7.4.2005.

Mark Amerika  

Razgovor s Ronom Sukenickom

tema broja

Svoju knjigu Doggy Bag nazivate zbirkom hiperfikcija. Što su hiperfikcije?

– Hiperfikcija je fikcija plus hiper. Sve književne etikete su hiper. Na drugoj razini – subhiper – hiperfikcija je u fiksiranom ispisu ekvivalent kompjutorskom hipertekstu – hiperfikcija je interaktivna i ubacuje izvore, stilove, žanrove. Hiperfikcija je nastavak nadfikcije. Hiperfikcija su komadići sa stola kulturne gozbe koje donosiš kući u svojoj avangardnoj doggy bag.

Dakle, tvrdite da je hiperfikcija nastavak nadfikcije. Kad čujem riječ nadfikcija, pomislim na nadrealizam, a kada čujem riječ hiperfikcija pomislim na hiperstvarnost ili pomodnu stvarnost. Govorimo zapravo o povezivanju stvarnosti i fikcije. Ali, čije stvarnosti? I zašto fikcije?

– Smisao hiperfikcije je stimulirati, pobuditi stvarnost – ne krivotvoriti je, nego je učiniti snažnijom, inkluzivnijom i osjetljivijom prema potrebama duha. To je sličnije funkciji “umjetnosti” u “primitivnoj kulturi” gdje se smatra korisnom za ostvarivanje utjecaja na stvarnost (kletve, blagoslovi, izlječenja, proročanstva) a ne sama sebi svrhom. Euroamerička umjetnost smatra se svrhom samoj sebi, što je elitističko stajalište koje za posljedicu ima zarobljavanje umjetnosti u kulturne zoološke vrtove koje znamo kao muzeje i sveučilišta.

Ne imati sliku je sloboda

To zvuči kao da tvrdite da pisanje može biti neka vrsta šamanističkog rituala. U stvari, šamanizam kao način “vođenja” nečijega kreativnog života kao da je u središtu niza vaših likova, od kojih nije najmanje važan Ronald Sukenick. S obzirom na to da smo danas uhvaćeni u razdoblju multinacionalnih izdavačkih konglomerata, kako suvremeni pisac može održavati tu snažnu vezu sa svojom metodom tako da hrani potrebe duha?

– Učini to ujutro, učini to po noći, učini to dok čitaš, učini to dok pišeš. To jest, nastavi pisati svoju pripovijetku dok radiš druge stvari, tako da su uključene; uključi druge stvari u svoju priču dok je pišeš. Mislim da je odgovor na to pitanje na neki način povezan sa slikom, ili točnije rečeno, s njezinim nedostatkom. Internacionalna kultura multikonglomerata funkcionira u protoku slika i zato postaje važno ne imati sliku. Kada imaš sliku, uhvaćen si u konglomeracijski mrežu, no, ako izbjegneš sliku, još si slobodan kliziti kroz mrežu. Nedostatak slike održava te pokretnim. Primijetio sam da su ljudi često iznenađeni kada me upoznaju jer ne nalikujem njihovoj slici o meni. To je prednost. Ne imati sliku je sloboda. Šamani nemaju slike, oni su kameleoni. Kada nemaš sliku možeš imati bilo koju sliku ili ne imati ni jednu. To je doktrina anti-imagizma.

Uvijek sam se uzrujavao na pomisao o kreativnom pisanju kao isključivo književnom postupku. Jednom ste izjavili da moramo pobjeći iz zatvora zvanog književnost. Što ste time mislili reći?

– Književnost je lažna, pogrešna kategorija. Književnost jednostavno ne postoji. To je sve što mogu reći o tome. Književnost je način da kažemo da osnovna ljudska sposobnost koji bi trebala biti moćna i djelotvorna – to nije. To je samo književnost. Ili je možete shvatiti na drugi način – ono što nađete u znanstvenom ili prirodoslovnom časopisu, dva mjesta na kojima se objavljuju znanstvena otkrića, to biste mogli nazvati književnošću – ako književnost postoji, i to je također književnost.

(Pseudo)autobiografija

Sada bih želio promijeniti brzinu. Mislite li da je na vašu fikciju utjecala bilo koja druga umjetnost ili, kada smo već kod toga, televizija?

– Fellinijevi filmovi, posebno 8 i 1/2, u to su vrijeme bili potpora i prosvjetljenje. Slikarstvo: apstraktni ekspresionizam u svojoj formi slikanja akcije. Glazba: zasigurno jazz improvizacija. Ples: u revoluciji svakidašnje faze, da. TV: surfanje programima je super. Sve umjetnosti oblikuju atmosferu koju svi važni umjetnici žude udisati.

