Razgovor s Elizabetom Šelevom

Prilikom zadnje posjete Zagrebu dali ste intervjuu jednoj novini koji je imao naslov Balkanka sam, između ostaloga, što je bio dio izjave u kojoj se parafrazira Derridaino Evropejac sam, između ostaloga. Rekli ste mi da vas je iznenadilo kako su se uz intervjuu na internetu pojavili negativni komentari na račun tog priznanja balkanskog identiteta. Ti komentari, čini mi se, relevantno pokazuju ovdašnji društveni zazor od Balkana. Kako se u Makedoniji prihvaća balkanski identitet? Geografski ste u središtu Balkanskog poluotoka, je li to utjecalo da se “pomirite” sa svojim balkanstvom?

– Reakcije na bilo čiji, javno deklarirani identitet su indikator tolerancije i širine, koja postoji u datoj kulturnoj sredini. U pomenutom intervjuu, datom prošle godine za zagrebački Vjesnik – jedna od čitateljskih reakcija na web izdanju je, za mene, bila više nego indikativna. Ona je otkrila apriorni zazor prema Balkanu, tačnije, kompulsivnu potrebu da se i sama odrednica “Balkan” uvijek, već doživljava kao “abjekt”, te da se stoga preventivno treba odagnatu u nečije tuđe identitetne pretince i ladice.

Zašto bi to bilo tako? Kako je došlo do te situacije, da se neka regija po sebi doživljava i smatra kao problematična, diskutabilna, manje vrijedna? Ovde dakako nije riječ o običnoj (znanstvenoj) geografiji, već o simboličkoj (kulturnoj) geografiji – u okviru koje se dešava ideologizacija mjesta, tačnije, vrijednosno atribuiranje neke prostorne lokacije kao inferiorne. Slično važi i za strane svijeta: pri tom su, recimo, Zapad i Sjever – povlašćene aksijalne odrednice, za razliku od Istoka i Juga.

Svojevremeno je Edward Said ukazao na to da Orijent nije (samo) mjesto ili obični geografski pojam, već i više od toga – koncept. To je stanovište, koje se može aplicirati i kada je Balkan u pitanju, te otpočeti diskusiju o Balkanu kao metafori, sa dodatim, uglavnom pejorativnim konotacijama. Balkan se tretira kao interni europski Drugi, koga treba držati na odstojanju, kako ne bi došlo do nepoželjne kontaminacije.

Kada je riječ o Balkanu kao kulturnom identitetu, po mom mišljenju je upravo slovenački teoretičar Rastko Močnik dao brilijantnu dijagnozu – “Balkan, to su drugi!”. Drugim riječima, “otarasiti” se sopstvenog balkanskog atributa, kao da postaje pitanje prestiža, uglavnom od devedesetih godina naovamo.

Međutim, treba imati u vidu, da je to prvenstveno politički uzrokovana diskreditacija Balkana i balkanstva, u okviru koje nastupa strahovita redukcija i zanemarivanje nesumnjivih, kulturoloških potencijala i nasljeđa, koje Balkan takođe posjeduje, kao dio svog “brenda”.

Europska apsolutizacija podrijetla

– S druge strane, na razini Europe kao političke opcije, pratimo jedan proces, koji bih nazvala apsolutizacija podrijetla. Može zvučati paradoksalno, ali mi se čini da se radi o feudalnom principu, o redukovanju identiteta obzirom na aspekat “podrijetla”. Mehaničkim putem, podrijetlo biva proglašeno determinantnim, umjesto da se u duhu liberalističkih tradicija, podrijetlo sagledava kao polazište subjektnog projekta!

Problem dakle nije u tome, da se “pomirimo” sa nekakvim svojim faktorom podrijetla, nego da nas drugi ne sagledavaju (a i vrednuju) jedino kroz tu prizmu i identitetnu matricu, jer to onda donosi osiromašenje predstave i izdaju autentičnosti. Balkanstvo samo po sebi nije i ne može biti smatrano hendikepom, prokletstvom, presudom – jer su to sve kategorije jednog neospornog kulturnog rasizma i ksenofobije. Nitko se ne treba “izvinjavati” na račun svog podrijetla, nitko se ne treba pravdati radi te stvari, jer pravo pitanje zapravo glasi: šta mi radimo sa svojim podrijetlom?

