Prenosimo ulomak iz putopisa talijanskog aktivista i marksista, napisanog u srpnju ove godine. Putovanje Južnom Korejom pokazalo je da i ova država, unatoč bogatstvu i tehnološkoj razvijenosti, ima ozbiljne društvene probleme
Dok sam promatrao oko sebe, u umjetničkim galerijama i muzejima, proučavao lica mladih ljudi, njihove znakove i geste, začudila me izmjena vizualne okoline Seula.
Tragovi tradicionalnog života su skriveni, preplavljeni dizajniranim životom.
Društvenu komunikaciju temeljito su izmijenili mobilni telefoni. Način promatranja temeljito su izmijenili ekrani svih veličina.
Većina ljudi konstantno gleda u ekran svog malenog mobitela. U zemlji Samsunga, djevojke i dječaci stalno su umreženi, dok hodaju, sjede ili stoje čekajući podzemnu željeznicu. Ruke su im zauzete držanjem iPada, prsti im se neprestano kreću po digitalnim ekranima.
Jednog dana, sjeo sam na klupu u parku i petnaest minuta promatrao skupinu triju djevojaka. Stajale su ispod drveta, svaka je gledala svoj telefon, smijala se kameri, slikala naokolo, slikala samu sebe i pokazivala svaku novu sliku drugim djevojkama. Sve tri su stajale u tišini.
Ekrani su posvuda: veliki ekrani na zidovima nebodera, srednje veliki ekrani na stanicama. Ali mali privatni ekrani mobitela nalaze se u središtu pozornosti gomile koja se mirno i tiho kreće ne gledajući oko sebe.
Nakon kolonizacije i ratova, nakon diktature i gladi, južnokorejska svijest, oslobođena tereta prirodnog tijela, glatko je ušla u digitalnu sferu uz niži nivo kulturnog otpora od praktički bilo koje druge populacije na svijetu. To je, po meni, glavni uzrok nevjerojatnog ekonomskog rezultata koji je država postigla u godinama elektroničke revolucije. U ispražnjenom kulturnom prostoru, korejsko iskustvo određeno je ekstremnim stupnjem individualizacije dok se istodobno kreće prema potpunom povezivanju kolektivne svijesti.
Ove usamljene monade hodaju urbanim prostorom u blagoj i trajnoj interakciji sa slikama, igrama i “tweetovima” koji se pojavljuju na njihovim malim ekranima, savršeno izolirane i savršeno umrežene putem jednostavnog sučelja. Kako bi dobio pristup interakciji, pojedinac se treba prilagoditi formatu, a njegove/njene artikulacije trebaju biti kompatibilne s kodom.
Čini se da je hangul, korejska abeceda koju je izumio kralj Sejong u 15. stoljeću, jedan od izvora ekonomskog uspjeha zemlje u kasnom modernitetu. Prema mnogim lingvistima i antropolozima, iznimna sposobnost Koreanaca da brzo prenose digitalni sadržaj posljedica je sustava pisanja hangula koji je savršeno prikladan za digitalne tehnologije.
Kralj Sejong, četvrti monarh dinastije Joseon, bio je prosvijećeni despot koji je odlučio stvoriti sredstvo za povećanje participacije ljudi u poznavanju zakona. Stvorio je umjetnu abecedu hunminjeongeum, danas poznatu pod nazivom hangul, s namjerom da prenese zvuk govornog jezika na najjednostavniji način.
Aristokratske elite i sudski djelatnici bili su pod kulturnim utjecajem Kineza i nisu odobravali osnivanje nacionalne abecede, bojeći se da bi obični ljudi mogli ugroziti njihovu moć. Unatoč protivljenju privilegirane klase, veći dio populacije (pogotovo žene) prihvatio je hangul koji je u 20. stoljeću u potpunosti zamijenio kineski logografski sustav pisanja.
Hangul je jedini sustav pisanja na svijetu za koji možemo precizno imenovati autora i vrijeme nastanka.
