Razgovor s Ivanom Supekom

Zašto ste osnovali Interuniverzitetski centar (IUC), i zašto baš u Dubrovniku?

– Ivan Supek: Ideja centra koji bi promicao humanističke vrednote javila se 1969. na sastanku svih rektora i predsjednika univerziteta u Montrealu. Tajnik Ujedinjenih naroda predložio je da se osnuje univerzitet UN-a koji bi propagirao UN-ove političke ideje, no ja sam onda ustao i razložio da je to rješenje sa suviše birokracije, te da je bolje da nacije među sobom razvijaju suradnju u jednom centru, i to Dubrovniku. Mogu reći da je većina nazočnih bila za moj prijedlog, i onda je zaključeno da ja, kao tadašnji rektor Zagrebačkog univerziteta, realiziram taj projekt.

Grad Dubrovnik trebao je dati zgradu koju bi, naravno, Sveučilište uzdržavalo i opremilo, a svi univerziteti koji bi se uključili u projekt plaćali bi za svoje studente i svoje profesore. Inače bi Univerzitet zahtijevao enormne svote novca, dok je ovo bila jeftina solucija jer bi Hrvatsko sveučilište plaćalo svega sedam ili osam ljudi stalno zaposlenog osoblja. Poslao sam poziv na suradnju, ponajprije na sastanak u Dubrovnik, na nekoliko stotina adresa sveučilišta; odazvalo se njih oko 30, pa smo 1970. donijeli Statut i odredili smjernice rada centra.

Bilo je dosta skepse hoće li ideja Centra zaživjeti, međutim usvojen je takav statut da ako pristupi već 12 sveučilišta iz bivše Jugoslavije, centar se smatra osnovanim. I doista, već u proljeće 1972. određena je lokacija Univerziteta, ideja se svima sviđala, a Grad Dubrovnik je tu bio vrlo otvoren, pa je Skupština grada Dubrovnika donirala za Centar svoju staru pučku školu iz doba Austrije (i koju je dobila od Austrije, građenu 1900.). U ono vrijeme sretna okolnost bila je to što je Sveučilište bilo potpuno autonomno i što je raspolagalo novcem mimo Vlade i Sabora, dobivenim direktno od poreza građana.

Za znanost, kulturu i umjetnost nasuprot zaradi

A danas?

– Ivan Supek: Mislim da je ono bilo zlatno doba Sveučilišta i njegove autonomije. Stara zgrada obnovljena je za četiri godine i onda su počeli postdiplomski studiji i konferencije. Centar je s vremenom narastao na participaciju više od dvjesto sveučilišta, godišnje oko stotinu postdiplomskih studija i oko stotinu konferencija. To je bio, dakle, prilično veliki pogon. I sam je Unesco izrazio priznanje da je to bio jedan od najboljih projekata u znanosti uopće... Presudno je pritom bilo nastojanje da Dubrovnik ne bude samo turističko mjesto, nego da radi svoje velike tradicije kulture bude i centar znanosti, kulture, umjetnosti.

Godine 1971. došao sam na ideju da zgrade stare bolnice postanu zgrade Sveučilišta, jer gradila se nova bolnica i nije se znalo što sa starom. No, bilo je ljudi koji to nisu htjeli, koji bi i do danas htjeli da Dubrovnik bude isključivo centar turizma iz kojega odlaze mladi ljudi – no trenutačno je realizacija ideje o prenamjeni bolnice u tijeku. Moje je mišljenje kako nije dobro da je turizam glavni izvor prihoda i glavna gospodarska grana u jednoj zemlji. Turizam – to je jedna djelatnost dodatna i sporedna, i dobro je da je vezana s kulturom…

Ondašnja hrvatska vlada, to je dakle bilo 1971., prije Karađorđeva, bila je potpuno za moju ideju i tako je Centar i budući univerzitet stavljen kao primarni projekt, a i da se dodijeli stara bolnica za buduće sveučilište jer je ona parcela gdje je bolnica vrlo lijepa. Tamo ima više zgrada, lokacija je uz more, što je bilo jako privlačno. Međutim, nakon Karađorđeva naša vlada, tj. savezna vlada u Beogradu, nije imala simpatije za taj projekt, nego je bila za projekt Ujedinjenih naroda. Ipak, kao što rekoh, autonomija nam je omogućila da uzdržavamo tih sedam, osam zaposlenih, da obnovimo zgradu škole... Tadašnjeg entuzijazma i zajedničkih napora danas, kad su svi vrlo nestrpljivi, više nema.

Je li Centar danas pod jurisdikcijom Zagrebačkog sveučilišta?

