Apsolutiziranje bilo koje dimenzije, a naročito ekonomskog poimanja povijesti tamo gdje u autentičnom historijskom materijalizmu stoji povijesno poimanje ekonomije, nije dobro
Započeo bih svoju intervenciju u zadanu temu jednim drastičnim primjerom, uvjeren da je i danas metodički plodno baviti se istinama koje se otkrivaju u pretjerivanjima. Jedan čitalac Marxova Kapitala izvještava nas da je to djelo morao dva puta pročitati ne bi li shvatio čemu teži taj lukavi Židov Marx. On u svakoj od zemalja svijeta želi pronaći identični element, zatim ga sjediniti i povesti u internacionalnu komunističku akciju, a sve radi uspostave židovske premoći nad svijetom. U svom izopačenom naumu taj identičan element je autor Kapitala pronašao u proletarijatu. Citirani Marxov čitalac je Adolf Hitler, a djelo iz kojega crpimo ovu “analizu” zove se Mein Kampf. Nije bez značenja za našu temu primijetiti kako su, od kada postoji ova “samostalna” država, Hitlerove ideje u nas našle svoga izdavača (na puko pobrojavanje medijskih pokrovitelja takve literature utrošili bismo pola prostora), dok su se Marxova djela prestala izdavati (pa tako imamo paradoks izvjesne obnove izdavanja recentne marksističke literature, bez novih izdanja klasika). Netko bi rekao da to nije bez veze i s njihovom potencijalnom “medijskom atraktivnošću”, kako se ona ogleda na sada navodno slobodnom izdavačkom tržištu. Jer, Hitlerov stil pisanja razumljiv je svima i ne zahtijeva dva čitanja, koja, vidjeli smo, u slučaju razumijevanja Marxa mogu biti nedostatna. Tako se ekonomiziranje vremenom poimanja svijeta u doba krize odmah pokazuje kao nešto što njezinoj medijskoj reprezentaciji ne pridolazi izvana.
Počeli smo s izdavaštvom – jer i knjige su mediji – a sada ćemo se ograničiti na novinarstvo, iako se slažemo s autorima koji taj “sektor” društvene proizvodnje ne vide kao autonomno društveno polje u burdijeovskom smislu. No, ovoga puta ne zanima nas novinarstvo u cjelini, već samo ono lijeve orijentacije te način na koji ono reprezentira ili samo propituje ekonomsku krizu. S jedne strane, suzujemo temu samo na naše dvorište, pitamo se, analogno Freudovoj reakciji na pojavu historijskog fašizma, o tome što smo uistinu mi Židovi krivi. A s druge strane odmah primjećujemo da ostajanje na temi ekonomske krize, kao krize u kapitalizmu, sobom nosi opasnost odustajanja od sagledavanja cjeline krize kapitalizma. U toj ne više sistemskoj, već krizi sistema “ekonomski”, “društveni”, “politički”, “kulturni” itd. momenti mogu se samo uvjetno razdvajati, a onda treba biti vrlo svjestan posljedica te redukcije.
Ne postoji proletersko javno mnijenje
Opjevani i društveno nagrađivani lik – a razlozi postojanju toga fenomena su moralističke i(li) konformističke, ne na kraju antiteorijske, prirode – objektivnog profesionalnog novinara zgrozio bi se na samo uvođenje razlikovanja lijevih i desnih novinara, sa ili bez navodnika, zavapivši kako je njihovo eventualno prepoznavanje i priznavanje dokaz urušavanja svih standarda struke (naličje toga, sada već antipolitičkog stava je pozicija osobnih ovisnosti novinarskih veličina o svojim patronima u politici i ekonomiji, kojima i samima godi nadpolitička slika o sebi). No, arhetipska ideološka podjela u društvu, koja se u novinarskoj empiriji, ako niste fašistoidni sportski novinar, naravno nikada ne izražava u nekoj čistoći, nalazi svoje zastupnike i u dva novinarska tabora. Prvi je tabor građanski i njega čine medijski reprezentanti dva oblika građanske vladavine: liberalizma i fašizma. Drugi tabor smo mi koji želimo taj građanski svijet nadići, socijalističkom, komunističkom i anarhističkom intervencijom u njega. Prigovor ovdašnjih novokomponiranih štreberskih liberala kako to nije moguće pa onda svaki napad na “građanske vrijednosti” završava na nivou koji je ispod njih (to je cijela njihova vulgarno-materijalistička dijagnoza “propasti” našeg socijalizma, kao navodno ideokratskog društva), mogao bi se shvatiti kao ukazivanje na realnu opasnost i potrebu za kritikom i samokritikom, kada ne bi bio tako očit interes većine, tako pri vlasti pozicioniranih, u postojećem. Zato ljevica ne smije bježati od kritike i samokritike unutar sebe same, već treba otvarati prostor za argumentiranu diskusiju, gdje god je to moguće.
