Razgovor s Teodorom Celakoskim

Prve akcije inicijative Pravo na grad bile su vezane uz upozoravanje na nesposobnost gradske uprave da riješi problem zapuštenih industrijskih prostora na području Grada Zagreba. S druge strane, kad je riječ o takozvanom lifestyle centru na Cvjetnom trgu, imamo posla ne s neobnavljanjem, nego s planiranim rušenjem postojećih objekata, koji imaju urbanu vrijednost i ne samo zbog svoje središnje pozicije u gradskom prostoru. Što je poveznica ove sadašnje i prijašnjih akcija Prava na grad?

– Riječ je o istom procesu na koji reagiramo. Zapuštanje industrijske baštine, nepostojanje plana revitalizacije donjogradskih blokova te, prije svega, nepostojanje strategije razvoja grada, samo su podloga zakulisnoj rovovskoj bitci za prostor kao temeljni razvojni resurs grada. Prvo se prostor prepušta devastaciji, manipulira se neriješenim imovinskim pitanjima, blokira se druge zainteresirane strane, kao, primjerice, Francusku ambasadu na lokaciji Tiskare, a onda se simultanom akcijom privilegiranog investitora i gradskih struktura nude “spasonosna” rješenja dogovorena znatno ranije iza leđa javnosti. Pravila ove igre nisu javna, a iz procesa se isključuje ne samo građane i neovisnu struku, nego i druge investitore. Sve se imenuje privatno-javnim partnerstvom, a zapravo je riječ o javnom pogodovanju isključivo privatnom interesu. Mi smo takav proces prepoznali prvo na lokaciji tvornice Badel, koja sada samo prividno “miruje”, a potom i u bloku na Cvjetnom trgu, koji postaje paradigmatski primjer i najava procesa nekontrolirane, dakle, divlje transformacije grada.

Grad kao seosko gazdinstvo

Kao što su već upozorile akcije Strpljen – spašen! i Totalna rasprodaja, evidentno je da sadašnja gradska vlast, predvođena gradonačelnikom Bandićem, pred izbore obećava jedno, a u praksi provodi posve drugo. Kolika je u takvoj situaciji realna moć građana da nešto poduzmu, posebice kad imamo posla s gradonačelnikom koji tvrdi da su građani svoje rekli na izborima, pa, eto, ako imaju primjedbi, trebaju čekati do sljedećih?

– U Zagrebu dolazi do ogoljavanja i kristalizacije jednog tipa vladanja prisutnog kako u većini lokalnih sredina tako i na nacionalnoj razini. Mogli bismo ga za ovu priliku nazvati gazdinstvom s demokratskim legitimitetom. Jedan od naših naglasaka prilikom akcije križanja Bandića je upravo bio da on vlada gradom kao seoskim gazdinstvom. To se sada razotkriva u punoj vidljivosti. Osnova ponašanja ovakvih političkih figura, a Bandića ovdje možemo proglasiti njihovim rodonačelnikom, apsolutna je dominacija privatnog u upravljanju i ophođenju.    

Akcije Prava na grad i ranije su bile, recimo to tako, personalizirane i usmjerene primarno na Milana Bandića. U slučaju projekta za Cvjetni trgu, u toj se personalizaciji kao glavne i odgovorne sada proziva još i investitora Tomislava Horvatinčića i pročelnika Ureda za strategijsko planiranje Slavka Dakića. No, je li problem uistinu samo u toj trojici pojedinaca, ili bismo, zapravo, trebali više razgovarati i o paradigmi sustava koji im omogućava da djeluju više ili manje samovoljno?

– Ako gledate naše javno predstavljene zahtjeve, oni nikad nisu okrenuti prema pojedincima, nego prema procesima i institucijama. No, budući da cijeli sustav pati upravo zbog personaliziranih i privatiziranih procesa, te postaje prvenstveno sustav lojalnosti prema poziciji moći jednog čovjeka, prisiljeni smo imenovati odgovorne osobe za to. Tako je ključna “osovina zla” u Gradu osovina Bandić-Dakić-Kažimir. Personalizacija “stratega” Dakića je izuzetno bitna, jer je on mozak cjelokupne operacije koji viri ispod kaputa moćnog “naručitelja”, kao, uostalom, i tijekom prve devastacije Cvjetnog trga, a da pritom misli da može izbjeći javnu odgovornost.

Uvertira za totalnu rasprodaju grada

Je li uopće moguć dijalog s predstavnicima Grada? Proteklih dana svjedočili smo u tom smislu dvama posve oprečnim signalima – s jedne strane relativno pomirljivim tonovima člana Poglavarstva Duška Ljuštine, a s druge gradonačelnikovim izjavama koje, čini se, isključuju mogućnost svakog daljnjeg dijaloga...