Kad ste me već pitali o našem odnosu prema Balkanu u Makedoniji, obzirom na njezinu geografsku lociranost u “središtu”, moram pomenuti taj podatak, da se u okviru onih zemalja, koje nemaju problema sa svojim balkanskim identitetom, dešava zanimljiv proces – da sve one nastoje sebe opisati i sebe legitimirati na taj način, što tvrde kako su upravo one same, centar ili središte Balkana. Ovde se ponovo radi o svojevrsnoj aksiologiji – jer biti centar – to u simboličkoj geografiji implicitno znači biti povlašćen, neosporan, stabilan.

Sama potreba balkanskih zemalja da makar interno budu u središtu, u centru pomenute periferije – zapravo je kompenzacija za povijesno viđenje Balkana kao (političke, gospodarstvene) periferije Europe.

Svaka kultura postoji samo kao interkultura

U prevladavajućoj predodžbi Hrvatska je minimalno balkanska zemlja, a maksimalno srednjoeuropska i mediteranska. Čitala sam vaš tekst u kojem pišete o afirmaciji mediteranske komponentne identiteta u Makedoniji. Je li Mediteran sa svim svojim pozitivnim stereotipovima (tolerancija, kultura, vedrina...) postao izlaz iz “mračnog” Balkana?

– Mediteran je izlaz pre svega na more, na vazduh – dakle iz klaustrofobije, koju stvaraju planinski masivi – i to ne samo na zemljopisnoj karti, dapače u mentalnom zemljopisu ljudi, čija je povijest poglavito bila “nabildana” više od teritorije, kojom su imali prilike da raspolažu. Mediteranska komponenta identiteta u Makedoniji nedvojbeno postoji, ona je dokaziva, dokazana – još smo daleke 1995. godine u okviru Akademije znanosti i umjetnosti, održali međunarodni tematski skup, likovnu izložbu, poetsko veče – na kome se raspravljalo upravo o prisustvu mediteranskih toposa u makedonskoj umjetnosti. Mediteranska komponenta je dala zaista značajan doprinos u lepezastom širenju i obogaćivanju makedonskog identiteta, kao kompleksnog identitetnog sklopa. Što se tiče same književnosti, ja sam izdvojila tri etape, u okviru kojih se eksponira fascinacija Mediteranom – prvo, kao hronotop (taktilni prostor, koji pobuđuje osobito kult prema moru), drugo, u okvirima aleksandrijske poetike učenosti, koja se njeguje osamdesetih godina, pojavom postmodernističkih pisaca, treće, kao srodni mentalitet, čežnja za virtuelnim morem i pripadnost istoj duhovnoj domovini.

Na skupu Balkanske (op)sesije u Puli govorili ste o nepristajanju uz monoidentitete i propisana destruktivna određenja ovih prostora. Nažalost, meni se čini da smo daleko od prihvaćanja identitetske hibridnosti, i da se ovdje još čvrsto vjeruje u razlike jednih prema drugima utvrđene još devedesetih. Na koji se način može uspostavi ta hibridnost identiteta? Je li to ostvarivo isključivo na osobnoj razini?

– Po saznanjima savremene kulturne antropologije, svaka kultura opstoji samo kao – interkultura! Homogenizacija kulture do nekih poželjnijih stepena mono-identitetnosti jeste moguća samo kao intencionalni politički gest i zahtjev. U ime političke probitačnosti – razlike se namjenski pro­izvode, da bi se potom zlorabile kao tools, kao alatke za stimulisanje uzajamnog nepoverenja, neprijateljstva, samoobrane.

Znanost o okovima

Predajete komparativnu književnost u Skopju, predsjednica ste Udruženja nezavisnih pisaca, pa me zanima koliko su čvrste definicije identiteta utjecale na književnost. Bez obzira na suvremene teorije, književnosti se ovdje ipak proučavaju nacionalno i strogo odvojeno, a identiteti monolitno. U pregledima književnosti vrlo rijetko se npr. ističu utjecaji pisaca iz jednog prostora na pisca iz drugog. Kakva su vaša iskustva s time; je li znanost još u okovima nacionalnih politika?

