Hura, praznici, idemo na more!, raduju se veliki i mali. Pazite samo, o bezbrižni, da more ne bi došlo k vama
“Ako ne uspijem popraviti jedinicu iz kemije", reče Diego Turbeti, "doći ću kući s kapuljačom na glavi. Uspijem li, evo me gologlavog!"
"S kakvom kapuljačom? Šesti je mjesec! Oznojit ćeš se pa se prehladiti", reče majka u skladu s rodno-roditeljskim stereotipom koji ju je obavijao poput oblaka elektrona.
"Nema veze. Znaš da ja uvijek nosim hudicu. A kapuljaču ću navući ne prije sto metara od kuće, tako da se neću ni stići oznojiti."
"Dobro, ako baš želiš. I ispravi tu kemiju konačno!"
Ispravak I, simte-tamte– ispravljeno! Ni sam nije znao kako. Nije učio kemiju cijele godine. Uostalom, nije učio ni jedan drugi predmet, ali podobivao je dvojke kao čudom. A sad, evo, i iz kemije – koja mu je bila najteži predmet. Tako, još jedna godina bez popravnih ispita, razmišljao je. Ni prošle godine nije ih imao. A pretprošle? Nije se mogao sjetiti. U svakom slučaju, sjećao se onih davnih školskih godina kada je mislio da ljeto bez popravnih i nije pravo ljeto. Jedan je razred čak i pao.
A onda je to padanje i pomalo uzaludno popravljanje jedinica odjednom stalo, samo od sebe. Jer učio je još i manje nego ranijih godina. Prolazio je razrede samo tako, bez ikakvog truda. I sad će opet morati ranije na more, a more nije podnosio (patološki se bojao morskih zvijezda, a i zvijezde Sirius koja se na noćnom nebu primorskog gradića vidjela neobično jasno).
Kiša-kišičica Ali, tako je kako je. Ispravio je jebenu kemiju i sad ide doma, a ubrzo i na more, možda još istog poslijepodneva. Na putu kući odjednom se naoblačilo, duhnula vjetrušina, a iz oblaka stale padati krupne i mlake kapi svježe kišnice.
Diego je automatski na glavu navukao kapuljaču svoje hudice zaboravivši na dogovor s majkom. I, kad se pojavio iza ugla, majka Lindijera ugledala je sina ukapuljačenog. Shvatila je, dakako, da pada kiša, ali pošto to nije bila neka ozbiljna kiša već više kišica-kišičica (a Diego već bijaše kršan momak), bila je uvjerena da se radi o dogovorenom znaku i da Diego nije uspio ispraviti kemiju.
Nije majka Lindijera svih tih silnih godina previše muštrala sina po pitanju ocjena i učenja. Neutralni bi promatrač pomislio da je nije briga, ali nije bilo tako. Bilo joj je prepuno očište neisplakanih suza zbog sinovljeva školskog (ne)uspjeha. Pad razreda, popravci silni, a onda je kao malo napredovao, ali dvojke, same dvojke! I sad mu opet prijeti jedinica, popravak iz kemije, možda i pad razreda i tko zna što sve ne! Samo što mati tu svoju brigu golematu nije htjela pokazati ni pred kim, ponajmanje pred sinom. A bilo joj je dosta, baš dosta. Zato je odlučila u slučaju novog Diegova neuspjeha poduzeti nešto drastično – baciti se sa stijene u more.
Sive dubine Egeja Sa stijene u more? Otkud joj sad pak pa to? Uopće nisu živjeli na moru nego sred srijede Panonske nizine, a u nizini toj nije bilo pretjerano visokih stijena! Ali varala se, i ona i svi mi. Jedan naročito uvučen zaljev Egejskog mora igrom je slučaja završavao u njihovom podrumu. A pričuvni kamen-kupusaner odigrao je ulogu visoke stijene. I, kad je Diego stigao kući, majka Lindijera već je ronila sivim dubinama nemilosrdnog Egeja.
Srećom, Diego je na osnovu promjene u ponašanju tropske ribice-kućoljubimice (koju su pak držali u jednom naročito uvučenom zaljevu, praktički kanalu Crvenog mora, toliko uvučenom da im je završavao u veš-kuhinji) shvatio da nešto nije u redu. Bjesimice je stao pretraživati kuću te je nakon straobalne i gadne dramatike uspio spasiti majku iz bistrozelenih voda Egeja, dolje u podrumu.
"Mama, oprosti!", rekao je. "Skroz sam zaboravio na dogovor. A popravio sam kemiju! Uopće nije bilo teško."
"Ti, prase malo – što činiš svojoj majci! Ali neka, nek’ si položio. A sad se pakuj."
