Razgovor sa Zlatkom Burićem-Kićom

Nakon što sam razgovarala s Indošem 1999. (Zarez, broj 15, 1999) i Anicom Vlašić-Anić prošle godine o osnivanju Kugla glumišta, a u okviru čega se Anica čak prisjeća i datuma osnivanja Kugla glumišta, zanima me kako kroz vašu vizuru izgleda retrospekcija o osnivanju Kugla glumišta 1975.?

– U svakom slučaju nikako nismo bili neartikulirani događaj, vremenska nepogoda koja se pojavila tek tako, slučajem ljudske sudbine, kao što i ne prihvaćam tumačenja da se Kugla glumište navodno pojavilo kao normalna rezultanta Zietgeista. Ipak smo imali druge stvari koje su nas mučile od onih koje su okupirale ondašnji novi val, punk, kraj alternative šezdesetih i sedamdesetih. Bili smo jedan otok koji je bio potpuno drukčiji, istina, koji je bio dio cjelokupne te klime. U umjetnosti se, naime, sve događa čvorovito, što nema veze s vulgarnom kršćanskom ili marksističkom interpretacijom da smo se okupili kao reakcija na političku situaciju. Jednostavno se dogodila navedena koncentracija uzavrele kreativne energije koja se definirala kroz različite jezike neobaroka. Imao sam ideju da djelujem kao kulturni aktivist, ne u smislu kulturtregera, nego ekstremno subverzivnog, alternativnog impulsa novog anarhizma, pokreta hipija, osviještene nove ljevice. Tada je teatar imao strašnu moć, funkcionirao je kao mjesto gdje su se kuhale mnoge plemenite stvari, i dolaskom u Zagreb iz Osijeka zajedno s Dunjom Koprolčec, s kojom sam tada živio, očekivali smo da ćemo se upravo u takvu jednu scenu uključiti kroz vrata IFSK-a, zahvaljujući kojem su na ovim prostorima sva vrata svijeta doista bila odškrinuta, i nastaviti ono što smo radili u Osijeku. Međutim, dogodio se hladan tuš. Tog proljeća 1973. shvatili smo da smo zakasnili nekoliko godina; SEK je tada bio grozomora, i odlučili smo da sami moramo nešto pokrenuti u okviru ove provincijalne krčme koja se zove Zagreb. I, srećom, nabasali smo na Zlatka Svibena. Osim toga, tada je postojalo i sumnjivo Studentsko satirično glumište (smijeh), a koje je – za razliku od SEK-a, gdje su se počeli gurati neki tipovi kojima je SEK poslužio kao stepenica da dođu do Akademije – bilo bez ikakvih ambicija. Istina, Studentsko satirično kazalište radilo je neke zanimljive stvari; npr. Sviben je organizirao Prvi svjetski festival smijeha, gdje su se neke predstave odvijale u tramvaju, koji je išao kroz grad, i gdje se naslućivalo nedramsko kazalište. Tako je Sviben doveo i Harryja Jacksona (to mu je bilo pravo ime, s obzirom na to da ga je promijenio) iz Bijeljene, čuvenoga autora vestern filmova iz Bosne koji je u SC-u prezentirao svoje radove, bosanskohercegovačke vestern filmove, a koji bi se danas očitovali kao camp, a pritom je imao i ozbiljne razgovore sa Zuppom.

Teatar kao kugla

Kako ste odabrali naziv Kugla glumište? U spomenutom intervjuu Indoš je naveo da je u početku naziv imao puni smisao sa željom da se predstava gleda sa svih strana, da je to autentičan način doživljavanja kazališnoga djela.