– Naravno da je moguć dijalog – uvijek smo se principijelno zalagali za partnerstvo s lokalnom upravom. Druga je stvar što taj dijalog sada nije nimalo vjerojatan. Naime, sve dok smo mi građani principijelno isključeni iz mogućnosti sudjelovanja ili, pak, manipulirani pri sudjelovanju, prisiljeni smo graditi strategije i taktike otpora. S obzirom da je s druge strane tvrda glava, ne ostaje nam drugo nego graditi što širu i što jaču javnu argumentacijsku poziciju, koja će dovesti do promjene bahatog, uzurpatorskog i autokratskog ponašanja i vladanja.

Što bi, zapravo, bio ključni problem planirane izgradnje u bloku omeđenom Cvjetnim trgom, Varšavskom, Gundulićevom i Ilicom? Je li to planirana garaža za 700 vozila, lifestyle centar ili urbane vile? Ili možda nepoštivanje procedure, pa čak i Generalnog urbanističkog plana?

– Sve to, ali prvenstveno s obzirom na posljedice koje će prouzročiti ukoliko se realizira. A to su kolaps javnog gradskog prijevoza, segregacijski prostori za malobrojnu elitu u centru grada, daljnje zagušenje centra grada i uništavanje kulturnog identiteta grada. No, s obzirom da je namjera da se izmjenama GUP-a ozakoni ovakva praksa dogovaranja na uštrb većine građana, smatramo da je ovo samo uvertira za totalnu rasprodaju grada. 

Deficit kvalificirane javnosti

Građani su već pokazali iznimno zanimanje za sudbinu identiteta Cvjetnog trga, koji je za njih osobito osjetljivo pitanje još od njegove prethodne devastacije devedesetih godina. No, činjenica je da dosad još uvijek nije održana niti jedna uistinu javna rasprava o predloženom projektu. Dapače, ona je najprije odgađana, potom je održana jedna interna prezentacija za novinare, a potom nešto što se zvalo “javnom prezentacijom”, ali na što se također moglo ući samo s pozivnicom. Očekivanja u tom smislu nije ispunila niti tribina koju je u Matici hrvatskoj organiziralo Društvo arhitekata Zagreba. Kako tumačite to evidentno sustavne izbjegavanje prave javne polemike?

– Ta se ekipa osilila. Bandić im je obećao čisti prolaz. Oni još uvijek, s razlogom, vjeruju u realizaciju projekta i zato se pridržavaju marketinških strategija prodaje proizvoda, dok im, zapravo, s obzirom na predstojeće, treba krizni menadžment. Deficit kvalificirane javnosti, s kojim Hrvatska i inače ima problem, plodno je tlo za direktivni, agresivni i jednosmjerni marketing, kojim različite sprege političke, medijske i financijske moći planiraju svima nama isprati mozak. Krajnost ovoga trenda je karikaturalna, ali time ne manje skupa gradonačelnikova namjera redovitog plasiranja “oglasa istine”, kojima se želi, u formi objave, građanima ulijevati samo “istinite” činjenice i interpretacije. Ovo upućuje na to da Grad i sâm postaje korporacijom zatvorenog tipa, koja pokušava u prostorima javnog posredovanja kontrolirati, odnosno, točnije, posjedovati sve slike o sebi.

Protiv izgradnje na Cvjetnom trgu prilično je složno ustao velik dio nevladine scene, pa i strukovne udruge povjesničara umjetnosti. No, iz redova arhitekata dolaze proturječni glasovi. Tako se predsjednik UHA-e Saša Randić od projekta manje-više distancirao, dok je predsjednik DAZ-a Hrvoje Hrabak u razmaku od samo tjedan dana zastupao barem naizgled gotovo posve oprečne stavove. Imate li vi više spoznaja o tome kako “diše” arhitektonska struka?

– Podijeljeni su. Treba reći da jedan dio predstavnika ove struke zastupa prvenstveno interes gradnje, što je i prirodno, jer to i jest njihov neposredni materijalni interes. No, postoji velika opasnost da, ukoliko u isto vrijeme ne pokažu socijalnu osjetljivost za sredinu u kojoj žive, mogu iz cijelog ovog javnog procesa, kao struka, izići oštećeni. 

Taktike otpora

S obzirom da dosadašnji tijek rasprave očito nije pokazao zadovoljavajuće rezultate – dapače, gradonačelnik je Bandić već najavio promjenu GUP-a kako bi se moglo pristupiti gradnji na Cvjetnom trgu – koji su daljnji koraci Prava na grad i Zelene akcije? Hoće li to biti konačno jedna prava javna tribina, na kojoj će svoje mišljenje moći iskazati sve zainteresirane strane, ili ćete se radije prikloniti opciji javnog prosvjeda? Ili možda i jedno i drugo?

– S obzirom da se vodi politika svršenog čina, prisiljeni smo svoje djelovanje usmjeriti na okupljanje najšire javne podrške. Iskoristit ćemo sve mogućnosti javnog djelovanja. Spremni smo na višemjesečnu kampanju.