Sintagmu kuhinjska književnost sročio sam prije pojave Slavenke Drakulić na književnoj sceni

Kuhinjska književnost jedna je od sintagmi kakve je moja malenkost posijala prilično tijekom književno- kritičarskog bivanja na medijskoj sceni. Kako se bojim da će me (barem) ova sintagma nadživjeti, mislim da (još) imam pravo tražiti neka se navodi u pravome kontekstu. Naime, do iskrivljavanja/iščašivanja iz konteksta došlo je nekidan, na tribini Grički dijalog (održanoj 17. 01. o.g., u zagrebačkoj vili Arko, sjedištu i Hrvatskoga društva pisaca). Na tome hvalovrijednom žuru, s naslovnom temom Od ženskog pisma do pisma za žene (i natrag) kako je u Novom listu (od 19.01. o.g.) izvijestila kolegica Maja Hrgović, književnica Slavenka Drakulić “prisjetila se kako je Igor Mandić svojevremeno zlonamjerno prozvao njen roman Hologrami straha ‘kuhinjskom knjževnošću’”. “Nije mi bio mrzak taj termin, iako je bio mišljen vrlo negativno. U neku ruku, to je i bilo pisanje za kuhinjskom stolom, kasno navečer, kad djeca zaspu. Ja sam sa svojom ‘kuhinjskom književnošću’ daleko dogurala”, našalila se Drakulić.

Kad se zna (ali tko zna, samo neki ili mnogi, ali ionako nitko ništa ne čita i ne pamti), da je u Hologramima straha Slavenka Drakulić tematizirala svoju “povijest bolesti”, tj. transplataciju bubrega (mada priču nije nužno shvatiti strogo autobiografskom), netko bi mogao zaključiti (barem slušateljice na toj tribini), kako mora biti da je nemoralan i gadan taj tip iliti (nazovi) kritičar, kad se na tako bolnu tematiku usudio prilijepiti svoju prljavu etiketu o navodnoj “kuhinjskoj književnosti”.

Ali, je li bilo tako? E, pa nije!

 – 1983. godine, u beogradskom sam tjedniku NIN u skupnoj iliti “zajedničkoj” recenziji prikazao knjige četiriju autorica (ponekad sam na takvo “okupljanje” bio primoran ili zbog mnoštva knjiga koje sam trebao recenzirati ili stoga jer mi se činilo da pojedina ne zaslužuje posebnu kritiku); poimenice:

 – Daša Drndić, Put do subote (Prosveta, Beograd, 1982.);

 – Maja Djurić, Noć iza ogledala (Svjetlost, Sarajevo, 1982.);

 – Irena lukšić, Konačište vlakopratnog osoblja (CDD, SSOH, Zagreb, 1981.);

 – Ana Žube, Divlja loza (Forum, Novi Sad, 1982.).

Kuhinja rodno mjesto pričanja

Kritika pod naslovom Ženska imaginacija (kako je redakcija izmijenila moj naslov Kuhinjska književnost), objavljena je u NIN-u, 23.01.1983. g. i u njoj nema govora ni o osobi S. Drakulić, ni o nekoj njenoj knjizi! A, zašto? Zato jer 1983. g. S. Drakulić još nije postajala na književnoj sceni kao autorica pripovjedačke proze! Dapače, još nije bila niti “oknjižila” svoje dotadašnje novinsko-publicističke napise, do čega će doći tek 1984. kad usporedo s mojom polemičkom knjižicom Što zapravo, hoće te žene?, ona kod istog nakladnika, zagrebačkoga Znanja (ur. Z. Crnković), bude objavila svoju “kontru” iliti sveščicu Smrtni grijesi feminizma.

A što se tiče “kuhinjske književnosti” (u koju, vidimo, nije bila uključena gđa S. Drakulić), to sam bio (s)mislio potpuno empatijski. Kako sam odrastao i odgojen u (roditeljskoj) kuhinji, to sam bio i ostao “mali od (mamine) kužine” . Po tome, kuhinja je simbolički (emancipirajući se do ognjišta) rodno mjesto pričanja, najprije mita, pa pripovijesti i čak romana... itd.