– Dakle, Sviben je bio zanimljiv jer ga je zanimao teatar kao koncept, i tako smo postupno došli do čuvenoga Souriauova teksta, dakle, narušavanja teatra kao kocke, i postavljanja teatra kao kugle, što se može pomisliti na različite načine – je li to teatar okoliša, je li se teatar događa oko tebe... Osim toga, bio je to neki pomak za novo očitovanje i iščitavanje srednjega vijeka, u svakom slučaju – predrenesanse, a pritom su za mene ključnu ulogu odigrala promišljanja Darka Suvina u knjizi Dva vida dramaturgije kojima je pokazao da je moguće promišljati i drukčije kazalište od tog dramskog kazališta, te da je kazališni junak relativno nova stvar na način na koji ga mi kao kazališna publika poznajemo. Naime, Suvin je pokazao da takav kazališni junak proizlazi iz renesanse, a navedeno je iz marksističke vizure tumačio da se sve to događalo u renesansi zbog koncepta izvlačenja individue; znači, junak se tada izdvojio naspram povijesne pozadine kao pojedinac, te se ono što se dogodilo u ekonomskom životu odrazilo i u umjetničkom aspektu. Mene je to osobno odvelo u neko drugo razmišljanje – na interes za pozadinu, na gledanje teatra bez unaprijed zadanog fokusa, na interes za srednjovjekovno, crkveno kazalište; dakle, kako je to izgledalo prije renesanse, i tako sam došao do područja o kojemu je u to vrijeme bilo malo literature. Tako me počelo zanimati crkveno kazalište, procesije, teatar koji se odvijao na trgu – pri čemu su slike teatra prolazile pored tebe ili si kao gledatelj išao od mjesta do mjesta izvedbe, scenskih boravišta, mansija – slike o križnom putu, prolasci kroz dramske slike, i paralelno s navedenom fascinacijom došli smo i do ekspresionističke dramaturgije. Prvenstveno smo bili fascinirali Kaiserom, najgorim njemačkim ekspresionizmom, ali opsjedale su nas i naše reference, pogotovo mladi Krleža – njegovo Kraljevo i Kristofor Kolumbo. Tada sam razmišljao o tome kako još nitko nije postavio Kolumba i kako se tek tada razmišljalo o tome da je Kolumbo izvediv. Zanimale su nas sve te dramske forme koje nemaju fokus, koje nisu vezane uz priču, zaplete, a pritom je isto tako impuls dolazio od Becketta, i pritom sam pokušao povezati Brechta i Becketta s obzirom na to da su svaki na svoj način razbili tu čuvenu katarzu. Osim toga, imao sam odbojnost prema dramskoj strukturi, prema katarzi i da nešto mora biti završeno; isto tako gubio sam se u holivudskim filmovima – njegovu fabulu, čvrstu dramsku strukturu jednostavno nisam mogao pratiti. Zanimale su me otvorene strukture, slike, protoci energije. I tu smo se tako našli. Tu je nastao taj dodir. Osim toga, zanimalo me i etno kazalište tako da sam dosta vremena provodio u Institutu za etnologiju i folkloristiku, kopajući po nekoj opskurnoj literaturi. Nadalje, u to vrijeme bio sam otvoren prema svemu što se događalo na hipi sceni, ali pritom mi se nije sviđala njezina prenaglašena iracionalnost i antiintelektualizam. Privlačila me ona dimenzija hipi pokreta koja se miješala s politikom, a pritom ne mislim na njemačku verziju koja je završila u Baader-Meinhofu, nego upravo na američku verziju hipi pokreta s političkim happeninzima, npr. Do it! – Scenarios of the Revolution Jeryja Rubina, Bijele pantere, Abbie Hoffman... Pored ekspresionizma, koji, na žalost, u to vrijeme nismo osvijestili, zanimao nas je i dadaizam, koji, ne znam iz kojih razloga, uvijek zaboravim spomenuti.

Inicijacija novoga morala

Kao paralelna priča postojalo je inzistiranje Kugla glumišta na socijalnoj situaciji. Tako je Indoš u spomenutom intervjuu naglasio da je Kugla glumište radilo tople, male priče o malim ljudima koji su proživljavali halucinogene događaje što su proizlazili iz same shizofrenije života.

 – Da, paralelna priča je ta da smo kazalište promatrali kao socijalnu situaciju a što do tada neke druge grupe nisu imale osviješteno. Zaokupljalo me eksperimentiranje s primarnim socijalnim grupama, od obitelji nadalje; pomak, pokušaj da se sekundarne socijalne grupe pokušaju pretvoriti u primarne. Tada smo vjerovali da je bolje živjeti u kolektivu, propitivali smo koliko treba ograničavati seksualnost – jesmo li posesivni ili nismo u seksualnosti... To je bilo vrlo žestoko iskustvo, što sada možda izgleda naivno, ali to su tada bile užasno riskantne stvari, ako se to uistinu provodilo u svim smjernicama života. Eksperimentiranje sa psihoaktivnim supstancama vrlo je rizično jer velika je razlika između toga eksperimentiraš li s njima ili ih koristiš rekreativno. Naime, možeš pušiti dva puta godišnje eksperimentalno na razini refleksije, pa da od toga istinski stradaš. Nadalje, ako govorimo da prakticiramo slobodni seks, što znači da povremeno ulaziš u ljubavnu aferu, te ako uistinu to javno radiš i promišljaš o tome, reakcije su na to vrlo žestoke. Dakle, stvaranje radnoga mjesta kao primarne socijalne grupe bio je životni projekt. To što se dogodilo s Kugla glumištem bio je takav jedan energetski napor, napon, ali želio bih da ostane isto tako zabilježeno da tu ima mrtvih mladih ljudi, koji su umrli na pragu tridesetih, da je jedan dobar dio završio u ludnici. Inače, ja sam poslije tih šest godina bio u solidnom nokautu i trebalo mi je tri godine i 2000 kilometara distance da dođem k sebi. Bio je to širi eksperiment oko kazališta kao socijalne situacije i same forme kazališta kako to kazalište može izgledati.

