtuozne komorne skladbe Isabelle Leonarde i Elisabeth-Claude Jacquet de la Guerre.

Osim rasvjetljavanja pojedinih aspekata čitave epohe, na ZABAF-u se našlo mjesta i za programe koji su u širi kontekst postavljali i neke od najvećih skladatelja tog vremena. Ansambl Nova Academia pozabavio se tako prethodnicima Antonija Vivaldija, sastav Musica Antiqua Köln usredotočio se na rimske suvremenike Georga Friedricha Händela, a zagrebačka Musica Viva na londonski krug oko istog skladatelja. Orguljaš Ivan Sokol povukao je liniju od nizozemskog majstora Jana Pieterszoona Sweelincka preko sjevernonjemačkih orguljaša do Johanna Sebastiana Bacha, dok se talijanski ansambl Montis regalis giovani usredotočio na poveznice talijanskog i njemačkog baroka na primjerima Vivaldijevih i Bachovih koncertnih skladbi.

Raznolikost interpretacijskih škola

Uza svu repertoarnu šarolikost, jednako bitan i vrijedan aspekt Zagrebačkog baroknog festivala jest i predstavljanje različitih interpretacijskih pristupa baroknoj glazbi. Premda se na povijesnoj obaviještenosti nije uvijek inzistiralo, ona je u većini slučajeva ipak bila osnovni okvir. No, ona gotovo nikad nije shvaćena kao dogma, nego kao polazište koje osigurava nužnu dozu političke korektnosti prema skladateljima i stilu njihova vremena. Od takva polazišta kreće se raznovrsnim interpretacijskim putevima, koji su nerijetko odraz pojedinih nacionalnih glazbeničkih škola, ali i različitih načina percepcije barokne glazbe.

U tom smislu, najilustrativnije je poslužiti se izvedbama koje su predstavila četiri najznačajnija ansambla zastupljena na ZABAF-u – Musica Antiqua Köln, Hesperion XXI., Montis regalis giovani i Purcell Quartet, koji odreda predstavljaju sam vrh svjetske reproduktivne barokne glazbe. (Treba li uopće posebno napominjati da ni jednog od njih još nikad nije bilo moguće čuti na Varaždinskim baroknim večerima?) Njemačka škola, koju su predstavljali Reinhard Goebel i njegov ansambl Musica Antiqua Köln, ustraje prije svega na tehničkoj perfekciji na svim razinama izvedbe. Ona je već sama po sebi zadivljujuća, no takva je interpretacija ipak ponešto kruta i antikvarna, s nedovoljno izraženim osjećajem za mogućnost korištenja rješenja koja bi baroknu glazbu učinila pristupačnijom i suvremenom slušateljstvu. S druge strane, talijanski glazbenici iz sastava Montis regalis giovani njeguju stil svirke koji je ponekad upravo nametljivo zabavljački, premda pritom ipak imaju nešto više osjećaja za mjeru od svojih sunarodnjaka iz ansambla Il giardino armonico, koje smo nedavno također imali prigodu čuti u Zagrebu.

Srednju liniju između ta dva oprečna pristupa predstavljaju španjolski i britanski glazbenici. Glazbovanje Jordija Savalla i ansambla Hesperion XXI. osebujna je, tipično španjolska kombinacija askeze i ludičnosti, pri čemu osobitu draž daje podcrtavanje onih elemenata španjolske rane glazbe koje je moguće pronaći i u današnjoj tradicijskoj i popularnoj glazbi hispanskog kruga. Opuštenost glazbovanja osnovna je pak odlika Purcell Quarteta, predvođenog u nas već dobro poznatom violinisticom Catherine Mackintosh. To, međutim, nipošto ne znači da je njihov pristup baroknoj glazbi neozbiljan – dapače, on je temeljito promišljen i osmišljen, no jedna mu je od ključnih odrednica potreba da se s glazbe 17. i 18. stoljeća, koliko god složena i sofisticirana bila, skine nepotrebna aura hermetičnosti i nepristupačnosti.