"Što?"
"Pakuj se! Idemo na more. Još istog poslijepodneva."
"Neće biti baš tako", reče Genadij Turbeti, Diegov otac.
U okviru štokova Tata Genadij pojavio se na dovratku tek tako. Dane i dane, te dio noći, provodio je na poslu – u uredu, na terenu, po kongresima i simpozijima – kući se pojavljivao rijetko. I sada je stajao na dovratku, uglavljen među štokove vrata kao da očekuje potres.
"Ne možemo na more", rekao je. "Imam poziv na Izvanrednu konferenciju o slinovnicama u dvopapkara u Kuala Lumpuru!"
"Nismo ni računali na tebe" reče majka. "Znam i ja voziti. Uostalom, Diego može mijenjati brzine. A u Kuala Lumpuru, mislim, uopće nema dvopapkara!"
"Nije ni bitno ako tamo nema dvopapkara – radi se o konferenciji o dvopapkarima koja se održava u Kuala Lumpuru, a ne o konferenciji o dvopapkarima koji obitavaju u Kuala Lumpuru. Razumijete?"
"Samo ti uživaj u Kuala Lumpuru. Diego i ja idemo na more i točka."
"Dobro, kad je tako. Samo bih htio nešto uručiti Diegu."
"Diegu koji je upravo s uspjehom prošao razred!", nadopuni majka.
"S uspjehom? Bravo, sine. Evo, ovo je za tebe."
Muška laktacija Diego je cijelo to vrijeme stajao nakrivljen, oslonjen o zid, kao da gaji sumnje u odnosu na solidnost graditeljske izvedbe doma svog. Želio je da tata ide s njima na more – i nije želio da tata ide s njima na more. Želio je zato što se majka u prisuću oca ipak suzdržavala od toga da ga uvlači u tzv. ženske razgovore, primjerice o obojenoj metalurgiji – a nije želio zato što je otac pak stalno skretao razgovor na tzv. muške teme, primjerice o muškoj laktaciji.
I sada je otac svečano prilazio Diegu da mu uruči minijaturnu ampulu punu prozirne tekućine.
"Evo sine. Ovo ti je za uspjeh u školi. Kupio sam. Puna ampula Sargaškog mora. Dobio sam je na Samitu o rebrastom somotu na Bermudima. Razumiješ? Imaš sad kod sebe djelić Bermudskog trokuta!"
I, kao na filmu, ampula pri prijelazu iz ruke u ruku padne, razbije se i razlije po podu.
"A u pičku materinu!", odreagira mati po majčinski. "Samo nam je još Sargaško more falilo u ovoj kući. A na naše, najljepše more na svijetu, valjda sad ne trebamo ni ići!"
Naše more I majka Lindijera osjeti se ponukanom održati govor o našem plavom moru:
"Oho-ho-ho – ho!", započne u stilu Djeda Mraza. "Naše je more prije svega naše i zato ga cijenimo. Druga stvar, naše je more uvjerljivo najljepše na svijetu po nizu kriterija – to i nije potrebno dokazivati, to su svi priznali, i domaći i stranci, suci i političari, radnici i seljaci, intelektualci i manualci, kao i ženorodni ekvivalenti svega toga!"
Sin Diego i tata Genadij čudili su se čudom majčinom maritematskom govoru. Uslijedio je, iz majčinih usta, koloplet citata i kvotata:
More more
ti si najljepši za me kraj
ti si prirode divan dar
koji stalno me zove
****
Bile su tajne dubine mora
ćudljivost njegovu nismo znali
***
Water, water, everywhere,
Voda, voda posvuda
And all the boards did shrink;
A zemlja suha, pusta
Water, water, everywhere,
Voda, voda posvuda
Nor any drop to drink.
Ni kapi za usta
***
I smijemo se i smijemo se moru
*** Uto netko pozvoni na vrata. Sve troje pojuriše otvoriti, kao da su znali, kao da su znali. I znali su: bio je to starac morževskih brkova, kao onaj što se prismače Eva sardinama. Bio je sav mokar, bit će od nedavne kiše. Na leđima je nosio bocu s kisikom, u lijevoj ruci parangal ojeden slanom hrđom, dok je pod desnom stezao ogromnu, još živu sabljarku. Odložio je parangal na gelender, a sabljarkom harpunirao gnjio madrac koji je na stubištu čekao termin odvoza krupnog otpada. Odnekud je izvukao podložak od algi za spravljanje suši-rolica te debelu navigatorsku olovku.
"Da čujemo", obratio se prisutnima nazalno-protofraktalnim glasom, "tko se ovdje smijao moru i zašto?"