Nijedna središnjica koja je izgubila moć ucjene kroz javni sektor nije opstala. Sindikalne središnjice moraju biti na okupu
S Jasnom Petrović, predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske, potpredsjednicom Nacionalnog vijeća za umirovljenike, bivšom koordinatoricom Ženske mreže Međunarodnog udruženja sindikata u prvom dijelu intervjua razgovarale smo o ulozi sindikalizma u Hrvatskoj od 1980-ih do današnjih dana, o “tranzicijskom“ periodu označavanja sindikata kao državnih neprijatelja te fleksibilizaciji radnog zakonodavstva kroz izmjene Zakona o radu.
Sindikati u predratnom razdoblju
Što se događa sa sindikatima u “tranzicijskom” periodu od kraja 1980-ih prema početku 1990-ih? Konkretno, možete li pojasniti koji su procesi prethodili osnivanju SSSH?
Sindikati su tada bili dio jedinstvenog sindikata, odnosno Saveza sindikata Hrvatske (SSH) koji je bio član Saveza sindikata Jugoslavije. SSH je bio sastavljen od klasičnih, uglavnom masovnih granskih sindikata industrijskog profila. Međutim, krajem osamdesetih, nakon pada Berlinskog zida na sindikalnoj sceni dolazi do izražavanja nezadovoljstva prema postojećem tipu organizacije. U to vrijeme Josip Klisović, partijski kadar staromodnog profila društveno-političkog radnika, postaje predsjednik SSSH-a što pobuđuje dosta nezadovoljstva u sindikalnom pokretu. Tada se počinju osnivati nezavisni sindikati. Među prvima je bio Sindikat strojovođa na čijem je čelu bio Milan Krivokuća, moj vrlo bliski prijatelj, izboden nožem i ubijen 17. prosinca 1992. On je, moram iskreno reći, dobio maksimalnu podršku Američke ambasade u organiziranju tog, skoro pa prvog, uistinu nezavisnog sindikata u Hrvatskoj. Strojovođe su bili autonomni pa su se mogli udruživati neovisno od Saveza s obzirom da do tada nije postojala mogućnost organiziranja na bazi profesije – postojali su samo masovni industrijski sindikati udruženi u Savez. Osim sindikata strojovođa, među prvim nezavisnim sindikatima bili su i srednjoškolski sindikati koje je predvodila Vesna Kanižaj, čelnica koja je također borbeno krenula u okupljanje na nezavisnoj platformi. Tu je bio i sindikat prometnika. Dakle, na željeznici se u kratkom vremenu pojavilo dvadesetak sindikata. Nisu svi bili jednako ekipirani, ali željeznica je bila izvorište nove sindikalne ideje. Treba spomenuti i sindikat znanstvenika - tu se već u počecima pojavljuje Vilim Ribić, koji se u međuvremenu pretvorio u jednog, takoreći “uzbekistanskog“ čelnika, ali je u počecima sindikalnog organiziranja sigurno dao velik doprinos.
Veliku je ulogu imala i prezentacijska platforma u Radničkim novinama gdje smo uz teške prijetnje, opomene i financijske stege inzistirali da se, uoči novog kongresa na kojem je izabran Bernardo Jurlina, treba otvoriti medijski prostor za predstavljanje nezavisnih sindikata koji su se tek pojavili na sceni. U većini zemalja alternativu postojećim sindikatima kreirali su američki sindikati, tj. američke su službe potpomagale osnivanje nezavisnih sindikata. Npr. u Srbiji je sindikat Nezavisnost nastao kao neovisni sindikat koji tako djeluje i danas. Uz američku pomoć su djelovali i Pokrepa u Bugarskoj, Solidarnost u Poljskoj, Liga u Mađarskoj, Frăţia u Rumunjskoj.
Ono što je ideološki pomoglo sindikatima da u predratnom razdoblju brzo steknu dobar ugled u percepciji običnih građana je činjenica da se odmah krenulo borbenim metodama – organizirao se veliki broj štrajkova. Da se nije krenulo aktivno u borbu, ne bi bilo ovakvog odjeka. Strojovođe su svoje legendarne štrajkove počeli održavati još ‘89. tako da je ta borbenost privukla pozornost ljudi koji su se počeli dobrovoljno i masovno učlanjivati u sindikate s obzirom da se tada po prvi puta proklamirala dobrovoljnost članstva.