“Za razliku od drugih abecednih sustava pisanja, hangul ima jednaki broj samoglasnika i suglasnika. Stoga, kada pravimo tipkovnicu, moguće je simetrično rasporediti samoglasnike i suglasnike, s 14 tipki za suglasnike na lijevoj strani i 12 tipki za samoglasnike na desnoj. Tipkovnice mobitela imaju daleko manji broj tipki od kompjuterskih tipkovnica, ali budući da postoji samo osam osnovnih slova u hangulu koja se zatim kombiniraju s drugim slovima i oznakama, slanje poruke putem mobitela koristeći hangul lakše je i pristupačnije nego u slučaju drugih abeceda. Vodeći korejski proizvođači mobitela primijenili su osnovne principe hangula u stvaranju sustava upisivanja teksta.” (Korea`s Unique Alphabet, str. 62)
Zračni prosvjedi Prije samo dviju generacija, korejski narod bio je toliko siromašan da je gladovanje bila česta i raširena pojava. Danas se Korejci nalaze na istoj razini bogatstva i potrošnje kao najnaprednije zemlje Zapada. Minimalna plaća je 4800 wona po satu, što iznosi oko 3,5 eura, a većina radnika uspijeva zaraditi oko 1500 eura na mjesec. Učitelji su bolje plaćeni nego u Italiji ili Engleskoj, oko 2000 eura na mjesec.
Ali za najmlađu generaciju budućnost nije tako ružičasta. Većina mladih ljudi ne može unajmiti stan jer si ne može priuštiti predujam od 50.000 dolara.
Sve više mladih ljudi zadužuje se u banci ako žele ući u brak i kupiti kuću. Sve više ih se zadužuje da bi platili studiranje.
U prošlosti, pokret korejskih radnika bio je snažan, a sad je mnogo slabiji. Društveni otpor postao je raštrkan i individualiziran. Rijetki primjeri otpora su iskazi moralnog zgražanja i simbolične akcije.
Zračni prosvjedi su posebna vrsta demonstracije koja postoji samo u Koreji. U drugim zemljama, pripadnici organizacija za zaštitu okoliša povremeno se penju na stablo u znak prosvjeda, ali teško da se igdje drugdje radnici penju na kontrolne tornjeve gdje ostaju do daljnjega.
“Radnici danas nemaju način kako bi se nosili s osjećajem nepravde, stoga koriste ove prosvjede da podijele svoje dileme s drugima”, kaže sociolog Bae Gyu-shik.
“Slušaj grad” ime je umjetničko-arhitektonske aktivističke skupine koja se bavi pravljenjem jeftinih šatora koji su posebno zamišljeni kao skloništa i nastambe za zračne prosvjednike koji skvotiraju na visokim mjestima kao što su kranovi ili električni stupovi.
U svojoj brošuri, aktivisti ove skupine objavili su kartu na kojoj su ucrtane lokacije glavnih zračnih demonstracija, navodeći dvanaest onih koje su preuzele njihova skloništa.
“Glavna funkcija ovog šatora je pojačati glas prosvjednika i pronijeti ga građanima, političarima i drugim prosvjednicima. Neovisno o vremenskoj prognozi, čak i na -25 stupnjeva, ljudi ostaju gore i danonoćno prosvjeduju. Prosvjednici se suočavaju s ekstremnim životnim uvjetima i ovo pokazuje njihovu iskrenu namjeru.” (Sit-in demonstration architectures, Seoul, 2011).
U brošuri sam pročitao nekoliko priča zračnih prosvjednika:
“Na vrhu pothodnika nalazi se autocesta s osam traka: ispod nje cesta s četiri trake. Most se uvijek trese zbog teretnih kamiona koji konstantno tutnje na obje razine. S prugom na mostu užetom je povezana platforma od šperploče duga dva metra i široka jedan metar. Na njoj se odvija zračni prosvjed Honga Jonga. Hong (39) je vođa YPR Ansana, odsjeka Korejskog sindikata radnika u metalurgiji.”
Deložacija je stalna pojava na teritoriju metropolisa. Svakog dana policija deložira ljude iz kuća, dućana i minimarketa kako bi oslobodila prostor za korporativna građevinska ulaganja i nove moderne zgrade.
Stotine ljudi deložirane su zbog projekta Daniela Libeskinda koji je naposljetku otkazan zbog financijskih teškoća.
Umjetnici iz kolektiva “Slušaj grad” napravili su film Yongsan (2010, 74 min.) koji govori o tragediji u Youngsanu koja se dogodila u Seulu 2009.