– Ivan Supek: Ne, Centar je bio međunarodni i imao je svoj međunarodni savjet, gdje bi svako sveučilište imalo jednog svog delegata u Savjetu koji je birao Izvršni komitet, i rektora koji je uvijek bio stranac: dugo je direktor bio rektor Univerziteta u Limogesu, pa Orjar Oyen iz Osla, i to su bili ljudi koji su s mnogo ljubavi vodili taj centar. Danas to treba biti međunarodni univerzitet za humanističke znanosti, ne samo hrvatski i na hrvatskom, jer takvih ima dosta, nego na engleskom i hrvatskom jeziku.

Oduvijek u opoziciji

Koliko tu ima sličnosti s Institutom za teorijsku fiziku u Trstu, ima li nekih paralela između te dvije institucije i s obzirom na to da je riječ o dva lučka mediteranska grada?

– Ivan Supek: Kad se osnivao institut za teorijsku fiziku bio sam dosta poznat među teorijskim fizičarima, radio sam u Leipzigu s Heisenbergom, bio sam dobar s Nielsom Bohrom, i predlagao sam kao lokaciju napušteni samostan Sv. Jakova. Međutim, tadašnja Jugoslavija se nije htjela pačati tako da nisam dobio nikakvu podršku, a osim toga je talijanska vlada uložila velik novac kako bi se Institut osnovao na tlu Italije.

Govorite o intelektualnom kapitalu i potrebi da na neki način Hrvatska kontrolira uvoz toga kapitala, da to bude dvosmjeran proces intelektualne razmjene...

– Ivan Supek: Smatram da to mora biti dvosmjerni proces, inače Hrvatska ostaje samo jednom malom zemljom. Uvijek sam zastupao tezu da male zemlje moraju razvijati kulturu više negoli velike. Velike, uostalom, već svojom veličinom zauzimaju položaj koji hoće, dok se male zemlje moraju za njega boriti, one se ne mogu boriti ni privredno ni vojno, nego jedino kroz kulturu. Ja sam od svršetka Drugog svjetskog rata zastupao ideju da se Hrvatska, tj. Jugoslavija izgrađuje na kulturi. Međutim, to nije išlo s tadašnjom vladajućom ideologijom.

Meni je zapravo sama ideja pravog komunizma bila bliska, ali ne i ideja boljševizma zato što je bila zasnovana na diktaturi proletarijata samo u načelu, ali u stvari je bila diktatura partije, jednopartijski sistem. Smatrao sam da se ideja socijalne pravde ne može provesti bez jednakosti i slobode.

Prema tome, od početka sam bio u opoziciji, iako sam bio i partizan i antifašist i kao takav bio i u zatvoru nekoliko puta, a kad su njemački znanstvenici isposlovali da me se oslobodi, otišao sam u partizane. No u meni je bio konflikt s partizanima jer je cijela grupa s Titom i Vrhovnim štabom bila, u biti, za boljševičku diktaturu, revoluciju crvenih zastava.

U Hrvatskoj je, međutim, bila puno jača tradicija HSS-a, radićevštine i u njoj se nije govorilo ni o Marxu ni o Leninu, nego se govorilo o višestranačju. I to je bio taj permanentni konflikt u partizanima, između boljševičke linije koja se za vrijeme rata morala prikriti, jer smo u ratu bili zajedno sa saveznicima (ali u stvari su oni doista stvorili tu uspješnu diktaturu na način SSSR-a), dok smo mi u Hrvatskoj u ZAVNOH-u imali koncepciju koju su kasnije zastupali i Churchill i Stalin i Roosevelt, na Jalti između zapada i istoka. Kruta boljševička diktatura u Jugoslaviji je omekšala poslije 1952., nakon uvođenja radničkog samoupravljanja i razvoja industrije, čime se unose elementi tržišne ekonomije u mjeri koja je smatrana dopustivom.

Pritisak globalnog kapitala

Objavljen je podatak da će se, ako Vlada Republike Hrvatske do 31. prosinca 2008. ne odobri sredstva za razvoj i gradnju kampusa Sveučilišta, cjelokupno zemljište i zgrade vratiti Općoj bolnici Dubrovnik koja je donirala zgradu i zemljište za Sveučilište. To znači da Vlada još nije dala nalog da se ta sredstva dodijele?