Devedesete i sindikati kao državni neprijatelji
Od 1991. godine radite kao tajnica Odjela za međunarodne odnose pri SSSH. Budući da ste se bavili sindikalnom vanjskom politikom, možete li nam reći koji su bili prioriteti vanjske politike sindikata u Hrvatskoj prije i nakon devedesetih? S kim, na koji način i u kojem obliku se ostvarivala suradnja između sindikata i njihovih međunarodnih aktera i organizacija?
Postojala je komisija za međunarodnu suradnju pri Savezu sindikata Jugoslavije gdje su se povremeno sastajali republički predstavnici. Tada se većina komunikacije odvijala s Nesvrstanima, djelomično s Rusijom i s Kinom nakon Mao Tse-tungovih vremena. Međunarodna suradnja nije postojala izvan tog “družiteljskog” formata poput slanja pisama podrške za, na primjer, Dan pobjede ili slične značajne proslave.
Negdje u to vrijeme je počinjao rat kojeg smo prvi put osjetili kad je Milan Krivokuća otišao u Knin jer se ondje u srpnju 1990. osnovala Inicijativa za autonomni savez sindikata Krajine. To je bilo doista šokantno jer nitko od nas u srpnju 1990. nije ni pomišljao da bi moglo doći do rata. U rujnu 1991. godine počinje štrajk albanskih sindikata na Kosovu. Tomislav Milenković, tadašnji predsjednik Vijeća Saveza samostalnih sindikata Srbije obrušio se na taj štrajk i na događaje u Krajini, argumentirajući da “sindikati ne mogu sediti skrštenih ruku i da kreću obraniti interese srpskih radnika na području Krajine”. Naši sindikalisti Srbi iz željeznice, kao Milan Krivokuća, su upozoravali da se počinju događati strašne stvari; da im se šalje novac, hrana, oružje u kamionima. Milan Krivokuća je bio u prvom kolektivnom predsjedništvu, prije nego je Dragutin Lesar izabran, odnosno nakon što je Bernardo Jurlina otišao u politiku. Počeo je i interes izvana, dolazili su Talijani i Slovenci, raspitujući se što se događa jer se širila općejugoslavenska priča o “jadnim” radnicima Tvika koji su ponižavani u svojim temeljnim radničkim pravima. Tako se počela graditi kampanja protiv sindikata u Hrvatskoj od kojih se tražilo da poduzmu hitne mjere kojima bi pomogli radnicima srpske nacionalnosti. Ta je kampanja smišljeno bila temeljena na kršenju radničkih, a ne nacionalnih prava. Rat je počeo na strategiji kršenja radničkih prava. Ovi su procesi dokumentirani jedino u knjižici Ime solidarnosti u izdanju Sindikalne akcije iz 1997. godine jer se nitko nije time bavio. Nakon Oluje sam otišla pokupiti dokumentaciju u Knin. Treba razumjeti da se radnike zlorabilo da bi se započela huškačka priča. Krivokuća je bio dvostruko pritisnut, od strane nacionalista sa željeznice i srpske vlasti u Krajini zato što je davao stanovite informacije i upozoravao na brojne upitne stvari, kao pravi sindikalist i borac. Bitno je shvatiti da smo u takvoj situaciji mogli vrlo malo napraviti. Nitko nam nije odgovarao na telefonske pozive, više nismo pripadali Savezu sindikata Jugoslavije, sada nam se nisu htjeli ni javljati, samo su nam slali pisma u kojima su nas opominjali da moramo spašavati nevine radnike i slično.
Sa slovenskim kolegama smo na početku rata uspostavili dobru suradnju. Ulaskom u ratno razdoblje 1991. pojavljuje se mnogo sindikata iz inozemstva, prije svega talijanskih. Te smo godine održali konferenciju Alpe-Adria u Stubičkim Toplicama. Mnogi veleposlanici i promatrači iz raznih zemalja nisu mogli vjerovati da smo usred rata uspjeli organizirati regionalnu konferenciju. Tada nam je bilo od presudne važnosti spasiti se od Tuđmanove vlasti i spasiti sindikate jer je bilo posve jasno da smo mi neprijatelji HDZ-ove vlade. Pokušavali smo uz pomoć međunarodnih odnosa napraviti platformu kako bi pokazali vlasti da nas podupiru diplomacije drugih zemalja da bismo ojačali poziciju sindikata. Pritisak na sindikate, a pogotovo na čelnike u tom periodu bio je velik; bilo je vrlo teško oponirati Vladi.