Tada smo bili na dobrom putu i bavili smo se dobrim temama, dotaknuli smo se kroz naše iskustvo onoga što je trebalo biti zanimljivo svim ljudima, ne umjetnicima. Željeli smo stvoriti novu socijalnu situaciju proizvodnje, a taj je plan gotovo nemoguće ostvariti u kulturnoj instituciji, i to sada ne govorim kao alternativac, jer se uopće više ne smatram alternativcem. Uzdah “Ja sam alternativac” postao je u želatinoznoj toleranciji neoliberalizma Zapadne Europe izgovor za novu vrstu malograđanskog konformizma i intelektualnu lijenost. Naime, alternativni život sam probao i odradio do kraja. Bilo je to savršeno iskustvo u okviru kojega su se ljudi okupili oko određene umjetničke prakse gdje su dijelili neko zajedničko iskustvo, i to je upravo bilo najljepše u Kugla glumištu. Unutar grupe svi smo besprijekorno vjerovali u to pravljenje novoga morala, tako da su izdajice stvarno nadrljale skoro kao u grupi Baader-Meinhof. Istina, nisu plaćale metkom u glavu, nego duhovnim metkom zbog kojega su neke izdajice završile u Vrapču. Danas sam istinski osupnut tom mladenačkom grubošću.

Tzv. tvrda i meka Kugla

Indoš je istaknuo kako je “meki” koncept Kugla glumišta potražio priču o Zlatnom Zlobnom Zecu i doživljajima Flasha Gordona, te kako se politički aktivizam Kugla glumišta, njihov prodor u političku zbilju odvijao na bajkovit način, na način podsvijesti ili snoviđenja. Nadalje je apostrofirao kako se u performansu Akcija 16.00, koji je izvela “tvrdo-meka” formacija, koristilo pravo oružje i automobili na otvorenom prostoru, te da je riječ o žestokom pristupu doživljaju autentičnih političkih događaja, o doslovnijem prodoru u političku stvarnost (usp. Zarez, broj 15, 1999.). Koliko se slažete s navedenom interpretacijom o mekoj i tvrdoj frakciji Kugla glumišta i kako osobno vidite razloge stvaranja frakcija, što će dovesti do ukidanja Kugla glumišta 1982. i nastavka Indoševe, tvrde Kugle?

– To inzistiranje na tvrdoj i mekoj frakciji izgleda mi u potpunosti blesavo. Taj je štos izmislio Foretić za potrebe neke novinske kritike, a mi to nikada nismo na taj način promišljali. Prije bih rekao da su neke energije unutar grupe bile prejake i raspali smo se na onom dijelu koji se doticao tog socijalnog eksperimenta. Na primjer, u jednom trenutku Indoš je rekao da neće više igrati u bijelim odijelima jer da izgledamo kao pederi, što je istina, nego da moramo igrati u podrapanim hlačama, poput pankera, što je meni posebno smetalo jer sam volio estetizirati. Bilo je to u doba predstave Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak (1980.) i Kugla cabareta (1981.). Nas dvojica na motoru u bijelim odijelima na Stradunu, gdje stvorivši blato slavonskih sela najavljujemo futuristički kabaret Atlantida... Bio je to sjajan mega punk. O, da, imali smo i make up i ruž na usnama. Nikako nisam mogao prihvatiti činjenicu da si tvrđi ako si poderan i popišan, naravno uz obaveznu upotrebu pištolja. Tako je Indoš počeo raditi na referencama koje su i danas kod njega prisutne, a kao prvu predstavu napravio je Aferu Gigan (1982.). Ipak, gledajući s moje točke gledišta, korištenjem linearne dramaturgije, “socijalno kritičke” priče i katarzom gdje junak izgara na kraju, Afera Gigan je zapravo najtradicionalnija Kuglina predstava. Istina, moram pridodati da prema predstavi Afera Gigan imam veoma veliki respekt, ali ne mogu nikako prihvatiti interpretaciju prema kojoj ako nastupaš u poderanim hlačama i koristiš sjekire, da je zbog navedenih elemenata riječ o tvrdoj frakciji, ali, dobro, neka ta interpretacija ostane kao povlastica Indošu. Inače, Indoš mi zamjera da me zanima cirkuska forma i bajkovitost, što nije istina, jer ono što me najviše i jedino zanima jest kako predstaviti neku temu.