– Ivan Supek: U krivu su oni koji misle da će turizam izvući Hrvatsku iz bijede i siromaštva, jer čim su naše banke prodane stranom kapitalu Hrvatska je izgubila samostalnost. Šteta što je Hrvatska demokratska zajednica u svojoj ideji privatizacije ukinula radničko samoupravljanje, uz objašnjenje da je to rudiment stare države, a to je zapravo bila jedna od najboljih tekovina socijalizma samo što nije potpuno uspjela jer ju je tutorizirala partija. Partije (stranke) se trebaju boriti za ideje, programe, no ta stara aristokracija boljševičkog tipa hoće samo vlast i novac, i ništa drugo. Mislim da partija mora postojati, no više kao vršitelj neke ideje.

Okretanje vlastitoj inteligenciji jedini je način kako se oduprijeti pritisku globalnog kapitala. Danas je stvar u tome da tehnokracija koči sav napredak i vodi u sve veću ovisnost o inozemstvu za koje smo ipak i srećom premali i prekomplicirani. Oni ljudi koji su zapravo predali naše banke u ruke stranog kapitala su direktori u tim bankama s plaćama od skoro 100.000 kuna (oko 7000 eura u zemlji s prosječnom plaćom od oko 600 eura). Postoji mišljenje, pa tako i bivše ministrice turizma, da Dubrovnik treba biti centar turizma. To mišljenje nije potpuno prevladano, i koliko sam god mogao sabotirao sam tu ideju. Time što mladi ljudi misle da će turizam izvući Hrvatsku iz bijede i siromaštva, sami sebe predaju u ovisnost.

Nije li Radmanov Mediterranean Institute for Life Sciences (MedILS) u Splitu također ovisan o stranom kapitalu, ne samo u smislu financijske potpore nego i ideološkog utjecaja na program? Nije li i IUC financiran od Fondacije Soros za tranzicijske zemlje, odnosno državne njemačke fondacije DAAD za sudionike iz drugih zemalja? Povezuje se i s Europskom organizacijom za molekularnu biologiju i Europskim savjetom za znanost, kritiziraju ga “zeleni” da svojim stavovima o bioetici podupire proizvodnju GMhrane koja još gotovo da nije prisutna na hrvatskom tržištu...

– Ivan Supek: Mislim da je Miroslav Radman čovjek koji je samostalan, neovisan i čak bih rekao posve lijevo orijentiran i zna se da je Institut potpuno neovisan o politici, ali mu je, naravno, nužan novac od Europske unije, od velikih trustova koji pomažu znanosti ne tražeći ništa zauzvrat osim marketinške protuusluge. Nije dobro dotiranje samo jednog donatora. Kada bi UIC bio u stanju danas osmisliti elaborirani program rada i razvoja, vjerojatno bi dobio i veću međunarodnu potporu.

Masovni, barbarski turizam – bolest našeg vremena

Poznato je da Radman kani dovesti 11 nobelovaca u Split, među ostalima i Iana Wilmuta koji je 1996. klonirao ovcu Dolly. Zašto se Radman zapravo toliko opire povezivanju sa Splitskim sveučilištem, odnosno preuzimanju od tamošnjeg sveučilišta? Institut se smjestio u nekadašnjoj Titovoj “Villi Damacija” u Splitu, a prijeti mu isključivanje struje i vode...

– Ivan Supek: Mislim da je želja Instituta biti potpuno neovisan o politici, a vjerojatno i o Ministarstvu znanosti. Inače, mislim da je za suradnju sa svima, sa Zagrebačkim, Splitskim univerzitetom, Institutom “Ruđer Bošković”...

Kakvima vidite trenutačne procese transformacije Dubrovnika? Što mislite o turizmu temeljenom na bivanju postajom u itinererima cruisera? Slažete li se sa sloganom Hrvatske turističke zajednice da je naša obala Mediteran kakav je nekad bio?

– Ivan Supek: Mislim da je danas turizam pretjeran, preforsiran. Mislim da je dobro da ljudi odlaze u druge krajeve radi upoznavanja kulture, ali da se sunčaju cijeli dan, a onda banče cijelu noć, mislim da je to stil života koji nije dobar i koji se neće održati. Mislim da je to dodatak globalizaciji koja zapravo ide u barbarizam. Globalizacija je barbarizam, ona uništava istinske vrijednosti, sve je samo novac, tržišna utakmica i to, naravno, vodi u propast.

Mislim da treba po svaku cijenu zemlju održati takvom kakva je bila, znači odustajati od masovnog turizma. Mislim da je masovni turizam bolest našeg vremena. Svaki čovjek misli da mora proboraviti dva-tri tjedna na ovom strašnom suncu. To je užas. Kad bi se taj turizam doveo u kulturnu fazu, da ljudi odlaze upoznavati razne kulturne vrijednosti, strane zemlje, to se može i tijekom godine... Prema tome, danas turizam ne razvija ni moralne niti intelektualne osobine. To je nekakav akt barbarstva po cijelomu svijetu.