Hladan tuš

Hrvatski izvođači također su dobili značajno mjesto na Zagrebačkom baroknom festivalu, pa su tako, izuzev sastava Musica da camera, bili zastupljeni manje-više svi domaći specijalizirani ansambli, od pionira “autentičnog zvuka” u Hrvata iz sastava Collegium musicum fluminense, sve do najmlađeg, ali i najperspektivnijeg Hrvatskog baroknog ansambla. Sudjelovanje na ZABAF-u, i to uz bok najznačajnijim europskim srodnim sastavima, za hrvatske je glazbenike bilo nadasve poučno, ali je ujedno predstavljalo i svojevrstan “hladan tuš”. Riječ je, doduše, o sastavima čije je glazbovanje gotovo redovito na razini i više nego prihvatljivoj u širem kontekstu hrvatske glazbene reproduktive. No, nedovoljna količina sustavnog bavljenja barokom među samim članovima pojedinih ansambala, ali i na svim razinama glazbenog života, od sustava glazbenog školovanja, preko još nedovoljno iskorištenih mogućnosti obrazovnih i profesionalnih kontakata s inozemstvom, sve do kvantitativno još skromne izvodilačke prakse, ostavlja svoj trag. Tako je svojim izvedbama na ZABAF-u uz bok kolegama iz inozemstva mogao mirne duše stati tek Hrvatski barokni ansambl, pri čemu ipak treba napomenuti da su dva nastupa, na otvorenju i zatvaranju festivala, ipak bili vrhunci u inače popriličnim kvalitativnim oscilacijama glazbovanja tog sastava.

Primjer pak jedne solistice nadasve je ilustrativan za našu sredinu. Naime, svojim nastupom uz Purcell Quartet mezzosopranistica Renata Pokupić potvrdila je da joj je mjesto u samom vrhu novih nada svjetske barokne reproduktive. Ta umjetnica već godinama barok pjeva manje-više jednako kvalitetno. No, konzervativna domaća sredina, navikla na “velike” glasove, nije je prihvatila sve dok u njezinoj karijeri nisu zaredali nastupi i dogovori o suradnji s najvećim svjetskim interpretima rane glazbe, poput, primjerice, Johna Eliota Gardinera, Paula MacCreesha ili Emmanuelle Haïm. Povijest se tako ponavlja, jer, sjetimo se samo Dunje Vejzović, koja je u Hrvatskoj bila prepoznata i prihvaćena tek nakon što je počela surađivati s Herbertom von Karajanom. Srećom, priznanje je Renati Pokupić ipak došlo nešto ranije u njezinoj karijeri.

Otklonjene sve dvojbe

Ipak, bez obzira na raznolikost programa i kvalitetu izvođača, najugodnije iznenađenje prvog Zagrebačkog baroknog festivala bila je publika. Usprkos isprva čak i javno iskazanim sumnjama u to hoće li publika prihvatiti festival relativno uskog programskog okvira, odaziv na gotovo sve koncerte bio je vrlo dobar. Naravno, nije nikakvo iznenađenje da su gostovanja Reinharda Goebela i Jordija Savalla bila ispunjena do posljednjeg mjesta. No, i u drugim se slučajevima pokazalo da zagrebačka publika zna nanjušiti pravu kvalitetu, pa su tako, primjerice, vrlo dobro posjećeni bili i neki medijski manje isticani, ipak vrhunski koncerti, poput onog ansambla Capella Artemisia, dok je jedan od “udarnih” koncerata, onaj Baroknog orkestra Den Haag, bio s pravom nešto slabije popunjen.

Podvučemo li crtu pod čitav ovaj “novi festival stare glazbe”, prostora za primjedbe ostaje malo. Doduše, bilo je tu i nekoliko ne osobito sretnih rješenja, poput angažiranja čileanske sopranistice Cecilije Frigerio, koja se predstavila programom primjerenijim internoj školskoj produkciji nego potencijalno respektabilnom međunarodnom festivalu. Prostora za nadogradnju također ima – u budućnosti bi svakako trebalo inzistirati na dodatnom proširivanju okvira predstavljanja manje poznatih glazbi i glazbenika izvan okvira zapadnoeuropskog mainstreama. Ako to financijske mogućnosti budu dopuštale, dobro bi došao i još koji veći orkestralni, zborski ili glazbeno-scenski projekt. No, najvažnije je da su sve dvojbe koje su se pojavljivale oko ovog festivala uoči njegova održavanja uvjerljivo otklonjene. Pitanje trebaju li nam u ovoj zemlji dva festivala barokne glazbe, postalo je tako posve izlišno. A, ako i nije, onda nije Zagrebački barokni festival onaj na kojeg bi se to pitanje trebalo odnositi.