Fotograf Roger Ballen, Amerikanac koji više od 30 godina živi u Johannesburgu, gostovao je u Zagrebu u sklopu festivala Organ Vida
Ballen je u Galeriji Klovićevi dvori predstavio svoj čitav opus, uključujući Outland, knjigu fotografija iz 2001. koja je ove godine ponovno izdana s dosad neobjavljenim fotografijama. Popularnost među širom publikom stekao je 2012. zahvaljujući spotu za pjesmu I Fink U Freeky grupe Die Antwoord. Poznat po korištenju kvadratnog formata i crno-bijelog filma, Ballen je kroz godine razvio prepoznatljiv i upečatljiv stil, a njegove fotografije obično se opisuju kao mračne, uznemirujuće i teško razumljive. Naglasak je na promišljenoj kompoziciji, formalnoj čistoći, simbolici i slojevitom značenju, a sam Ballen, izgledom poput kakvog svećenika tame, svakako doprinosi mitologiji koja okružuje njegov rad.
Knjiga fotografija Outland izdana je 2001. godine. Što Vas je potaknulo da joj se vratite i ponovo je objavite?
Dva su glavna razloga. Prvi je da je prvo izdanje knjige rasprodano prije nekoliko godina, a drugi je da sam u međuvremenu pronašao stare fotografije iz te serije koje nisu ušle u knjigu. Poslao sam ih izdavaču, i tako je došlo do odluke da pripremimo novo izdanje. Dodali smo tridesetak neobjavljenih fotografija, a samo ih je par izbačeno (uglavnom one iz serija Dorps i Platteland, koje su završile u knjizi zato što tada nisam bio toliko poznat, pa sam želio pokazati i svoj prethodni rad), a kustosica Elisabeth Sussman iz Whitney Museum napisala je uvodni esej.
Možete li nam reći nešto više o ljudima na fotografijama – kako ih “pronalazite”, kako uspostavljate komunikaciju?
Nije teško pronaći ljude. Primjerice, sada sam pronašao Vas, i lako Vas mogu pretvoriti u subjekt. Ono što ljudi ne razumiju je sljedeće: kad vidite Picassovu sliku, ona ne prikazuje nužno kako osoba izgleda – ista stvar je s mojim fotografijama. Ljudi misle da kamera uvijek objektificira osobu, ali nije tako – ona je transformira. Fotografija nije uvijek reprezentacija osobe, već neki aspekt osobe koji je transformiran kamerom i mojim okom. Ljudi koje fotografiram najčešće su zadovoljni fotografijama, a pronalazim ih i upoznajem na različite načine. Ima onih koje poznajem 20 ili 30 godina, a koje nisam nikad fotografirao, no ima i onih koje poznajem jako kratko. Primjerice, čovjeka na fotografiji Show Off (2000.) poznavao sam otprilike jednu minutu – samo je banuo u prostoriju u kojoj sam fotografirao čovjeka na krevetu, uletio u kadar, napravio grimasu i izašao van. Više ga nikad nisam vidio.
S obzirom na to da Vas često uspoređuju s Diane Arbus, koja je poznata po fotografiranju ljudi s društvene margine, možete li nam reći kako Vi vidite svoje subjekte? Vidite li ih kao devijantne, marginalizirane, drugačije od sebe?
Ne smatram sebe drugačijim od ikoga – odnosno, svi smo mi drugačiji. Ja nisam Vi, a Vi niste ja, ja nisam pas i pas nije ja – ja lebdim uokolo i nazivam se Rogerom, to je sve. Ponekad mi se čini da imam više toga zajedničkog s drvetom nego s psom, a ponekad mi se čini da sam sličniji nekim psima nego nekim ljudima.
Jasno, ali referirala sam se na činjenicu da Vaše subjekte često opisuju kao nakaze, čudake ili mentalne bolesnike, stoga me zanima je li za naš doživljaj fotografija bitno to što se osjećamo drugačijima od njih?
To je samo način na koji stvarnost raspoređujemo u ladice. Ne želim reći da oko nas ne postoji gomila bolesnih ljudi, no u većini slučajeva proglasiti nekoga devijantnim znači kompartmentalizirati stvarnost, što vam pak omogućuje da racionalizirate svoj odnos prema toj osobi. Najlakše je zaključiti da su ti ljudi poremećeni ili retardirani ili groteskni, jer time ih udaljavate od sebe. Međutim, moje fotografije dopiru do ljudi upravo zato što su ti aspekti već u njima – možete ih pokušati izbaciti, blokirati, ali ne možete ih se potpuno riješiti. Stoga je način na koji ljudi opisuju moje fotografije vrlo često odraz njihove vlastite nesigurnosti ili straha.
Puno puta ste istaknuli da Vam je rad Samuela Becketta bio jedna od glavnih inspiracija. Zašto Beckett?