Međutim, uoči rata počeli su štrajkovi metalaca, tekstilaca, tada smo već pokazali zube i nismo se dali ucijeniti time da nije vrijeme za traženje prava. Ono što je bitno je da smo uspjeli organizirati Bedem Ljubavi koji je poslije kooptirao HDZ. Bedem Ljubavi je bila grupa majki za povratak djece iz JNA. Jagoda Milidrag Šmid i ja smo išle na prvi sastanak. Smatrala sam da sindikat to mora preuzeti na sebe što je Lesar prihvatio i tako smo u Karlovcu organizirali skup. Naši sindikalni povjerenici su organizirali gotovo sva bdijenja. Bilo je bitno da sindikat preuzme ovu akciju jer je HDZ provocirao apsolutno krvoproliće. Niki Gunjini iz HDZ-ovih sindikata, koji su se tada zvali Hrvatska unija, nekoliko sam puta iz ruku, pod lažnim obrazloženjima, oduzimala popis svih oficira JNA i njihovih obitelji, njihove kućne adrese gdje se trebalo slati masu, usmjeriti da idu napadati te ljude, ubijati ih? Dakle, sindikat je na taj način pokušavao spriječiti masovno klanje, sukobljavanje, imao je izraženu mirotvornu ulogu i misiju.
Slabljenje teritorijalne strukture sindikata
Također, imali smo dvije akcije 1991. koje su strašno zanimljive: jedna je bila Zahtjevnica hrvatskog radništva u 15 ili 16 točaka koje su dopunjavali sami radnici. Tada je rat bio u punom zamahu, dio Hrvatske je bio okupiran, a u tim uvjetima mi smo organizirali masovni referendum i potpisivanje zahtjeva. Skupili smo 335 000 potpisa. I to je bio veliki šamar vlasti. Kad smo isporučili potpise na Markovom trgu, sve je postalo drugačije. Sada smo imali demokratsko zaleđe, to je bila velika stvar, legitimitet nam je bio bitno ojačan i tada smo uspjeli ispregovarati scalu mobile. Scala mobile je za ratne uvjete bila uistinu rijetka, imala ju je Italija – kako raste inflacija, a inflacija je u ratu strašno rasla – tako rastu plaće. Scala mobile je uvedena u Hrvatskoj i skoro tijekom cijeloga rata je spašavala mnoge radnike.
Od početka smo krenuli i s humanitarnom pomoći pa nam je i to pomoglo ojačati sindikate. Prva humanitarna pošiljka je došla od slovenskih kolega, Zveze svobodnih sindikatov. No, humanitarna pomoć ne znači samo dobiti pa dijeliti. Pregovarali smo da se dio humanitarne pomoći proizvodi kod nas. EU uopće nije htjela otvarati tu temu jer su se slanjem pošiljki rješavali svojih zaliha. Sjećam se da sam u Međunarodnom odjelu za vrijeme pregovora s europskim sindikalistima upitala zašto moramo imati njihove higijenske potrepštine kad ih može proizvesti Saponia Osijek jer je u to vrijeme bio oslobođen dio tvornice. Sjeli smo u auto, mene su prošvercali preko autoputa jer nisam imala propusnicu, uspjeli smo to ispregovarati i Saponia je dobila prvi ugovor za proizvodnju humanitarnih paketa što je vratilo radnike na posao. Imala sam mogućnost da na stvari gledam izdaleka što je presudilo u stvaranju dosta snažnog imidža sindikata u tom razdoblju, pomoglo demokratizaciji Hrvatske i plasmanu nekih vrijednosti, ili bolje reći spašavanju nekih vrijednosti unatoč tome što smo bili pod različitim pritiscima.