– Sintagma “znanost u okovima nacionalnih politika” mi se zaista dopada, s tom napomenom da je moja, matična znanost, komparatistika možda jedina koja ne podliježe takvoj vrsti ugroženosti. Razlog je vrlo jednostavan, a fundamentalan – komparatistika jeste po defaultu kosmopolitska disciplina, ne samo akademska oblast, nego još više – svjetonazor, sa svojim načelnim stvaralačkim duhom. Upravo se komparatistika odupire pomenutom izolacionističkom proučavanju književnosti. Inače ste sasvim u pravu: kada se krene od aktuelnih stanja u našim nacionalnim književnostima, nerijetko stičemo dojam da su upravo parohijalni pisci sa osrednjim vrijednostima, najviše profitirali u takvim okolnostima, te, na taj način postali noseći (mada sumnjiv) reper u svojim književnim sredinama. To je opet posledica specifičnog medija književnosti kao umjetnosti – koja se nalazi u najvećoj mogućoj mjeri ovisna o faktoru (nacionalnog) jezika, na kome nastaje, da bi potom sama postala najžešćom arenom za konfrontaciju (i diferencijaciju) nacionalnih identiteta i gorućih pitanja.

Neke od najutjecajnijih studija o balkanizmu napisale su žene: Maria Todorova, Vesna Goldswordy, Milica Bakić Hayden... I to na Zapadu i na engleskom jeziku. Pitanje je da li bi te studije postale utjecajne da su izvorno objavljene na ovim prostorima i na nekom od ovdašnjih jezika. Ima li u znanstvenom otkrivanju Balkana neke imperijalne logike? Jesu li diskursi nastali na Balkanu ravnopravni onima na Zapadu?

– Akademska ravnopravnost nije nimalo beznačajno, još manje naivno pitanje. Upitna demokratičnost, odnosno uslovna ravnopravnost autora sa Istoka i Zapada postala je jednom od uporišnih točaka postkolonijalne kritike zapadnog akademizma. I sebi sam postavila dilemu – da pomenute knjige o Balkanu ne bi nikada doživele takav široki uspijeh – da su njihove autorke još uvijek ostale da žive i rade na Balkanu. Odatle proizlazi nimalo ohrabrujući zaključak, kako je selidbenost (dislokacija) autora, jedan od najbitnijih preduvjeta za njegovo ravnopravno sudjelovanje u akademskom svijetu.

Tako je hijerarhijski sustav ili sprega znanja i moći, o kome su svojedobno pisali Foucault i Said, djelotvorno potvrđen postojećom asimetrijom akademskih autoriteta, koja se uspostavlja prvenstveno obzirom na njihovo podrijetlo.

Ženske slike muške kulture Balkana

Ženske autorice putopisa i književnice ključne su i za uspostavljanje nekih stereotipova o Balkanu. Upada u oči da su neke, poput Rebecce West ili Edith Durham, opisivale samo muški svijet, i nisu se zanimale za način na koji ovdje žive žene, za njihov položaj u obitelji, društvu, obrazovanje, odnose u braku i sl. Zapravo su one bile fascinirane muškim likovima, patrijarhalnom kulturom i isticale strastvenost, izravnost, erotičnost... kao neke arhetipske elemente “balkanskog muškarca”. Koliko su te predodžbe o Balkanu kao muškoj kulturi još prisutne?

– Zbilja je zanimljiva diskrepanca o rodnoj dimenzioniranosti Balkana i najutjecajnijih studija o njemu – Balkan su na akademskoj svjetskoj sceni promovisale pre svega žene: Todorova, Goldsworthy, Bakić-Heyden i tom se faktu takođe treba posvetiti pažnja koju zaslužuje.

S druge strane, autorice prvih putopisa sa Balkana, kako to dobro zamjećujete, zapravo su indiferentne na ženska rodna iskustva – dapače, pre svega su obuzete glorifikacijom patrijarhalne muškosti i nedirnute senzualnosti.

Za razliku od Orijenta, koji se poslovično doima kao feminizirani kulturni model, Balkan u imagološkim prilozima zadržava status muške kulture. Danas se to može pratiti kroz pomalo čudnu hipertrofiju muškosti i proskribiranje određenih, rodno korektnih kodova odijevanja. Jedan od primjera, na koji me nedavno upozorio prijatelj, jeste da nije uputno nositi recimo crveni šal oko vrata, budući on, svojom bojom, sumnjivo odudara od epske muževnosti.