Ovdje namjerno zaoštrena pa time nužno pojednostavljujuća podjela na građanski i ne- ili čak protu-građanski tabor, podjela koju dijalektički nedostatno, ali na drugom nivou, izražava i razvrstavanje na kapitalistički i antikapitalistički tabor, medijski se najčešće poima kao podjela na mainstream i alternativu. Pa ako je zgražanje nad mainstreamom već i samo postalo (novi) mainstream, istina je da od porijeklom kontrakulturnog pojma alternative danas svi gledaju pobjeći. Pokušaj stvaranja neke “proleterske protujavnosti” propao je u tzv. zapadnom, ali i u našem marksizmu još 70-ih godina prošloga stoljeća. Umjesto građenja svih pa i medijskih barikada, koje bi jasno razgraničavale naše medije od njihovih, taktika koja je danas dominantna jest “guranje u centar”, ne bi li se tamo, civilnim rječnikom, postigla vidljivost, te eventualno upustilo u boj za hegemoniju. Znači li to da smo procijenili kako je taj vladajući centar slab pa imamo šanse u borbi s njime na terenu za koji ne smijemo niti reći da je potpuno njegov, već je samo neutralna pozadina, pozornica, na kojoj su svi ishodi ove idejne dramske predstave mogući? To ne zvuči uvjerljivo, iz istog razloga iz kojega više ne vjerujemo u objektivno i profesionalno novinarstvo. Naprosto, više ne postoje – ako su ikada i postojali – društveni uvjeti klasnog kompromisa, koji bi, u uređenoj državi kao zadanom okviru, omogućavali neku novinarsku klasno neutralnu poziciju. No i povlačenje u samo naš “lijevi geto” brzo lupa u svoje granice. Tu, pišući jedni za druge, preobraćujemo preobraćene, što nije po sebi najgore, kada bi postojala snaga za, makar i getoizirani, kontinuirani razvoj lijeve misli. Ali tek tu se odmah otvara pitanje “stvarnog” društvenog položaja naših u državi nedominantnih ideologija, u smislu nejednakog financiranja lijevih i desnih publikacija od strane vladajućih. Rješenja tražimo u samofinanciranju, osnivaju se medijske zadruge, nevladine organizacije, povezuje se s bliskim zakladama. No, dok ne postoje politički jake lijeve institucije u stranačkom i državnom životu, teško da će nastati jaki lijevi mediji, koji će takva stajališta, pa i o ekonomskoj krizi, izražavati.
Ne postoji proleterska politička ekonomija
Tek sada dolazimo do sadržaja ekonomske krize, koji se nama ne nadaje samo kao nešto vanjsko, našem novinarstvu zadano, kao fiksni objekt – tema. Mi sami smo u krizi svake vrste pa i ekonomskoj. Zato stalno govorimo o prekarnim uvjetima u kojima živi i radi sve više ljudi, a pišući o tome pišemo i o sebi. Neoliberalne “piramide” u statusima i prihodima zaposlenih novinara i urednika, koje postoje u svim redakcijama (pa i onima čije se novinarske proizvode, s razlogom ili bez, smatra lijevima), mijenjaju karakter naših odnosa pretvarajući nas međusobno u “konkurente na tržištu” i mimo naše volje. A da ideološka pounutrenja, koja bi nam trebala biti strana, mogu biti materijalna sila veća od nafte, vode ili kojeg drugog resursa, govori nepostojanje boljih koordinacija između redakcija, kojih se novinari kao pojedinci međusobno doživljavaju kao borci na istom frontu. I to nije bez veze s ekonomijom i “reprezentacijom ekonomske krize”.
A kada nema snage i volje za stvaranjem “proleterskog javnog mnijenja” sigurno neće biti, jer to je najuže povezano, niti snage i volje za suprotstavljanje buržoaskoj političkoj ekonomiji jednom “političkom ekonomijom radničke klase”. Mi stariji sjećamo se iz socijalizma pomalo jalove rasprave o tome može li Marxovu kritiku političke ekonomije zamijeniti neka marksistička politička ekonomija ili, kako su se obično nazivali predmeti na ekonomskim studijima, “politička ekonomija socijalizma” (što nije sprečavalo ekonomiste da svoje udžbenike tog naziva, nakon uvodnog ritualnog zaklinjanja u marksizam, ne pune građanskim sadržajima).
Problem je bio, a i ostao, možda i zaoštrenije no prije, u shvaćanju totaliteta, u spoznaji cjeline mogućnosti historijskih kretanja. U današnjoj obnovi marksizma ponovo (kao i krajem 19. st.) dominira njegova ekonomska strana, dok je politički plan mišljenja i djelovanja (istaknut u uspješnim socijalističkim revolucijama 20. st.) u većoj krizi. No, niti ekonomska niti društvena strana marksizma, uzete izolirano, ne iscrpljuju, već u krajnjoj liniji strateški reduciraju potencijalno svestrani karakter proleterske revolucije. Apsolutiziranje bilo koje dimenzije, a naročito ekonomskog poimanja povijesti tamo gdje u autentičnom historijskom materijalizmu stoji povijesno poimanje ekonomije, nije dobro, iako je razumljivo zašto u trenutku “nemanja vremena” uslijed brzine širenja razarajućih učinaka globalne ekonomske krize i nužnosti reakcije na nju, do toga dolazi. Jasno je i da je to reakcija osim na svjetsku situaciju i na polu-propalu, ali ipak transgeneracijski prenesenu akademsku zaokupljenost re-filozofikacijom marksizma u ovdašnje prijašnje generacije. Istina je da se politička hegemonija proletarijata ne može uopće misliti izvan domena kritike političke ekonomije, no to sada znači samo to da u Marxovu djelu imamo zavještanu teorijsku praksu koja nadilazi našu dosadašnju revolucionarnu strategiju.