Od međunarodne suradnje, osim humanitarne pomoći, surađivali smo s Američkim centrom za međunarodnu radničku solidarnost (ACILS). Njih je predstavljao Rudy Porter koji je poticao sekcije invalida, mladih, žena, osiguravao novac za seminare, pomogao u osnivanju ženske sindikalne škole u Rovinju koja se i danas održava. Zahvaljujući pomoći Američkog centra osnovali smo i regionalnu Žensku mrežu koja je pokrenuta 1994. Žensku mrežu sam osobno vodila deset godina i proširila s početnih šest na dvadeset i sedam zemalja. Već smo u siječnju 1992. ugostili veliku delegaciju Međunarodne konferencije slobodnih sindikata (ICFTU). Delegate smo proveli i po ratištima da vide pod kojim uvjetima radimo, i na sindikalne skupove pod uzbunama. Vrlo brzo su nam počeli uzvraćati pozive, u to smo vrijeme kontakte s inozemstvom odrađivali preko faxa, nije bilo interneta, radili smo pod uzbunama. Surađivali smo i s demokršćanskim i socijaldemokratskim sindikatima, s tim da smo se strateški opredijelili za učlanjenje u socijaldemokratski orijentirane. 1994. smo primljeni u članstvo ITUC-a, prvi u regiji. I ETUI nas je vrlo brzo primio u promatrački status i tu smo mogli vidjeti koje su mane tog američki kontroliranog sindikalnog pokreta pa smo na koncu pristali samo na seminare i edukaciju.
Amerikanci su podržavali sindikalnu školu koja je funkcionirala po našoj, a ne američkoj viziji. Na projektu su radili Božidar Žaja i Ana Pezelj koja je vrlo brzo ušla u priču kao organizacijska tajnica tog projekta. Ja sam otpočetka bila predavačica za opća pitanja. Gotovo sva poznata sindikalna imena su prošla kroz te škole. Danas edukacija više nije prioritet iako mislim da udruženi sindikati za nju imaju novca, ali će ga prije potrošiti na organiziranje sportskih igara ili masovni tulum za povjerenike nego na školu.
Kako je devedesetih došlo do pada članstva u SSSH?
Iako je ugled sindikata u devedesetima bio visok, bilo je normalno da dio ljudi nije htio izdvojiti 1 ili 1,5% bruto plaće za članstvo u sindikatu. Mislim da je to osnovni razlog pada članstva kod nas. Drugi je razlog što svako osipanje sindikata, svaki proces reforme i transformacije nosi svoje žrtve u broju – sve male grupacije se osipaju pa objedinjavaju u granske sindikate, to je bio proces koji je trajao. Ipak, većina odgovornosti za današnju slabost sindikata u Hrvatskoj pripisala bih Lesaru, koliko god on bio moj dobar suradnik. On i Jurić su u jednom trenutku zapravo uništili sindikalni pokret s pričom koju je čak i Europska sindikalna organizacija smatrala promašajem – a to je da postoje industrijske, odnosno gospodarske centrale, štogod to znači, i javni sektor. Tu su razdvojili sindikalnu scenu i napravili ogromnu štetu. I sadašnji predsjednik smatra da je to bilo pogrešno. Sve polazi iz ove greške. Nijedna središnjica koja je izgubila moć ucjene kroz javni sektor nije opstala. Sindikalne središnjice moraju biti na okupu.
Drugi problem ove centrale je teritorijalna struktura koja nastaje jačanjem granskih sindikata, prema njemačkom modelu koji se već udomaćio. Umjesto da se anticipiraju društvene promjene i one na tržištu rada, dopušta se preveliko jačanje granskih sindikata i time se gubi zajedništvo centrale, a to znači da svaki od njih, budimo realni, kroz osobni, obiteljski i interes nekih drugih grupa osniva svoje pravne službe, svoje ekipe, zapošljava svoje kćeri, sinove, zetove itd. Onda, naravno, nema dovoljno novaca za održavanje zajedničkih pravnih službi na terenu. Savez je dijelom održao teritorijalnu strukturu koja ne postoji u svim županijama, ali takvu strukturu još uvijek nema nijedna druga centrala u Hrvatskoj. S obzirom da radnici sve više mijenjaju radna mjesta, znalo se da je važno raditi regionalne skupove jer nitko nema novca za putovanje izvan svog radnog mjesta ili boravišta. Jačanje lokalnih samouprava i decentralizacija društva uopće je oslabilo teritorijalnu strukturu sindikatâ.