Youngsan je jedno od glavnih područja Seula. Vlada i investitori objavili su 2009. da će se prostor Youngsana pretvoriti u međunarodnu poslovnu zonu Youngsan i angažirali su arhitekta Daniela Libeskinda. Investitori su požurili deložirati stanovnike tog područja, ali većina njih nije bila svjesna da projekt treba početi i stoga nije bila spremna na selidbu. Deložirani ljudi pokušali su pružiti otpor policiji i nasilnicima koje su unajmili novi vlasnici. Tijekom otpora šestero ljudi je poginulo. Između pucnjeva i očajničkih krikova, žene, djeca i muškarci su deložirani.
Međunarodna poslovna zona Youngsan nedavno je otkazana zbog financijskih poteškoća.
Ljudi su primili obavijest da će njihovi domovi i dućani biti uništeni samo tri mjeseca prije deložacije. Ostavljen im je tek kratak period za selidbu i potragu za novom kućom za koju treba platiti predujam koji je toliko visok da si ga mnogi ne mogu priuštiti.
Uvod u pakao U potpuno izmjenjivom gradu podzemna željeznica sasvim je osigurana od mogućih samoubojstava. Zidovi s prozirnim materijalom protežu se uz sve tračnice. Kada vlak stane, vrata se otvaraju i vode kroz kristalni tunel. U Londonu je ljudima koji žele počiniti samoubojstvo u metrou poručeno da odu obaviti to negdje drugdje tako da užurbani građani ne moraju tratiti vrijeme i čekati da se raskomadano truplo ukloni. Britanski humor.
Koreanci su manje duhoviti, ali samoubojstva su raširena pojava.
Južna Koreja ima najveću stopu samoubojstava na svijetu. Koreja vodi u ovom mračnom natjecanju s 28,4 samoubojstva na 100.000 građana. Na drugom mjestu nalazi se Mađarska sa 17, a slijede Finska i Japan.
Samoubojstvo je u Južnoj Koreji najčešći uzrok smrti ljudi mlađih od 40 godina.
Više od dvije trećine samoubojstava počinili su muškarci (dok je 2003. omjer bio 2:1).
Dvije najčešće metode samoubojstva su trovanje i vješanje, koji su prisutni u oko dvije trećine samoubojstava.
Zanimljivo, broj samoubojstava u Južnoj Koreji udvostručio se tijekom zadnjih deset godina. Od 6,8 na 100.000 ljudi u 1982. do 28,4 u 2011.
Ovdje vjerojatno leži objašnjenje neobične spremnosti Korejaca (i mladih i sredovječnih) na samoubojstvo: između dviju generacija njihovi uvjeti su sigurno napredovali u smislu prihoda, prehrane, sloboda i mogućnosti putovanja u inozemstvo. Ali cijenu ovog napretka čine pustošenje svakodnevnog života, hiperakceleracija ritma, ekstremna individualizacija i prekarni radni uvjeti koji također vode prema divljoj kompeticiji.
Korejci dolaze iz tako zaostale i siromašne situacije da im se čini nemogućim žaliti na novu stvarnost. Visokotehnološki kapitalizam po prirodi implicira stalan rast produktivnosti i neprekidno pojačavanje radnog ritma, ali on je također uvjet koji je omogućio impresivan rast životnog standarda, primanja i potrošnje.
Korejci se osvrću na uvjete svojih djedova i baka i ne mogu dovesti današnje otuđenje u pitanje. Ali sadašnje otuđenje je drugačija vrsta pakla. Pojačavanje radnog ritma, pustošenje krajolika i virtualizacija emocionalnog života zajedno stvaraju razinu usamljenosti i očaja kojoj se teško svjesno oduprijeti. Prilagodljivi organizam savršeno je efikasan u sferi tehnološke proizvodnje, ali je i nevjerojatno krhak. Izolacija, kompeticija, osjećaj besmisla, prisila i neuspjeh: 28 ljudi na 100.000 stanovnika svake godine uspijeva u pokušaju bijega dok mnogi drugi neuspješno pokušavaju.
Tako se samoubojstvo može smatrati krajnjim znakom antropološke mutacije vezane uz digitalnu transformaciju i prekarizaciju: nije iznenađenje da je Južna Koreja na prvom mjestu na svijetu i u stopi samoubojstava.