Za koje suvremene autore smatrate da predstavljaju smjer u kojemu ide i vjerojatno će nastaviti ići fikcija?

– Mogu samo ponuditi listu želja o tome a uključivala bi Kafku, Célinea, Becketta, Geneta itd. – a svi su pred-postmodernisti.

Vaš roman 98.6 doživjet će svoje peto izdanje, i dok sam ga ponovno čitao, imao sam osjećaj da čitam o suvremenom životu. Frankenstein, mitološki krajolik u kojemu se roman zbiva, je, bez sumnje, Amerika, i dok sam čitao, nisam mogao a da se ne zapitam kako gledate na autobiografski aspekt u fikciji, ono što neki nazivaju pseudo-autobiografijom. Možete li mi reći što mislite o tome te kako, recimo, roman 98.6 jest ili nije (pseudo)-autobiografski?

– Koristim se sobom kao izvorom podataka jer poznajem podatke, oni su mi na raspolaganju. Ono što se s njima događa kada započnem pisati fikciju druga je stvar.

Postoji prizor u beskonačnom recikliranju prizora u romanu Blown Away gdje protagonist odlazi na književnu večer i rukuje se s Henryjem Millerom. Je li vam se to zaista dogodilo?

– Da.

Dok sam čitao knjigu imao sam čudan osjećaj da je to važan trenutak za CCrab? Nije li Anaďs Nin jednom rekla da ste vi sljedeći Henry Miller?

– Novi Henry Miller. No, povukla je to nakon objavljivanja romana OUT jer je smatrala da je previše – vulgaran. Seksualno grub. Možete vidjeti zašto se uvijek svađala s Millerom, što je bio razlog zbog kojega nisam više viđao Millera. No, bilo mi je važno barem se rukovati s njim, jer je Miller bio upravo onaj tko mi je ukazao na činjenicu da riječi na stranici mogu biti vitalni produžetak života pisca a time i života čitatelja, i to je bilo prenošenje naslijeđa, iako to Miller nije mogao znati, osobito zato što me depresivni utjecaj Durrella odmah uklonio s njegova puta.

Televizija ne postoji

U Death of The Novel and Other Stories napisali ste: “Suvremeni pisac – pisac koji je zaista u dodiru sa životom čiji je dio – prisiljen je započeti od žvrljotine: stvarnost ne postoji, vrijeme ne postoji, osobnost ne postoji”. Sjećam se da sam kao student pročitao te riječi i osjećao sam se osnaženo jer su govorile o radikalnoj razlici, onoj s kojom sam se morao povezati. A ipak danas, s televizijom kao jednom stvari s kojom su čak i najbistriji pisci poput Marka Leynera izrazito povezani, kako to utječe na radikalnu oštricu koju općenito povezujem s tom izjavom?

–Leyner počinje od vlastite žvrljotine koja može biti djelomično moja žvrljotina i Katz-žvrljotina i Burroughs-žvrljotina itd. (Sukenick misli na romanopisca Stevea Katza i Williama Burroughsa, od kojih je prvi bio jedan od Leynerovih mentora na koledžu.) Ili je možda to nažvrljalo svoj put isključivo iz televizije ili čak iz ničega, no, ovih dana svi dobri pisci počinju od neke žvrljotine i nastavljaju žvrljati dalje. Mi odlučujemo koje utjecaje ćemo isključiti, dok su modernisti i oni prije njih odlučivali koje će utjecaje uključiti. Zanima nas žvrljanje stvari parodijom ili spajanjem – to je način žvrljanja buhe od književnosti. Da danas pišem odlomak koji ste upravo citirali, dodao bih da televizija ne postoji, televizija najmanje od svih, televizija briše samu sebe. Pisanje je za mene način postojanja osim onoga u samome sebi tako da mogu ići onkraj sebe i u nepoznato, tako da u tom trenutku sve treba ponovo definirati.

Mogu li danas postojati radikalni jezik i umjetnost ili uvijek već podešavamo sebe za neposrednu konzumaciju/apsorpciju i, kao posljedica, neutralizaciju?

– Radikalnost nije politička ili ekonomska, ni konzumeristička ni rasprodavačka, nego ovisi o situaciji. A morate sebe dovesti u tu situaciju, ako imate ukusa za to. Neki su ljudi prirodno u toj situaciji, pa možda samo ti misliš da sebe dovodiš u nju, iako si oduvijek u njoj ali to jednostavno nisi shvatio.

S engleskoga prevela

Lovorka Kozole.

Objavljeno na www.altx.com/int2/sukenick.html