Još 1972. režirao sam film koji je imao veze s jednom Beckettovom dramom. Njegov rad zanimao me od mojih ranih 20-ih, a bio je osobito značajan za seriju Outland, kada je doživio vrhunac. Beckettovo kazalište je vrlo minimalističko, apsurdno, a bavi se ljudskim životom, stoga mi se čini da smo imali puno dodirnih točaka. Međutim, njegov utjecaj nije više prisutan u mojim radovima.
Otprilike 2003. godine, između serija Outland i Shadow Chamber (2005.), ljudski lik počinje polako nestajati s Vaših fotografija, a zamjenjuju ga crteži, životinje, instalacije… Zašto?
Jednostavno su mi druge stvari postale važnije i zanimljivije od portreta. Ako u nekom trenutku shvatite da želite promijeniti smjer, morate to napraviti. Portrete samo snimao gotovo 40 godina, no bilo je vrijeme da ih napustim. Mislim da je važno da mi vlastiti rad služi kao inspiracija, da me zanima ono što radim.
Zanimljiva izjava – da Vas inspirira vlastiti rad.
Nema smisla inspirirati se drugima. Ono što me motivira i od čega polazim su moje slike – nije potrebno gledati tuđe. Upoznat sam s Picassom, upoznat sam s Michelangelom, s umjetnošću Pacifika, art brutom, nadrealizmom, i tako dalje – imam dobro znanje povijesti umjetnosti, no kako mi to pomaže? Moram se fokusirati na vlastiti rad.
Vezano za hermetičnost Vaših fotografija, u jednom intervjuu usporedili ste fotografiju i slikarstvo, ukazujući na činjenicu da ljudi očekuju da fotografija prikazuje stvarnost, a slikarstvo ne. Kao primjer navodite apstraktnu liniju na Miróovoj slici (koju prihvaćamo kao liniju, bez dodatnih pitanja), i žicu na Vašoj fotografiji, koja nas uznemiruje jer želimo znati što ona znači, što simbolizira. Možete li pojasniti?
Zbog prirode medija ljudi i dalje misle da je fotografija vjerna reprezentacija stvarnosti, no, za početak, ja nisam siguran što je uopće stvarnost. Možete pogledati u zrcalo i pomisliti “to sam ja”, ali to niste nužno vi, već fizika te određene vrste zrcala. Ako se pogledate u konkavnom zrcalu, izgledat ćete drugačije, a na nekom drugom planetu možda biste izgledali neprepoznatljivo, ovisno o obliku refleksije. Želim reći da je prilično nategnuto tvrditi da fotografija prikazuje stvarnost – prije bih rekao da prikazuje transformaciju stvarnosti kroz kameru i nečiji um; odnosno, fotografija postaje tek još jedan oblik stvarnosti u moru mogućih stvarnosti. Neke fotografije imaju veći učinak na stvarnost gledatelja, a neke manji. Dobra umjetnost uvijek ima snažan učinak.
Kakve su bile reakcije ljudi u Južnoj Africi na Vaše rane serije, koje se obično smatraju političkima (iako Vi odbijate tu etiketu), osobito Dorps i Platteland?
Serija Dorps imala je pozitivne kritike jer je pomalo nostalgična, ali Platteland su smatrali uvredljivom – pritom mislim na bjelačko, ne crnačko stanovništvo – zato što je uništila iluziju koju su imali o sebi i koju su pomno izgradili – da su autoritativni, organizirani, da su superiorni crncima... Naslov serije, riječ platteland, inače u Južnoj Africi označava prirodu, radi se o vrlo romantičnoj ideji koju sam uništio, stoga su bili vrlo neprijateljski nastrojeni. Da crnačko stanovništvo tada nije došlo na vlast, uvjeren sam da bi me prognali iz zemlje.
Jeste li se susreli s opasnim situacijama dok ste snimali novije fotografije?
Jesam. Mjesta u kojima radim puna su nasilja, vrlo nestabilna i komplicirana, i trebate znati kako se ponašati tamo. To je kao da ste trener lavova i tigrova u cirkusu – morate se naučili nositi s njima, kako im pristupiti, jer ako se opustite ili ako napravite i najmanju pogrešku, to vas može koštati glave. Zato kada me ljudi mole da ih povedem sa sobom na ta mjesta, uvijek kažem ne. Dva puta sam popustio i nije dobro završilo. Riječ je o okruženjima u kojima treba biti vrlo oprezan.
Za kraj, neizbježno pitanje: radite li na novoj seriji? Što možemo očekivati?
Trenutno radim na šest knjiga, ali sljedeća velika serija nosi naslov Apparitions. Neke od fotografija možete pronaći već u prethodnoj knjizi, Asylum of the Birds (2014.), a riječ je o crno-bijelim fotografijama na staklu sa crtežima koje su pomalo jezive, a istovremeno humoristične. Seriju sam dovršio prije godinu i pol dana, a trenutno pripremam knjigu. Osim toga, kustosica Leila Topić pokušat će organizirati moju retrospektivnu izložbu u MSU-u iduće godine, stoga se možda opet uskoro vidimo.