Promocija nesigurnih radnih uvjeta dovodi žene pod dvostruki pritisak egzistencijalnog prilagođavanja: tržišnim imperativima i kućanskim brigama
U Nacionalnoj obiteljskoj politici Republike Hrvatske iz 2003. godine pronalazimo sljedeću formulaciju: “Sa stajališta obiteljskih odnosa i obiteljske politike bilo bi važno da razni oblici neformalnog rada dobiju formalni status i da se tako ojača socijalna stabilnost obitelji. Usklađivanje rada i obitelji u velikoj će mjeri ovisiti upravo o načinu na koji će nova, fleksibilna struktura rada biti legalizirana i povezana s reformama u sustavima socijalne sigurnosti”.
Jedanaest godina kasnije, nakon par mjeseci hinjene javne rasprave i neuspjelih pokušaja takozvanog socijalnog dijaloga, ministar rada i socijalne skrbi Mirando Mrsić na prvom je saborskom čitanju novog Zakona o radu branio tu neoliberalnu reformu radnog zakonodavstva gotovo identičnim riječima. Pored toga je dodao kako će upravo dodatna fleksibilizacija rada smanjiti broj nezaposlenih, udio sive ekonomije i privući nove investicije. Na opetovanu prozivku sindikata i udruga kako ne postoji nijedno relevantno istraživanje koje potvrđuje takve teze, predlagatelj zakona je nadodao da vremena za iscrpne analize – nema. Cilj je ovog teksta osvrnuti se upravo na pojam fleksibilnosti i fleksigurnosti te naznačiti kako takvi procesi specifično utječu na radna i socijalna prava (a time i na čitav život) ženskog radništva u kontekstu donošenja novog ZOR-a.
Realnost fleksibilizacije i iluzija sigurnosti
Posljednjih smo godina u različitim dokumentima, medijskim natpisima, analizama i tekstovima ekonomskih “stručnjaka” nailazili na pojam fleksigurnosti, oksimoronsku izvedenicu pojmova fleksibilnost i sigurnost. Fleksigurnost bi, prema njezinim zagovarateljima, trebala biti strategija prilagođavanja postfordističkim načinima proizvodnje te moderniziranja tržišta rada i radnog zakonodavstva. S jedne strane egzistira fleksibilizirano tržište rada, a s druge strane jak socijalni sustav zaštite koji bi jamčio radnicima i radnicama sigurnost radnih mjesta i prava te zaštitu u trenutcima kada se nalaze van tržišta rada. Taj eufemizam za fleksibilizaciju (koji se, simptomatično, u domaćem kontekstu nakon što je naišao na plodno tlo sve manje koristi jer očito potrebe za prikrivanjem više nema), koji je potvrdila i sama Europska unija kao dio Strategije EU 2020, nije nov koncept – pojavio se još osamdesetih, da bi svoja uprizorenja doživio devedesetih ponajprije u Nizozemskoj i Danskoj.
Iako fleksigurnost u teoriji obuhvaća i različite mjere socijalne zaštite koje bi pomogle fleksibilnom radniku ili radnici u periodima u kojima nisu zaposleni, takav je koncept doveden u pitanje i u zemljama rodonačelnicama fleksigurne strategije. To se dogodilo s obzirom da su se, kao što je bilo i za očekivati, početkom krize na udaru rezova našli upravo različiti sustavi socijalne zaštite. Čak i kada bismo naprosto ignorirali trenutnu realpolitičku situaciju i ekonomsku krizu, potpuno je nerealno očekivati da će mjere provedene u jednoj državi, kada ih se primijeni u bitno različitom kontekstu, polučiti jednake ili slične rezultate. Bez obzira o argumentacijskoj niti vladajućih kada pozivanjem na preslikavanje skandinavskih modela (ili na primjer Njemačke) nastoje opravdati dodatnu deregulaciju. Makroekonomske prilike u zemljama europske periferije i pritisci mjera štednje ne mogu osigurati niti privid proklamirane sigurnosti. Mehanizmi zaštite najosjetljivijih skupina ne postoje – naprotiv, fleksibilizacijom su te skupine dodatno izložene, a apologija takvih strategija traži se u starim liberterijanskim tezama o društvenim položajima koji su vezani uz osobni angažman i ulaganje pojedinca u svoje obrazovanje, vještine, karijeru – ili kako se to voli reći – u vlastiti kapital.
S obzirom na to da je pojam fleksigurnosti, kako u praksi, tako i u hrvatskoj svakodnevnici, negdje putem izgubio dio koji se tiče radničke sigurnosti, u nastavku govorimo prvenstveno o fleksibilizaciji rada i radnog vremena koji se novim ZOR-om dodatno potiču i legitimiziraju. Sam pojam fleksibilnosti može se odnositi na vanjsku, numeričku fleksibilnost, odnosno na broj radnika koji se uzima s (vanjskog) tržišta rada za obavljanje privremenih poslova na određeno vrijeme s mogućnošću lakšeg davanja otkaza. Zatim, možemo govoriti i o internoj numeričkoj fleksibilnosti koja se odnosi na radne sate, a postiže se (de)regulacijom radnog vremena i radom u nepunom radnom vremenu. Na koncu, funkcionalna fleksibilnost odnosi se na izmjene radnih zadataka, a postiže transferom radnika s jednog radnog mjesta na drugo, prvenstveno kroz outsourcing. Upravo novi Zakon o radu kroz gotovo svaki članak sustavno provlači sve gorenavedene tipove fleksibilizacije, bilo da je riječ o preraspodjeli radnog vremena kojom je omogućen rad do 56, odnosno 60 sati tjedno, ili o produljivanju mogućnosti sklapanja ugovora na određeno, ili o dokidanju dosadašnjih ograničenja kod rada preko agencija za privremeno zapošljavanje. Takve tendencije, uz rapidno osiromašenje, za posljedicu imaju i smanjenje sindikalno organiziranog radništva te generalno rušenje cijene radne snage.
