Rade Dragojević  

Razgovor s Goranom Samardžićem

razgovor

Ovdašnja kritika unisono je priznala sarajevskom piscu Goranu Samardžiću da je Šumski duh izvrstan roman. Čak i poslovično mrzovoljni Robert Perišić je “otkačio” na sto pedesetak stranica proze o odrastanju na beogradskom asfaltu i ratovanju oko Sarajeva. S tom knjigom napokon je i zagrebački, inače krajnje ambiciozni izdavač Profil uspio objaviti neku zanimljivu knjigu. Tu negdje pojavila im se i Šerbedžijina autobiografija, pa sad imaju čak dva čitljiva naslova. Naš sugovornik, čini nam se, zanimljiv je u intervjuu kao i u prozi.

Opće je znano da su se sva naša društva puritanizirala. U tom smislu, kako je BiH javnost reagirala na gomilu seksa, pa i onog homoseksualnog, kojeg ste prezentirali u romanu?

– BiH javnost ima jednu nevjerovatnu osobinu. Miri se sa svim i svačim, pa i sa ovom mojom vrstom pisanja. Između mene – koji ne pišem za novine, ne čitam novine, ne gledam televiziju, ne glasam i nemam spremno mišljenje o ovom ili onom javnom problemu ili pojavi – i zvanične BiH javnosti, postoji filter kroz koji jedva nešto procuri. Ono što je procurilo do mene, a što se tiče mog romana, govori mi ukratko da ja dobro i zanimljivo pišem i da bez obzira na opise seksa nisam skrenuo s književnog kursa u pornografiju. Poneko ćuti i pita se jesam li normalan, a ja znam da jesam!

Ljubav bez kiča; seks bez pornografije

Što bi na sve to mogao kazati Mustafa efendija Cerić – ako, naravno, bude čuo o čemu je riječ u romanu – koji već mjesecima ne prestaje držati filipike protiv svih oblika razvrata, kako on definira homoseksualnost, pornografiju, uživanje narkotika i alkohola?

– Zaista ne znam i ne ponosim se što ne znam šta Mustafa ef. Cerić o tome govori, piše i misli. Pretpostavljam da je sve što izgovori sugestivno i zapaljivo. U ratu sam kao vojnik čitao jednu njegovu u ko zna koliko primjeraka otisnutu knjižicu i potajno uživao u Reisovom stilu. Tu su rečenice bile bombe, a zarezi i tačke rafali. Mislim da ni ja ni moje pisanje efendiju nećemo izbaciti iz takta. On čuva zube za većeg neprijatelja.

Kako to da ste odlučili da centralna priča romana bude ljubavna, jer to nam se čini riskantnim potezom: s jedne ste strane mogli upasti u svojevrsnu kič-zamku francuskog neobaroka, a s druge se strane takva mladenačko-strastvena ljubavna priča može osloniti na vrlo malo prethodnika u ovdašnjim književnostima?

– Volim da mislim kako se od svega na svijetu najbolje razumijem u ljubav i u njene nijanse. Ostalo mi je jedino da zbog ljubavi ubijem ili budem ubijen. Al’ sam star za tu predstavu. Bojim se da bih umjesto tragičnog izazvao komičan efekat. Međutim, niko mi ne može zabraniti da to odigram što bolje mogu na papiru i zabavim se. Npr. ovako: “Bio sam nekako svjestan svakog centimetra koji ulazi i izlazi iz nje. Udubio sam se u ono što radim. (...) Od naših genitalija milina se širila u talasima. Hlap, hlop, plju, fljuuu, čulo se. A onda i režanje i škripa i lagani cijuk, kao od nepodmazanih vrata koja vjetar baca tamo vamo. (...) Oblizala je sa svih strana svoj prst i nježno mi ga zavukla u čmar. Kao poguran nečim s druge strane, ispružih se i učvrstih u njoj, toliko da me kurac počeo boljeti. Činilo se kako ga koža sprečava da se još digne. (...) Vrat joj je bio gladak, toliko bijel da se po njemu moglo pisati. Taj vrat me izazivao da ga stisnem. I kad bih je udavio, Dijana bi oživjela da me muči.” Drago mi je što sve što je napisano u Šumskom duhu o ljubavi pali. Ljudi se i rastuže i nasmiju, a neki se gade. Voljeti nečije tijelo do granica kanibalizma je moguće. Uživati u svakom dodiru i lizu i, naposljetku, bojati se što je to tako. Evocirati taj slučaj, prisjećati ga se sloj po sloj, a ne zaglibiti u pornografiju i kič, skoro je pa herojsko djelo. Raduje me što je Šumski duh originalan i što u njemu sve jasno piše.

Sirova stanja ili život bez poze

Čini nam se da je roman u svojoj oporoj poetici bliži jednom Srđanu Dragojeviću i novoj srpskoj kinematografiji negoli bosanskohercegovačkom, nazovimo ga za ovu priliku, magijskom realizmu jednog Sidrana ili Kusturice. Koje je nasljeđe, dakle, više odredilo vaše pisanje?

– Ne znam. I ne pitam se. Bojim se da bi tačna svijest o tome i vama i meni pokvarila ugođaj.

Kad smo već kod filma, ima li zainteresiranih za ekraniziranje romana?

– Nema.

Iako vam je roman, kako smo već kazali opor, pa i grub, on ipak nije ciničan. Kako ste se othrvali ciničnom duhu vremena?