Ja mislim da je kruta naglašenost i inzistiranje na formalnim rodnim atributima – posledica jedne historijske traume! To je stanje indukovano tzv. simboličkom kastracijom, odnosno neprekidnim ugrožavanjem muškosti na ovim prostorima – koji su na duže periode, stoljećima bili pod nečijom tuđom (imperijalnom) vladavinom i okupacijom. Donekle je to tako čak i u današnja vremena, kada su svi izloženi mekoj kolonizaciji, pod nadzorom globalnih vele-snaga. Onda nastupa to, što Judith Halberstam naziva, “krizom muškosti”, koja opet uzrokuje potrebu za instantnom konsolidacijom muškog autoriteta, u obliku nasilja, kriminala, alkohola.

Vjerojatno je to rodna matrica od presudnog značaja za uspostavljanje gore pomenutih, rigidnih stereotipa muškosti.

Hard-core Balkan se dobro prodaje

Svojedobno ste pisali vrlo kritički o filmu Undergroundu, ali i o nagrađivanom makedonskom filmu Prije kiše. Koji su se stereotipi promovirali u tim djelima? Koriste li danas autori svjesno stereotipe o Balkanu da bi ostvarili uspjeh u inozemstvu? Je li “divlji Balkan” ponekad dobra izvozna roba?

– “Divlji Balkan” jeste jedan od internih europskih egzotizma, čija je imagološka moć itekako probitačna na planu umjetničkog marketinga. Nevolja sa time je upravo u marketinškom pristupu Balkanu kao egzotičnom safari-parku, od koga se upravo očekuje potvrda/ otelotvorenje ranijih predstava o njemu. Srpski redatelj Srđan Karanović u svom zadnjem intervjuu, se požalio na to da inostrani producenti od njega očekuju (i financijski podržavaju) takve filmove, u kojima se rabi balkanska mješavina krvi, nasilja, rata i strasti, dakle redukovana vizija jednog prostora, van domašaja savremene egzistencijalne dramatike. Obična građanska priča o ljubavi, otuđenju, besmislu, bačenosti u svijet – ostaje biti privilegijom ostalih europskih kinematografija i autora, kojima je dozvoljeno baviti se sobom i sopstvenom individualnošću. Iz tih razloga su nagrađivana upravo ona (pretežno) filmska ostvarenja, koja podupiru žanrovsku aksiomatiku balkanizma u hard-core varijanti, sa žestokim epskim naturalizmom, u kome nema prostora za suptilnija duhovna stanja.

Kulturološka srodnost i identitetsko osiromašenje

Pojmovi kao interkulturni dijalog, dijalog kultura, kulturna različitost... danas su postali mjera političke korektnosti i civiliziranosti, pa je Europska unija ovu godinu proglasila godinom interkulturnog dijaloga. No, ti su pojmovi pretvoreni u klišej i dio administrativnog jezika, a po nekim interpretacijama oni upućuju na isključivost. S tim u vezi, bilo mi je zanimljivo kad ste pričali da za književni natječaj Balcanica u Sofiji iz Hrvatske nisu željeli selektirati autore; možda bi bilo drukčije da je to ovdje netko upakirao kao projekt interkulturnog dijaloga i dobio za to europski novac. Kakav je stvarni dijalog kultura na ovim prostorima, što govore vaša iskustva u suradnji s ljudima iz Slovenije, Srbije, Hrvatske...?

– Pominjete glasanje za natječaj Balkanika, koji je ove godine održan u Sofiji. Tamo na žalost nije bila kandidovana nijedna knjiga iz Hrvatske, ali takođe ni iz Bosne. Zasedavali smo pod moderatorstvom poznatog američkog slaviste Andrew Wachtela, sa kime sam razgovarala upravo o prosudbenim kriterijima za ovu nagradu. Oboje smo se, što mi je odista drago, složili u pogledu toga – da bi se konačno trebala odagnati nepisana “zapovijest” – kako je “lokalna boja” od presudnog značaja pri rangiranju dospjelih romana. Zašto bi samo predebeli romani, obuzeti traumatičnom poviješću, kolektivnim identitetima i sl., bili smatrani nekakvom balkanskom književnom paradigmom? Da li bi bilo moguće da promena uvriježenog imagološkog sklopa o Balkanu, krene upravo putem književnosti (kako je napose i otpočela)? Za autoritet takvog natječaja kakva je Balkanika bilo bi puno bolje ponuditi upravo ona prevratnička djela, koja parodiziraju, demistificiraju, de-centriraju još uvijek utjecajnu stereotipnu predodžbu o Balkanu.