Predavanje za Suyonomo U Seul sam došao kako bih održao radionicu sa skupinom umjetnika i aktivista iz skupine zvane Suyonomo N i kako bih održao predavanje na lokalnom sveučilištu koje je organizirao moj izdavač skupa sa grupicom studenata i istraživača.
Jedan od razloga zbog kojeg sam oklijevao doći u Seul bio je moralna dvojba. Imam li pravo unijeti svoj trenutni pesimizam u mjesto koje ne poznajem, ljudima koji su dovoljno pristojni da plate kako bi me slušali? Imam li pravo upoznati aktiviste, filozofe i umjetnike čije aktivnosti ne poznajem, i reći im da osobno smatram samoubojstvo najznačajnijim političkim činom?
Moji su me gosti iznenadili i spustili na zemlju. Iznevjerili su moja očekivanja i promijenili same pretpostavke moje filozofske teze.
Na seminaru je bilo oko 45 pripadnika Sujonomo N koji dolaze iz različitih profesionalnih i kulturnih pozadina. Profesori i istraživači na različitim gradskim sveučilištima, neki umjetnici i arhitekti, dobro poznati filozof koji je godinama bio u zatvoru tijekom diktature i koji je objavio nekoliko knjiga o svom političkom iskustvu, šarmantna starija profesorica koja se, nakon predavanja književnosti, povukla na selo kako bi uzgajala bilje i hranu, vlasnik benzinske postaje u predgrađu, stručnjak za rusku književnost. Neki vrlo mladi studenti, katolički trgovac, anarhistica, budist.
Na pitanje o svojim aktivnostima, neki od njih deklarirali su se kao nezavisni istraživači koji smatraju Sujonomo N prostorom u kojem mogu razviti i javno obznaniti svoje istraživanje. Neoliberalna privatizacija korejskih sveučilišta, kao u brojnim državama diljem svijeta, čini studiranje i istraživanje teže dostupnim za sve veći broj ljudi. Stoga se sve više mladih Korejaca ispisuje s fakulteta – koji, kako postaju skuplji, tako postaju i manje korisni za pronalaženje stalnog posla – i stvaraju prostore samoobrazovanja i nezavisnog istraživanja.
Članovi Sujonomo N redovito se sastaju u dvama prostorima u popularnom dijelu Seula. Jedan prostor je mjesto za život i razmjenu hrane, a drugi je mjesto za kulturne aktivnosti i sastanke. Zajedno večeraju, idu na jogu i slušaju glazbu, i sudjeluju u seminarima o različitim temama.
Istog tjedna dok se odvijala moja radionica, druge skupine su proučavale knjigu o seksualnosti Michela Foucaulta, filozofsku misao Waltera Benjamina te su pohađale radionicu posvećenu matematičkim problemima u informatičkoj znanosti.
To nisu naivni aktivisti koji žele dobiti potvrdu da mnoštvo pobjeđuje i da će Imperij biti poražen. Neki od njih sudjelovali su u radničkim borbama prošlog desetljeća, neki se trenutno bore protiv devastacije preostalog prirodnog krajolika, neki su aktivni u sprečavanju svakodnevnih deložacija – ali istodobno su potpuno svjesni rastakanja starih političkih ideologija i očekivanja.
Iskreno govoreći, u Seulu sam dobio jasnu percepciju kako je to dosegnuti sam rub suvremenog pakla, ali nakon što sam upoznao ljude iz Sujonoma, shvatio sam da nismo osuđeni na predaju nasilju i tuzi koji nas okružuju.
Iako žive pod stalnom prijetnjom nuklearnog napada od strane ludog tiranina koji živi tek nekoliko kilometara dalje u Pjongjangu, iako se također nalaze pod prijetnjom konačnog pustošenja od strane tirana financijskog kapitalizma, moji prijatelji iz Sujonoma svjesni su činjenice da nam samo osjećaj prijateljstva i zajedničko istraživanje mogu osigurati autonomiju i snagu.
Moja predavanja na Sujonomu bila su neka vrsta meditacije o suvremenom paradoksu: bogatstvo proizvodi bijedu, znanje proizvodi ignoranciju i nasilje, a tendencija prema potpunom razvoju općeg znanja ispreplela se i pervertirala pod utjecajem financijskog kapitalizma koji nas vodi prema uništenju onog što je stvorila prošla civilizacija.