– Tako što po prirodi nisam cinik. Roman se bavi sirovim stanjima, a cinizam je opijum za one koji ne znaju da postoje izvan poze (izvan stručnog eseja) u životu. Između Koste i Dijane nema provodnika. Njima sopstvene kože smetaju da se pretope u jedno. Oni su alati ljubavi i alati gluposti. Znam da je slatko biti cinik. To je i siguran put do smrti u svom krevetu. Ja sam od onih što se naginju kroz prozor, skaču s katarki, pretrčavaju preko zebre na crvenom, tu i tamo se potuku, ispsuju i opet, zasad, sretno stignu svojoj kući. Drugo, bez obzira što sam završio filozofiju i pročitao nekoliko šlepera knjiga, infantilno uživam u demonstriranju sopstvenog tijela na kome se mišići još drže i zagledanju tuđih. S time sam opteretio i svog Kostu: “To ogledalo je bilo jako staro. Visilo je na ekseru debljine malog prsta. Djelovalo je kao da se u njega može ukoračiti. Češkao sam se pred ogledalom i zlokobno palacao jezikom. (...) Skoro sam ga doticao trepavicama. Pomjerao sam kukove naprijed nazad sve dok mi se nije digao. Zabijao sam se sam u sebe; nalijetao kao sočna muha na opran prozor. Od ramena prema dole sužavao sam se u obliku slova V. Bio sam sretan, i to skroooz!”

Sve to nema veze s cinizmom, već sa prostim životnim radostima koje su cinicima smiješne, a i strane. Cinik misli kako svako tijelo, i ružno i lijepo, i zdravo i bolesno, ionako čeka grob. Jedan pametan i talentovan čovjek koji se zove Ivan Lovrenović je rekao da bi kad bi se opet rodio, volio da bude ja! Više vrijedi kad se ovakav čovjek šali, nego kad neki glupan misli ozbiljno.

Lako je naći motiv za rat

Često se u pisanju o proteklom ratu kao krivci prozivaju pripadnici srednje generacije i gerontokracija na čelu pojedinih država. No, čini nam se da vi u nekim pasusima – kao što je onaj o pokušaju silovanja na tulumu, ili kao što su pisma bivših prijatelja glavnom junaku u Sarajevu – pokazujete kako jednako tako razorna može biti mladenačka, juvenalna obijest i erupcija energije koja se negdje mora ispucati?

– Ma to je normalno. Ratovi počivaju na mladima. Na sirovoj glupoj snazi koja se ustalasa. Ko zna šta bi mislio o ratu da mu nisam direktno zagledav’o u šlic. Mišljenja sam da bih da sam bio kojih deset godina mlađi slatko poginuo ili ubio u ime neke političke floskule. Nije teško, zaista nije, bujicu mladih, po prirodi glupih bića, koja od svega najviše mrze da miruju, okupiti i pokrenuti prema nečemu što ti se ne sviđa. Druga strana (moja), ona što se brani i iznalazi načine da preživi, također čini jedan dobar rat. Imamo tu sreću da jedna gerontokratija započne, o druga okonča rat. Što se mene tiče, ja u svakoj ulici sa više od petero djece mogu osjetiti povode za rat, a i za mir. A da čovjek ponekad može biti i sretan u ratu, piše ti u Šumskom duhu: “Na putu kući razmišljao sam da i opsada grada može biti lijepa, pogotovo za mirnih noći. Tu i tamo pukne puška praveći zvuk kao kad čep iskoči iz boce. Ogrlice i đerdani od svijetlećih metaka lete s brda na brdo. Pravo je čudo da se ne zamrse. Onda zagrmi top i podsjeti kako može biti krvavo. A ja gledam s balkona i zamišljam kako se rat vodi u moju čast. Vatromet i rat dijeli samo jedna opna. Slično kao pamet i ludilo. (...) Lagao bih kad bih rekao da na vrhu planine nije lijepo. Prirode se ne tiče što je rat i što se jedna od njenih vrsta međusobno ubija i proređuje. Ona kao da izazove rat da bi se nađubrila i učinila da se točak života brže okreće.”

Daj Bože da Zijo nije u pravu!

Negdje smo pročitali da ste dugo pisali roman, s dosta prekida. Znači li to da nemate vremena, da ste pisac tek nakon što ste izdavač i urednik?

– Ma ja vam imam jednu tajnu. Stidim se loših rečenica i dosadnih stranica u književnosti, čak i kad ih drugi pišu. “Mislio sam da snaga kojom pritiskam slova utiče na ono što pišem. Želio sam pisati jasno, a ne lijepo, riječima što ostavljaju ožiljke na papiru. Želio sam da me uz pomoć pipanja i slijepci čitaju. Tupe i opšte rečenice pričinjavale su mi bol” (Šumski Duh). Stoga su neke od mojih knjiga (svega četiri) toliko tanke da više liče na korice za knjigu, nego na knjigu. Kao pisac, a i čitalac, prošao sam kroz mnoge faze, srećom tajno, a sad sam u fazi da to priznajem. Šumski duh je pažljivo pisan. Pravio sam prekide posle kojih sam mogao da se procjenjujem. A opet on nije, hvala Bogu, posljedica čistog rada, nego nadahnuća. To nadahnuće srećom prelazi sa onog koji ga je pis’o na one koji ga kupe. Jedna djevojka kojoj pamet nije sporedna osobina putem SMS-a mi je poručila da je čitanje Šumskog duha prekinula da bi masturbirala. Prijatelja je rasplakao opis oca. Postoji radi ravnoteže i moj kolega (Zilhad Ključanin) koji me je nazvao da mi kaže (da to ne bi čuo preko drugih) kako moj roman ne valja ništa. Zamalo da mu se u mišljenju pridruži moja sopstvena žena koja je Duha čitala na preskok i sa gađenjem. Daj Bože da Zijo nije u pravu!

Inače, svašta sam preduzeo u životu da ne budem čisti pisac (izdavač, urednik, suvlasnik Buybooka, otac, muž, gazda, rekreativac). Dosadni su ljudi koji su samo jedno od jutra do mraka. Čak i sebi.