 – 1987. g. pojavljuje se prvi roman S. Drakulić i o njemu sam ovako pisao (u “zajedničkoj recenziji” s prvijencem Hane Dalipi Vikend u materini). Kritike Ženska imaginacija i Ženski vikendi dostupni su u mojoj zbirci kritike Romani krize (Prosveta, Beograd, 1996.), a prvi tekst je, pod orginalnim naslovom (Kuhinjska književnost), objavljen u spomenutoj knjižnici Što zapravo, hoće te žene?.

Što sam pisao?

“Slavenka Drakulić (rođena 1949. godine u Rijeci), također u romanosijerskom prvencu Hologrami straha (223 stranice), opsjednuta je, međutim, mračnijom životnom prozom, onom koja neke ljude čini posebnim, izdvojenim, gotovo segregiranima. Riječ je o teškoj bolesti bubrega koja spisateljicu vezuje uz aparat za dijalizu, pa joj tako daje nesretnu mogućnost uživljavanja u jedan izuzetan svijet. Autobiografski, ova se proza bavi onom ‘poviješču bolesti’ koju svaki čovjek, da ne kažem pacijent, smatra dostojnom barem jednog romana. Na ivici između života i smrti mnogima se otkrivaju neslućeni potencijali, ali malo je onih koji, ipak naknadno uspiju imaginativno ostvariti. Vješta peru, Slavenka Drakulić odmah ulazi u srž stvari, pa bez suvišnog detaljiziranja i samosažaljenja uvodi čitatelja u svoj bolnički dnevnik.

Riječ je o transplataciji bubrega – obavljenoj u jednoj američkoj bolnici, koju autorica opisuje u prvom licu prizivajući u sjećanje svoj obiteljski život – naročito odnose s majkom i kćerkom. Nema sumnje da takvo gorko iskustvo malo koga može dovesti do ‘užitka u tekstu’, ali bi ovdje pripovjedanje htjelo izazvati neki viši intelektualno-terapeutski efekt. Nelagodno je ustvrditi da li je autorica u tome uspjela jer se zbog autobiografske note time direktno miješamo u tuđi život, a to nije ni predmet, ni cilj književne kritike.

Ali kad je autorica sam htjela da dokraja razgoliti svijet bolesti, kojemu svi mi pripadamo prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način – onda se nemamo rašta femisati. Hologrami straha zrelo je djelo – prvo u kojemu privatne emocije ne zamračuju spisateljsku bistrinu, ali pred nama svejedno nije dokraja i korjenito romanosijerski napravljena proza. Autobiografska imaginacija i unutrašnji monolozi, prizivanje scena iz obiteljskog života, snovi i bolesnička priviđenja, zajedno još nisu dovoljna da bi se ocrtalo pravo polje romana. Autorica je proživjela nešto izuzetno, ali to je, premda previše za jedan život – još uvijek premalo za jedan roman.”

Zanimljivi kompleks

Dakle jednostavno čisto i bistro: 1983. g. kad sam sročio sintagmu “kuhinjska književnost” , gđa S. Drakulić nije ni s kakvim djelom svojim mogla pod nju biti podvedena, naprosto jer još nije bila objavila knjigu pripovjedačke proze.

A onda 1987. g. kad je objavila Holograme straha može se pročitati da joj tu sintagmu nisam bio nalijepio.

A što i zašto Slavenka Drakulić konfabulira na javnim nastupima, difamirajući moje kritike kao “zlonamjerne” i obezvrjeđujući kvalitetu mojega mišljenja – e, to mi nije lako dokučivo!? Kakva je to ambicija hvaliti se nepostojećim, nezadobivenim batinama sa strane moje malenkosti? Zanimljiv kompleks: a, da je gđa “ daleko dogurala sa svojom kuhinjskom književnošću”, to je njen stav, njeno mišljenje i mogu joj samo zaželjeti mnogo uspjeha i u daljnjem radu.