Dakle, cirkuska forma služila mi je za uspostavljanje prvoga plana. Tako smo mimohodima za Mekane brodove (1977.) napravili jedan plan koji je tobože pučki i publika upravo može pljeskati na tu cirkusku točku. I u tom trenutku tu istu publiku, koja je uglavnom opčinjena pučkim strukturama, odjednom odvedemo negdje u neku avangardu i ako si dobar umjetnik, opet ih moraš spustiti natrag. Primjerice, Priča od djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda (1979.) je remek-djelo u kojemu smo napravili predstavu koja je izgledala kao cirkus, kao najgore pučko kazalište, gdje se ni Histrioni ne bi usudili uzeti tako jednostavnu strukturu. Ipak, znao sam da jedino s navedenom strukturom možemo proći u Murteru. Dakle, dok je cirkuska forma bila omča za hvatanje gledatelja, unutra se odvijala jedna dadaistička numera koja je sto puta tvrđa, kako bi rekao Indoš, od pojedinih scena u kojima se Indoš lupa i govori o specijalnim snagama, o referencama o Fassbinderu. Činjenica je da se Indoš već dvadeset godina bavi nekim citatima za koje misli da je to aktualan razgovor, dakle, što Fassbinder i njegova mama pričaju o Baader-Meinhofu. Osobno, kao tvrdu frakciju u njegovu kazalištu doživljavam npr. numeru Čovjek-stolac. Gudac i Stošić upravo su otjerali Indoša od nas; rekli su mu da smo mi nadrealni pop zabavljači, te da se on treba posvetiti pravom artu. Za boravka u Danskoj 1975. imao sam susret s praksom danskih situacionista. To je bilo šokantno svježe. Teme kao estetske intervencije i subverzije u mrtvim urbanim prostorima, miješanje nadrealizma i politike, drobljenje i vesela destrukcija “malih sličica svakodnevnog života” još mi se čine pravim političkim teatrom. Dakle, nikako ne bih rekao da su Mekani brodovi manje politički od prikazivanja terorizma u Indoševoj Akciji 16.00. Tema ne zadaje nužno smisao, bez obzira na to što na scenu uvodiš i pištolje, terorizam, kao u spomenutoj Indoševoj akciji.

Posljednja ljubavna afera

Kako biste ipak saželi te estetske razlike između tzv. meke i tvrde frakcije Kugla glumišta?

– Zaustavimo se ukratko na Akciji 16.00, koju je Indoš sjajno osmislio, a do te akcije je došao upravo preko strukture akcije Ubojstvo u lokalu. Uslijedilo je ubrzo i razilaženje. Indoš se u svom kazalištu počeo baviti samo jednim jezikom, što je napravio briljantno, a što me osobno nikada nije zanimalo. Dakle, ne slažem se s njegovom podjelom na tvrdu i meku frakciju jer po tome ispada da je njegova tvrda frakcija radikalnija, a što nikako nije istina. Istina, radilo se o dva koncepta, i pritom je Indoš branio svoj koncept, koncentraciju oko jednoga jezika, kao što sam ja branio svoj koncept – igru s različitim jezicima. Osim toga, kod Kugla glumišta nije bila riječ o estetskoj ideji, nego o ideji koja je došla iz socijalne strukture grupe, da nismo mogli imati vođu, da smo bili ravnopravni i zbog toga smo priznavali sve jezike, i sve smo te filmove spajali u cjelinu, što me strašno veselilo. Međutim, u onom trenutku kad se sve to počeo oblikovati kao umjetnička frakcija, bio sam strahovito razočaran. Cijela tragedija Kugla glumišta bila je ta što se u jednom trenutku srušila ta igra sa strukturama a pritom nismo imali nekog izvana koji bi imao dovoljno dobar aparat da bi nam to mogao osvijestiti, pa su tako naše predstave postale primitivnije i lošije, a posljednja predstava bila je Posljednja ljubavna afera koju smo radili upravo kao posljednju. Zezali smo se da je sve to bila ljubavna afera, a Indoš je tada počeo surađivati s ljudima s kojima nije bio u ljubavnoj aferi, kao što je to slučaj s bendom Slika Doriana Graya. U svakom slučaju, riječ je ipak o ljubavnoj aferi, ali vrlo lošeg tipa. (smijeh) Da, moram pridodati: sve ovo što govorim o Indošu govori o tome da ga beskrajno volim.