 Što se tiče mojih ličnih iskustava u suradnji sa ljudima iz regiona, mogu potvrditi da na ovim prostorima vlada prirodna glad za autentičnom, egzistencijalnom komunikacijom. Svi smo prošli kroz izuzetno dramatične promjene, tranzicijske procese, raspadanje jednih i nastanak drugih državnih entiteta. Ono što međutim ostaje van domašaja sumnjičavih, politički konjukturnih diskusija je upravo duboka, kulturološka srodnost ovih prostora, ovih ljudi, koji su bačeni u ne uvijek jasnim imperativima sopstvenog redefinisanja. Bojim se da nas je to nagnalo u neku vrst identitetnog osiromašenja, svođenja nečeg puno bogatijeg i raznovrsnijeg u nove “skorojevićke” pretince. I opet, najveći su gubitnici ovde ljudi od duha, ljudi sa više domovina u sebi, ljudi sa “morem u sebi”!

Regija mora oživjeti kroz kulturu

Makedonski pisac Aleksandar Prokopiev je u svome izlaganju u Puli naglašavao nužnost kulturne obnove na Balkanu, u kojoj bi se iskoristili pozitivni potencijali ovih prostora (gotovo jedini je govorio iz te pozitivne perspektive). No, po pesimističnijim viđenjima, politička normalizacija na Balkanu, pa onda i kulturna, moguća je tek kada svi budemo dio Unije, a i tada će se vjerojatno komunikacija nastojati prije uspostaviti s tzv. velikim europskim državama, a ne sa susjedstvom. Kakvo je vaše mišljenje, može li regija oživjeti i normalizirati se kroz kulturu? Službeno i institucionalno, ili kao i do sada alternativnim kanalima?

– Pozitivni potencijali ovih prostora na žalost ni iz daleka nisu prepoznati, još manje vrednovani ili verifikovani na onaj način, kakav zavrjeđuju. Balkan, kao i cijela regija, još uvijek uglavnom nosi svoju ne-dragu hipoteku iz prošlosti, ali i politički obojene sadašnjosti. Pragmatizam koji je možda zakon na tim, materijalnim područjima društvenog života, kada je riječ o kulturnom stvaralaštvu i pozicioniranju – konačno treba odstupiti u ime pravih, kreativnih postulata. Nedavno sam snimala dokumentarni film sa redateljkom iz Portugala, koja je došla ovde, ponukana identitetnim problemima, vezana za Makedoniju. U razgovoru sa njom, samo se nametnulo saznanje, koje ste i vi pomenuli u obliku pitanja. Naime, da li ćemo ubuduće zaboraviti, ignorisati jedni druge premda smo (interkulturni) susjedi? Hoće li nam jedini obzor dostojne saradnje biti velike europske države? Nije li i to samo još jedna od (doduše dragovoljno preuzetih) kolonizacijskih matrica?

Pitanje je veoma delikatno, a odgovor nadasve – jednostavan. Regija će oživjeti kroz kulturu, ili će po svom (kratkovidnom) izboru, postati kulturno neraspoznatljivom.

Mi ne smijemo dopustiti to da sebe sagledavamo isključivo iz perspektive birokratskih kancelarija, koje ostaju poslovično gluhe za naše duhovno-stvaralačke izazove i poduhvate.

Elizabeta Šeleva izvanredna je profesorica na Katedri za opću i komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Skopju. Bavi se književnom kritikom, teorijom kulture i rodnim studijima. Predsjednica je Udruženja nezavisnih pisaca Makedonije i članica makedonskog PEN-a. Predaje i na Školi za rod i politiku i članica je akademskog odbora Centra za rodne studije pri institutu Euro-Balkan. Autorica je mnogih članaka i sedam knjiga, među kojima: Komparativna poetika, Od dijalogizmot do intertekstualnosta, Dom/identitet itd.