#440 na kioscima

1.9.2015.

Ivna Franić  

Samodostatna zabava

Thurston Moore je, čini se, ostao duboko zaglavljen u vlastitoj nekoć avangardnoj, a danas zapravo sasvim ispoliranoj estetici i glazbenog i liričkog sadržaja


Dok jedne vijest o dolasku idola iz tinejdžerskih dana razveseli u bilo kojoj životnoj fazi, kod drugih se odmah probudi skepsa temeljena na lošim iskustvima s djetinje naivnim entuzijazmom oko sličnih događaja. Prevelika skepsa, međutim, može pripremiti teren i za pozitivne povratne reakcije. Na konkretnom primjeru, relativno slaba prisnost s najsvježijom Mooreovom diskografijom s jedne i poznavanje prevelikog broja glazbenika koji su loše ostarili s druge strane, lako otvaraju put bojazni da je i on u međuvremenu zapao u tzv. “dad rock” vode, naznačene i novim, apsolutno staračkim imenom Thurston Moore Band. Otkriće da mu se glazbeni izričaj nije pretjerano razvodnio, stoga, isprva djeluje kao ugodno iznenađenje. To, međutim, ne znači toliko da je bend uspio pružiti osobito uzbudljivo i pamtljivo iskustvo, koliko naprosto to da nije bilo naporno na očekivani način.

 

Netaknute uspomene Moore je za ovu turneju okupio zvjezdanu postavu sa starim kolegom Steveom Shelleyjem na bubnjevima, Deb Googe iz My Bloody Valentine na bassu i Jamesom Sedwardsom na gitari, dodatno zagolicavši maštu mnogih fanova. Nekima je opet pak zvonio alarm za uzbunu: skupina velikana ponovno praši... i možebitno oskvrnjuje vlastito nasljeđe. Odmah valja napomenuti, nije se dogodilo ništa dramatično, i to je vjerojatno razlog zašto će ovaj koncert ispariti iz sjećanja gotovo jednako brzo kao tjelesna toplina posjetitelja prepune Močvare. Moore i ekipa suvereno plove dobro poznatim vodama zvuka kasnije faze Sonic Youth, s postaralom rock odrednicom predstavljenom tek predugim dvosatnim nastupom koji, ako ništa drugo, osigurava organizatore od uglavnom neizbježnih prigovora naših glazbenih kritičara na vječno nedovoljno trajanje koncerata, unatoč tome što praksa smaranja publike za većinu suvremenih glazbenika odavno nije na snazi.

Nakupljenim godinama otopljene radikalnost i inovativnost danas ustupaju mjesto manirizmu i reprezentiranju uvjerljivih kopija mlađih i uzbudljivijih sebe, dodvoravajući se ionako neambicioznim očekivanjima publike koja je tu prvenstveno radi susreta s idolom iz vlastitih prošlih života. Omjer traženog i dobivenog formalno je zadovoljen, stare se ikone nisu osramotile, publika je pošteno oznojena – što zbog uživljenosti što zbog vremenskih uvjeta, uspomene su netaknute (osim možda za one koji su pročitali Girl in a Band)... U čemu je onda stvar? Kada dođeš na koncert nekoga kao što je Thurston Moore (Thurston. Moore. !!!) i napustiš ga s osjećajem kao da si s poklonjenom ulaznicom banuo/la na nebitni nastup benda za koji nikad prije nisi čuo/la, onda ipak mora da nešto nije bilo u redu.

 

Svirka s prijateljima Za razliku od Kim Gordon, koja je u recentnom memoaru velike Sonic Youth predstavila gotovo kao usputnu životnu avanturu pored važnijih umjetničkih i modnih projekata, ali i pokrenula podosta drukčije glazbene pothvate nakon raspuštanja za mnoge neprežaljenog benda, Thurston Moore je, čini se, ostao duboko zaglavljen u vlastitoj nekoć avangardnoj, a danas zapravo sasvim ispoliranoj estetici i glazbenog i liričkog sadržaja. Moore je na deklarativnoj razini možda i pokušao naznačiti svojevrsnu prekretnicu kao i pozitivne emocije naslovivši posljednji solo album The Best Day, no istovremeno se na omotu vratio majci, simbolično priznavši i povratak korijenima. Svirka s prijateljima – ono kako zapravo izgleda aktualna turneja – u tom je smislu prikladan način oživljavanja danog materijala, ali istovremeno i samodostatna zabava kojoj ne treba publika, pa tako nekako ni ona publici nije prijeko potrebna.

Na prethodnim tekstom vrlo vjerojatno isprovocirano pitanje zašto bi se vršio pritisak na glazbu da uvijek bude inovativna, može se odgovoriti protupitanjem zašto bi se izvođačima/cama koji su već dugo prisutni na sceni trebalo olako progledati kroz prste zbog pukog repliciranja vlastitog starog zvuka – nije li upravo to prije naznaka ageisma negoli postavljanje jednakih zahtjeva pred “mlade” i “stare”? U slučaju autora/ica koji su jednom u karijeri na neki način redefinirali glazbu svog vremena ili ponudili nekakav originalan pristup, očekivanja su još manje dostižna, no to i dalje ne znači da bismo trebali odustati od njih i pristati na što god nam legende ponudile samo zato što, hej, to je Thurston Moore (ili tko god)! U ovom slučaju, radi se ipak o čovjeku u čijoj se diskografiji nalazi izdanje naslovljeno “Kill Yr Idols” – ni on ne bi trebao biti zadovoljan pukim idolopoklonstvom od strane publike. Ona se pak skromno predaje upravo tome, tiho implicirajući da je uzrok svakog potencijalnog nezadovoljstva to što neki naprosto traže previše. Ako ne tražiš puno, nećeš puno ni dobiti. Dvosatno trajanje svirke odgovara naplaćenoj cijeni karte, sviračko umijeće i profesionalnost izvođačâ sukladni su njihovim imenima i pedigreu, odsvirani materijal odražava dani trenutak u karijeri, brojnost publike dostojna je ovakvih glazbenih veličina, ukratko, sve na ovom koncertu prošlo je u savršenom redu, skončavši savršeno – nezanimljivo.

preuzmi
pdf