Zadana tema

Kako se ostvario vaš susret u radu s Indošem na predstavi Zeleno, zeleno za ovogodišnji Eur?kaz i kako ste prihvatili rad na zadanu temu?

– Prvo moram istaknuti kako sam totalno u šoku da radimo predstavu u tim katastrofalnim uvjetima za Eur?kaz, što nisam mogao ni zamisliti s obzirom na situaciju koja postoji u Danskoj. Uza svu pomoć Kulture promjene uvjeti proizvodnje doista su bijedni. Inače, predstava Zeleno, zeleno nastala je golim slučajem. Lani smo se skupili na Vilovanju; Indoš je pristao da iz svijeta industrijskog šamanističkog performansa ponovo dođe u svijet teatra, i tako smo opet zaigrali kao grupa. Kupujući geodetske sprave za Vilovanje, Indoš je susreo brata pokojnoga Željka Brezića, zvanoga Žan, koji je bio poznati lik u ondašnjem ljevičarskom miljeu na Filozofskom faksu ranih sedamdesetih. Poginuo je na motoru 1981. i ostavio je iza sebe kao mlad čovjek dokumentaciju – izreske iz novina, revije, prijevode anarhističkih knjiga, jednu crvenu zastavu i fotografije s demonstracija protiv rata u Vijetnamu, peticiju koja je skupljana za oslobođenje argentinskih kazališnih radnika, a koji su gostovali i na IFSK-u, i koji su nakon puča u Argentini uhapšeni i osuđeni na smrt. Također se tu nalaze i intimne Brezine fotografije, što je kao anarhist ili “anarho post hard cord boljševik” začudo vrlo uredno skupljao; ujedno postoje i sačuvani dopisi suca za prekršaje kada je radio ludorije po gradu... Inače, cijelo vrijeme igram s Indošem taj sukob između tvrde i meke frakcije, i pritom odustajem od svoje dekadentno nadrealističke estetike i igram, uistinu svih tih godina, kao neka vrsta gosta u Indoševoj estetici ponude šamanističke aktivnosti. I tako smo prošloga ljeta dobili te Brezine stvari. I onda je odjedanput nazvao Brezovec i rekao za navedenu ideju o Eur?kazu čija je tema “ostavština Josipa Broza Tita”. Neke ljude zbunjuje rad na zadanu temu, ali Indoš i ja nemamo ništa protiv da se umjetnost radi i na zadanu temu ili narudžbu; dapače, za umjetnost nije dobro kad nema ograničenja, jer neka vrsta ograničenja daje mogućnost da bistrije razmisliš o formi. I onda se sve to nekako povezalo, a pritom nam je “Tito i titoizam” bila više metafora da se bavimo titoizmom tako da se bavimo sviješću ili svijestima ljudi koji su kritizirali ondašnju vlast s ljevije pozicije, a riječ je o ljevici s Filozofskog fakulteta. To je zapravo bila jedna grupa koja je u dosta mutnom spektru kritizirala ondašnje društvo; naime, tu se moglo pronaći i prostaljinističkih ideja pa sve do krajnje naivnog anarhizma hipijevskog tipa, a u svemu tome djelovala je i Praxis pozicija.

Inače, u predstavi obrađujemo bivši Međunarodni studentski klub prijateljstva koji je politički nestao 1992., kada su ljudi bili izbačeni, a u to se prepliće još jedna priča o Hrvatskoj koja se na nekoj mapi svijeta za jedan dio ljudi iz tzv. Trećega svijeta pojavljuje kao željeni tranzitni cilj, i time ostvarujemo usporedbu između Međunarodnoga studentskog kluba prijateljstva i Prihvatnog centra za azilante Ježevo. Došli smo do točke u kojoj radimo nešto što bi se moglo zvati povijesni komad, komad na povijesnu temu, i do problema, pitanja kako izvući dio povijesti, ali ne na način na koji bi to napravio vulgarni historicizam, nego smo nastojali uzeti jedno vrijeme i u nekoj emocionalnoj punoći učiniti ga nama bitnim. Dakle, ne na način i prema strukturi “tako je bilo jedanput prije” i sada to vrijeme prepričavati, nego upravo osjetiti tugu prošlih reakcija i energija koje se prepliću. Tako smo oblikovali oratorij gdje nam je pomogla zborska glazba pokojnoga Zorana Šilovića, našeg člana koji je radio glazbu na samom početku Kugla glumišta.