Oblici nesigurnog rada
Fleksibilizacija radnog zakonodavstva u tranzicijskim zemljama započinje već 1990-ih. U intervjuu za portal Multinational Monitor 2002. argumentirano iznosite tvrdnju da institucije MMF-a i Svjetske banke aktivno interveniraju, štoviše uvjetuju rad nacionalnih odbora i radnih grupa za izradu zakona o radu u svim tranzicijskim zemljama. Trend deregulacije radničkih prava i fleksibilizacije radnih ugovora doista je vidljiv u trećoj izmjeni ZOR-a usvojenom 2003. godine. Možete li nam reći nešto više o ulozi MMF-a i Svjetske banke tih godina u zemljama tranzicije? Kakav je bio odnos između sindikalnih središnjica, MMF-a i Svjetske banke po pitanju izmjena ZOR-a u Hrvatskoj?
U tom sam razdoblju prestala raditi direktno za Savez. Od 1999. sam počela raditi za Međunarodnu konfederaciju slobodnih sindikata (ITUC). Bila sam dio sindikalnog tima za pregovore s MMF-om i Svjetskom bankom.
2001. godine održan je veliki summit protiv rasizma u Durbanu na kojem sam upoznala i Yassera Arafata i Fidela Castra. Bilo je zanimljivo shvatiti da se svijet preselio na neku drugu razinu i da se tamo treba i boriti. Bila sam četiri godine i u sindikalnoj delegaciji u UN-u u Komitetu za održivi razvoj. Na velikom summitu u Johannesburgu moj je posao bio lobirati komunističke zemlje, i bivše i sadašnje, da podrže jaču ulogu Međunarodne organizacije rada (ILO) što je nama kao sindikatima od velikog interesa. Na summitu je bila i hrvatska delegacija na čelu s Antunovićkom, Crikvencem i Vidovićem. Za mene je šokantno iskustvo bilo vidjeti u kojoj su mjeri bili izgubljeni. Zalagala sam se za to da se radnička vijeća prezentiraju kao primjer dobre prakse, međutim Vidović se odlučio za prezentaciju trostupanjskog mirovinskog modela. On ni danas ne shvaća da je zapravo u cijelosti uništio budućnost nadolazećih generacija u Hrvatskoj prihvativši taj čileanski model.
Hrvatska je uspjela blokirati dio deregulacije kroz jaki sindikat, to je činjenica koja stoji i nalazi se u izvještajima Svjetske banke. Nažalost, ta moć više ne postoji i pritisak je očito prevelik. Do deregulacije dolazi zbog gubitka kontrole nad tržištem i davanjem nejasnih i nepotpunih informacija i uputa vezanih uz rad na određeno. U vrijeme nastanka intervjua koji spominjete anticipirala sam što će se dogoditi vezano za deregulaciju tržišta. Mi u to vrijeme još nismo imali part-time, no guranje novih radnih modela možemo vidjeti i na primjeru novoga Zakona o kazalištima u kojem je usvojeno da se rad na određeno ne ograničava na tri već na pet godina. Kad se takva stavka uvede u jedan zakon, odnosno primijeni unutar jedne djelatnosti, očito je da će se takva praksa i dalje širiti.
Još smo u ratu postigli da se radni tjedan skrati na 40 sati. To nismo nikako uspijevali dok nismo počeli taktizirati, te smo uključili tu stavku u kolektivne ugovore, pregovarajući s dijelom poslodavaca koje smo uspjeli na to nagovoriti. S obzirom da je oko 70% radnika iz granskih sindikata imalo četrdesetosatni tjedan, uspjeli smo to pravilo progurati u zakon. Sada se ista strategija koristi i za apsolutnu deregulaciju – na generacije koje su već uništene radom na određeno, dolazi i part-time rad kojim su radnička prava, posebice žena i mladih, radikalno ugrožena. To će biti prestrašno. To je tendencija koja se jasno može vidjeti u južnoameričkim zemljama, ali i europskim. Dok je kod nas part-time još vrlo malo zastupljen (15%) sa snažnom tendencijom rasta, Nizozemska ima oko 40% radnog stanovništva u part-timeu , a 14% čini europski prosjek. Inače, još jedan problematičan vid rada je i agencijski rad, outsourcing – danas već imate strašnu situaciju da na istom radnom mjestu, u istom prostoru, s istim opisom posla rade dvije žene koje imaju različite plaće i prava.
Smatram da su nove izmjene Zakona o radu rezultat većinom neznanja i straha od neuspjeha vladajućih.