Razgovor s Hiroko Tanahashi

Što zapravo označava odrednica post theater? Koja je osnovna ideja post theatera? Je li taj termin u nekoj relaciji s Lehmanovim postdramskim teatrom?

– Mi se doista referiramo na koncepte postdramskoga i postmodernoga, ali u radu također propitujemo pojam odašiljanja poruke ili uslužnih servisa kojima poruke putuju. Želimo komunicirati na različitim razinama i iznad razlika. Poštanska institucija bila je jedan od prvih načina internacionalne i interkulturalne suradnje. Nadam se da naše ime post theater ostavlja mnogo mogućnosti interpretiranja i asocijacija. Osnovna ideja post theatera je da budemo kazališna grupa bez kazališta i bez kazališne grupe. Mi smo nekolicina neovisnih i interdisciplinarnih umjetnika s različitim kulturalnim i obrazovnim zaleđima. Nismo ansambl i nismo izvođači. Izabrali smo kazalište kao ishodište, produkti mogu biti u bilo kojoj formi, performansi ili instalacije, sa suradnicima iz bilo kojega polja djelovanja. Sav naš rad povezan je s kazalištem kao žanrom, no interdisciplinaran je i multimedijalan od samih početaka.

U post theateru, po vašim riječima, neprestano mijenjate uloge i odgovornosti. Smatrate li da je neodredljivost bolja od definiranih pozicija, primjerice dramaturga ili redatelja?

– Ne bih rekla da je to bolje ili gore, ali nama je definitivno zabavnije izmjenjivati odgovornosti. Smatram da vrsta zaduženja i odgovornosti ovisi o prirodi pojedinoga projekta. Medijski umjetnik ponekad može biti bolji šef od kazališnoga redatelja, a dramaturg bolji umjetnički ravnatelj nego koreograf. Nemoguće je generalizirati.

Izgrađivanje povjerenja

Ako sam dobro shvatila iz prezentacije vašega rada, vi inzistirate na interkulturalnosti i nikad ne radite dvaput s istom skupinom ljudi?

– To nije baš potpuno točno. Ne inzistiramo na interkulturalnoj suradnji. Kad dolazimo na različita mjesta u svijetu, predlažemo suradnju lokalnim umjetnicima jer nemamo vlastiti ansambl i kuriozno se opredjeljujemo za takvu suradnju. Na taj način učimo o mjestu na kojem se nalazimo i o pripadajućoj umjetničkoj sceni, a uz to učimo i o sebi s obzirom na to da trenutačne okolnosti uspoređujemo s onim što bi nam bilo normalno u Berlinu ili New Yorku, gdje se osjećamo najviše kod kuće. Otkako u proteklih nekoliko godina živimo u ekstremno etnički i kulturno raznorodnim mjestima, prije se nameće pitanje “zašto ne radimo interkulturalno”? Želimo slobodno birati s kim ćemo surađivati. Mnoge skupine osjećaju obavezu raditi sa svojim ansamblom, što je dosta ograničavajuće. Naravno, ima to i svojih prednosti, izgrađivanje povjerenja, lojalnosti i drugih važnih vrijednosti.

Mnogi smatraju da umjetnost “novih tehnologija” ne proizvodi nikakvo novo značenje ili da, s druge strane, sugerirajući previše doslovnih inputa, producira banalna značenja. Što mislite o tome?

– McLuhan tvrdi da svaki medij ima poruku. Vjerujemo da sva tehnologija korištena na pozornici producira značenje. Velik i težak izazov je pronaći kako svoju poruku povezati s porukom medija koji koristite. Ili kako upotrijebiti koncepciju pojedinoga medija. Istina je da se mnogi umjetnici poigravaju medijima a da ih ne ispituju dovoljno pažljivo. To lako može skrenuti u banalnu akciju demonstriranja tehnoloških čuda i dostignuća. Pitanje je vremena kad će novi medij postati uobičajen, koji će se više kritički primjenjivati.

Narativno ishodište

Držite li se kakvih pravila kada i kako primjenjujete pojedini medij ili to također varira ovisno o projektu?

– Započinjemo s pričom, s narativnim. Po tome pripadamo vrlo staroj kazališnoj školi. Polazimo od teksta u najširem smislu. Za naš rad polazište može biti i tekst ovakvoga tipa. Tako krećemo i tražimo kako bismo upotrijebili koji medij. Ponekad radimo sa što je moguće manje tehnologije. U jednom našem produktu sve se odvija u potpunome mraku. Nema videa, računala, svjetla, samo auditivna komponenta.