Potplaćeni tržišni i neplaćeni kućanski rad
Ako fleksibilizaciju radnog, socijalnog i mirovinskog zakonodavstva te procese koje se vežu uz takve legislativne promjene promatramo iz perspektive žena na tržištu rada onda, možemo primijetiti da se reforme koje idu u smjeru sve veće fleksibilizacije često opravdavaju potrebama radnica za usklađivanjem posla s obiteljskim životom. Kako su žene i dalje te koje se u većini slučajeva brinu za djecu i starije članove kućanstva, odnosno obavljaju veliki dio besplatnog njegovateljskog rada, zagovaratelji fleksibilizacije ističu da se njome ide na ruku specifičnostima ženske svakodnevnice. Pri tome se ne dovodi u pitanje povećanje opterećenja kućanstva uzrokovanog krizom i fleksibilnim radom u kojem je sve manji broj radnika i radnica kreditno sposoban i ne može sam upravljati vlastitim slobodnim vremenom. Pogotovo se ne razmatra utjecaj povlačenja države iz javnih, socijalnih servisa (opet zbog navodne uštede u doba krize) čime sve veći obim posla pada upravo na leđa žena.
U isto se vrijeme naglašava potreba za dodatnom fleksibilizacijom zbog lakšeg balansiranja između radnog i privatnog vremena, dok se s druge strane povećava broj dopuštenih radnih sati na razini dana i tjedna. Paralelna komodifikacija javnih servisa (i paralelno rapidno smanjenje broja javnih vrtića) onemogućava radnicima i radnicama da tijekom svojeg dvanaestosatnog radnog dana prepuste brigu za djecu odgajateljicama jer da njihove usluge premašuju kućanski budžet. Također, potrebno je istaknuti da žene čine većinu zaposlenih u onim granama i poslovima (u javnom i privatnom sektoru) koji su podložni kako rezovima, tako i outsourceanju ili uvođenju agencijskog rada, poput spremačica, čistačica, kuharica, njegovateljica, računovotkinja, s obzirom na to da je tržište rada jasno segregirano prema spolu.
Ugrožavanje digniteta starosti fragmentiranjem rada
Novim zakonodavnim rješenjima posebno su na udaru trudnice – one koje rade na određeno su već nebrojeno puta dobile otkaz (odnosno, nije im produžen ugovor o radu) zbog korištenja rodiljnih dopusta. Novim zakonom dodatno se olakšava manipuliranje u slučajevim trudnica zaposlenih na neodređeno vrijeme koje u procesu likvidacije poduzeća ostaju zarobljene u starom, ugašenom poduzeću dok “podobne’’ radnice prelaze raditi u novoosnovano i profitabilno poduzeće. Kod mapiranja utjecaja fleksibilizacije na položaj radnika i radnica svakako treba spomenuti i Zakon o povremenim poslovima. Iako je privremeno povučen, jasno je da će, kada pritisak popusti, taj Zakon ponovno u nekom obliku doći na dnevni red. Riječ je o zakonu koji bi regulirao takozvane male poslove, odnosno poslove koji predstavljaju “most prema trajnom zaposlenju”, a koji funkcioniraju po principu vaučera i formalno-pravno ne spadaju u radne, već u ugovorne odnose. Iskustva drugih zemalja govore da su takva zakonodavna rješenja izrazito opasna jer radnici i napose radnice ostaju zarobljeni u povremenim poslovima u kojima nemaju apsolutno nikakva radna prava. Iz popisa povremenih i privremenih poslova vidljivo je da bi upravo žene u velikoj većini slučajeva obavljale tu vrstu poslova koji čine krajnji oblik fleksibiliziranog rada. Radi se prvenstveno o poslovima pranja, glačanja, pomaganja u pripremi hrane, održavanja stambenih i poslovnih objekata, povremene pomoći starijim osobama, čuvanja djece i slično.
Sve pobrojane zakonske regulative i tendencije imaju široke reperkusije i na mirovinski sustav. Zbog čestog mijenjanja poslova do čega neminovno dolazi procesom fleksibilizacije, sve je češći i duži period između traženja poslova u kojem radnicima ne teče radni staž. Tomu možemo pridodati i nedavnu mirovinsku reformu koja povećava prag za umirovljenje na 67 godina. Također, zbog vremena koje žene provode obavljajući neplaćeni njegovateljski posao kod kuće upravo radnice teže stječu uvjete za umirovljenje. Kako u našem zakonodavstvu ne postoji mjera koja bi makar u teoriji služila kao kompenzacijski mehanizam u izračunu mirovine za osobe koji su dio radnoaktivne dobi provele obavljajući neplaćeni rad u području socijalnih usluga, najsiromašniji i najosjetljiviji dio stanovništva su upravo starije žene.
U svjetlu nedavnog Osmomartovskog marša koji je upravo tematizirao ženska radna prava, možemo zaključiti da nam predstoji krvava borba za obranu i vraćanje osnovnih radnih, socijalnih i mirovinskih prava za koja su se naše prethodnice (iz)borile. U protivnom će bazično izdržavanje kućanstava biti gotovo nemoguće, ili moguće tek pod dodatnim opeterećenjem žena preko granica njihove psihofizičke izdržljivosti. To je vrlo jednostavna rodna matematika trenutne ekonomske krize i političkih odluka koji je dodatno produbljuju.