Najgore je to što globalni kapitalizam ne može izdržati ove silne potencijale koje stvara znanost i primjena tehnike. Svako tržište postaje premalo, prevelika je ponuda, ali svi ne proizvode više toliko za domaću proizvodnju, ono što bi trebali, nego za tržište. A tržište je uvijek bilo premalo, kao što je Amerika izvozila u Irak, Afganistan, pa sad i dalje... Mislim da bi današnja znanost i tehnika trebale osigurati svima ljudima dobar život, ne samo jednoj petini čovječanstva.

Slobodno tržište kao velika prijevara

Bi li globus opstao odnosno izdržao tu sveopću razvijenost i blagostanje da svi intenzivno trošimo prirodne resurse i puštamo freone u atmosferu? Možda bi takav sustav jednostavno eksplodirao…

– Ivan Supek: Nakon Drugog svjetskog rata bavili smo se idejom svjetskog društva, mi znanstvenici rekli smo da treba početi od općeg i potpunog razoružanja, kojega bi, naravno, morali nadzirati Ujedinjeni narodi. Time bi se odmah oslobodila golema sredstva za stvaranje programa održivog razvoja.

Ali i danas je znanost upregnuta u sustav naoružanja. Internet je stvoren radi Pentagona i njegovih potreba...

– Ivan Supek: Kad bi se išlo na opće, potpuno razoružanje, kulturu rada, tada bi se cijeli svijet promijenio. Kapitalizam, ta jagma za vlasti, u čovjeku razvija egoista i on uspijeva po svaku cijenu biti uspješan i biti zvijezda na televiziji. Tako su mediokriteti zavladali kulturom. Nije to kao što se nekad mislilo – da su ljudi rođeni pametni, ravnopravni, jednaki, slobodni u prirodi, nije to nešto urođeno, to stvara kultura. Kultura profinjuje, stvara sve te vrednote...

Prije su svi ljudi imali veću potrebu za kulturom i umjetnošću nego što danas imaju...

U vezi s tim, što mislite o skvotiranju u prostoru napuštene bolnice jedne nevladine organizacije za kulturu?

– Ivan Supek: Pozdravljam to.

No, nije li Fukuyama krajem devedesetih proglasio kraj povijesti jer je postignut savršen društveni ustroj u ideji neoliberalnog neokapitalizma...?

– Ivan Supek: Slobodno tržište je velika prijevara u kojoj velike industrije uništavaju male zemlje. Nekoć se i znanost činila superiornom, a danas se njezinim postignućima koriste teroristi. Oni jesu vjerski fundamentalisti, ali svejedno obožavaju zapadne proizvode, vrlo su potrošački orijentirani, a i žene su vlasništvo očeva i muževa... No, žena se i u našem, zapadnom društvu još bori za ravnopravnost... Naša generacija nije uspjela, svijet je danas gori nego kad smo stupili u njega.

Razgovor je objavljen na engleskom jeziku u knjizi IN-BETWEEN / A book on the Croatian Coast, Global Processes, and How to Live With Them, koja je bila sastavni dio nastupa Saše Randića i Idisa Turata na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2006. (ur.: Randić&Turato, K. LJ. B., Rijeka, 2006.)

Oprema teksta redakcijska.

Ivan Supek (Zagreb, 8. travnja 1915. – Zagreb, 5. ožujka 2007.) bio je profesor teorijske fizike, rektor Zagrebačkog sveučilišta i jedan od osnivača Instituta za fiziku “Ruđer Bošković” iz kojeg je 1958. isključen zbog protivljenja planiranoj izradi atomske bombe Federalne komisije za nuklearnu energiju. Godine 1960. osnovao je Institut za filozofiju znanosti i mira kao odjel Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) čiji je bio predsjednik od 1991. do 1997.; 1970. pokreće osnivanje Interuniverzitetskog centra (IUC) u Dubrovniku. Inicijator je ideje uređenja sveučilišnog kampusa u staroj zgradi Opće bolnice Dubrovnik na Boninovu koja je 1991. preseljena na novu lokaciju. Bio je i među osnivačima svjetskih organizacija Pugwash i Svijet bez bombe, a 1976. potpisao je Dubrovnik-Philadelphia Deklaraciju uz mnoge druge poznate aktiviste poput Philipa Noel-Bakera, Linusa Paulinga i Roberta Pecceia. U brojnim djelima i radovima uvijek je ustrajao na svjetonazoru u kojem se prožimaju vrijednosti slobode, odgovornosti i demokracije s filozofsko-znanstvenim razmatranjima, zalažući se za mir i suradnju.