Poigravate se s realnim i imaginarnim, iskušavate virtualno. Tehnologiju ne možemo negirati. Koliko je realna bojazan da jednoga dana tehnologija u potpunosti zamijeni žive protagoniste?

– Na tu smo temu napravili projekt Posljednji cirkus (The Last Circus) i još druga dva kojima smo uobličili našu ideju “scenskoga nestajanja”. Sugerirali smo korištenje medija i živih izvođača na način da jedni druge uzajamno pojačavaju, što je istaknulo njihove prednosti. Postoje scene, predstave, teme ili priče koje su bolje ispričane tehnologijom, a također postoje i one druge gdje je živi izvođač krucijalan. Nama je važan odnos između živoga stanja i stanja prije produkcije, između izvođača i tehnologije. Neke od naših projiciranih izvođača istodobno smo prezentirali sa živima i katkad su živi izvođači postajali virtualni kao oni projicirani. Što je komunikacija digitalnija, ljudi si više dopuštaju, više čeznu za fizičkom prisutnošću. S obzirom na to nismo pesimistični. Nadamo se da će umjetnici naći ravnotežu između tehnologije i sebe samih.

Kada je riječ o virtualnom, u nekim vašim projektima gledatelji prolaze kroz iskustvo koje je potpuno drukčije od njihovih očekivanja. Nije li ta iluzija konstruiran i strogo kontroliran proces u kojem publika ne razumije što joj se zapravo događa i zbog toga ne može svjesno sudjelovati na način na koji želi?

– Vi zapravo mislite da postoji opasnost od iluzije? Nemamo ništa protiv magičnosti. Ne želimo uvijek da se to što i kako radimo razotkrije. Važno je biti jasan u tome koliko tehnologije želite pokazati.

Haptički medij i spacijalna dramaturgija

Obično se publika u našim predstavama čudi kako smo nešto napravili. Nadamo se da to pitanje ne namećemo kad nije prikladno naraciji. U svakom slučaju pokazivanjem ili skrivanjem sredstava koja se koriste moguće je skrenuti pozornost od stvarne poruke. Ne želimo da ljudi budu nesvjesni onoga što se događa, preferiramo da svjesno budu uvučeni u kontekst koji nastojimo iskomunicirati.

Kako vidite socijalnu ulogu kazališta u slučaju kad su uobičajeni kazališni kodovi pomaknuti?

– Kazalište je od svih umjetnosti najdruštvenija forma s obzirom na to da zahtijeva živu prisutnost izvođača i gledatelja. Uvođenje novih tehnologija tu relaciju ne bi trebalo promijeniti nego istaknuti. Društvo se može promijeniti prema individualiziranom načinu komuniciranja – mobiteli, Internet i slično mogu uzrokovati samoću jednako kao i novi oblici susretanja. Kazalište na vrlo fizički način može nagnati ljude na socijalizaciju. Pitanje promjena više bi se moglo usmjeriti na promjene društva i kako se kazalište odnosi prema njima.

Kako ste koncipirali radionicu u Zagrebu?

– Kombinirali smo akademsku naobrazbu s praktičnim vježbama fokusirajući se na haptički medij i spacijalnu dramaturgiju. Naš prostor i tema rada je kino Lika, bivši prostor namijenjen projekcijama s perspektivom mjesta žive izvedbe (kao mogući plesni centar). Trenutno smo u polovici procesa, ali već možemo reći da strahovito uživamo u poslu s interdisciplinarnom skupinom sudionika. To su redom sve zadivljujuće kreativni ljudi, skloni eksperimentu i puni ideja.

Čime se bavite u projektu skineSITEs kojim ste gostovati na ovogodišnjem Tjednu suvremenoga plesa?

– Lokalnu inačicu projekta skinSITEs nazvali smo rawHIDE. Zanimala nas je povijest Gliptoteke kao štavionice, tvornice kože. Može se razmatrati na više razina. Jedna od njih je promišljanje prostora kao mjesta bavljenja vrlo prljavim, smrdljivim, neurednim procesom. Bio je to vrlo omražen posao. Uvjeti rada ekstremno su teški u mnogo aspekata. Drugi sloj koji smo dotakli neriješeno je pitanje vlasništva – u četrdesetim godinama protekloga stoljeća taj prostor bio je oduzet židovskom vlasniku. Osim tih dvaju polazišta iščitavaju se i druge naslage prošlosti prema kojima nastojim uspostaviti neki odnos. Ovaj današnji blistavi prostor, muzej, mjesto estetika, naviknut je na mnogo više prljavštine – na više načina. Sirovo mjesto čija je povijest danas skrivena. Koža je ona koja kreira identitet, koja razgraničuje, koja štiti. Što se događa kada uklonimo kožu? Što ostaje?