Slaveni stižu na pitomi zapad

Čizmice koje treba razgaziti dovoljno su jak motiv čak i za književni klasik, no za prosječno nezahtjevnog i, ruku na srce, lijenog filmskog konuzmenta raditi na bilo čemu no na kokicama i litrici tekućeg šećera nemoguća je misija. U kinu se nikome ne da popravljati što je netko drugi krivo izmjerio a onda i još gore sašio. Zid je pao, granice su postale poroznije, navala barbara s istoka je otpočela. Pola komunističkog stoljeća je vladao mir, sada je nemir. Hranidbeni se lanac mora redefinirati, utvrditi tko je jastreb, a tko štakor u podzemnom svijetu. Ruska, ukrajinska i čečenska mafija su stvarnost, one stare talijanske ili japanske već su prežvakane i ispljunute u neko mirno predgrađe. Negdje na sjeveru države, među kućice u cvijeću, borove i gej konobare iz zalogajnice.

Četrnaestogodišnja nesretnica iz Rusije umre na porodu i jedino što svojoj kćeri ostavlja jest dnevnik u kojem podrobno opisuje svoj život bijele ropkinje. Babica ruskog podrijetla odluči prevesti dnevnik ne bi li doznala što u njemu piše i po prevodilačke usluge odlazi kod ni više ni manje nego bijelih robovlasnika, također Rusa. Londonsko podzemlje pod krilima dvoglavog orla.

Rusko obećanje Davida Cronenberga moglo bi se zvati i Kako u 15 minuta utrpati vagon stereotipa. Ponekad je najzanimljiviji dio filma od premijere šest mjeseci udaljen foršpan; ponekad je najsretniji trenutak odjavna špica. Najčešće su najzanimljivije one prve minute kada se postavljaju temelji, povlače šahovska otvaranja. U ravno 15 početnih minuta Cronenberg je odlučio poslušati (valjda!) upute scenarista Stevena Knighta i evo što nam je pokazao: Rusi kolju, piju za doručak votku, sviraju od malih nogu violinu, kuhaju boršč, lažu u oči i predstavljaju posljednje prave svjetske mačo tipove. Normalno kad ubijaju, lažu i loču… Sve što nakon tog otvaranja slijedi samo je razrada već pokazanog: red brutalnosti, laži, silovanja i praznih priča o moralu i supkulturnoj etici u koju se zaklinju.

Talijani su sa svojom mafijom toliko iscijeđeni da za njih ima mjesta samo u komedijama. Japanci su bili flavour of the decade u devedesetima, Kinezi su doduše dobra roba, ali s usponom majčice Rusije ne dolaze u obzir. Balkanci su zanimljivi samo Europljanima. Rusi su dakle savršen izbor, pogotovo kad se želi uspjeti globalno, a raditi kontinentalno. Ruska mafija je još k tome sretan spoj svih ranije navedenih. Organizirani i sveprisutni poput Talijana, okrutni kao Kinezi, istetovirani kao Japanci i s odvratno tvrdim naglaskom poput Balkanaca (a i vole hladno oružje). Ideja o Rusima kao novoj mainstream filmskoj mafiji u svojoj ideji dakle uopće nije loša, ali ako nam je žele prodati molili bismo malo manje klišeja.

Scena filma svakako je obračun jednoga golog, nabildanog plavog Rusa (Viggo Mortensen) i dvojice Čečena. Brkatih, debelih i velikih. Očito se po škrinjici prokušanih fora nije pretjerano kopalo, jer i takvo što smo vidjeli; i to ne tako davno. Ne Striderov visuljak, no vlažna muška tjelesa u saunskoj makljaži svakako. Walter Hill, Arnold Schwarzenegger, Crveno usijanje. Najgore su u cijeloj toj prežvakanoj priči prošli glumci. Mortensen, Vincent Cassel i Naomi Watts svatko sam za sebe može bez imalo poteškoća iznijeti cijeli film, no za takvo što im trebaju barem tri i pol smislene rečenice. Ovdje se nužno moramo prisjetiti Davida Lyncha i njegova posljednjeg Unutrašnjeg carstva. Njemu tako nije trebalo prožimanje kame i grkljana svakih pola sata da bi kod gledatelja izazvao nelagodu slavenskim motivima. O radu s glumcima ne treba niti govoriti; šifra: Wattsova u Mullholandu.

Vrlo razočaravajuće, ali prisjetimo li se Cronenbergova posljednjeg filma Povijest nasilja, i vrlo očekivano. Sporo, razvučeno i površno – kako mu je samo uspjelo u desetak godina spasti sa Sudara na ovo doista nije jasno. Izgleda da će on morati razgaziti podosta toga, ne samo ideju o ruskim mafijašima.

80 tjedana kasnije

Iluzionist; režija Neil Burger; glavne uloge Edward Norton, Jessica Biel, Paul Giamatti; SAD, 2007.

Je li to Cronenberg pročistio križanićevsku panslavensku čakru ili poput slabovidnog bika sve što se miče mijenjam za crvenu krpu? Beč, Austro-Ugarska i glavni junak imena Eduard Abramovich, popularno Eisenheim. Još jedan slavenski brat u hrpi problema… Nisu mu dali da se s Njom viđa niti da Je voli. Morao je bježati, a kad se vratio okrenuo je naglavačke cijelo carstvo. On je drvodjeljin sin (kako znakovito!) i iluzionist.

Kada bi se u pisanju moralo reciklirati kao što se, recimo, u mora u životu, tada bi podosta toga od prije dva tjedna poslužilo. Primjerice, ideja o savršeno odgovarajućoj polovici u presvetom dvojstvu. Iluzionist je odličan par filmu Prestiž, no sada, 80 tjedana kasnije od premijere Iluzionista, tko se još uopće sjeća Prestiža? Mađioničar protiv mađioničara, David Bowie kao Nikola Tesla i hrpetina mrtvaca na putu do slave. Tako je to kad se živi na području koje ne pokriva vozni red dobro uštimanih vlakova. Nekad kompozicija dođe prije, nekad kasnije, a često i nikada. Prije godinu i pol kod distributera je postojala dvojba mađioničar ili mađioničar i naravno da je pobijedio mađioničar koji se družio s Teslom. I kojeg je osmislio new kid on the talentirani block Christopher Nolan.

Dva filma ipak nisu toliko slična, prije komplementarna. Koliko se Prestiž bavio tehnikom izvođenja trika, toliko se Burgerov Iluzionist pozabavio podtekstom trika kao takvog. Trik, opsjena, iluzija – nazovimo prevaru osjetila i uma kako god želimo, ime joj neće promijeniti bit. Ta posve legalna i legitimna (mađioničar ne krije da vara, a publika želi biti prevarena) igra sa stvarnošću u sebi uvijek sadrži naprstak alternative, anti-establishment pristupa. Trik trga dekor, izbacuje vlak iz kolosijeka (u duhu ekološki osviještenih reciklirajmo i dalje, pa makar se radilo i o metaforama) i tjera na razmišljanje, a dobro znamo koliko to u stvari nije dobro. Pogotovo kad si car(ević), dakle bogom dan.

Komplementarnost je ustanovljena, isto će teže biti s kvalitetom. U vizualnom se smislu iznašao više spretan nego sretan način na koji će se simulirati prijelaz iz 19. u 20 stoljeće. Posve desaturirana sepija slika Dicka Popea isprala je sve natruhe modernog s Praga i Tabora koji su glumili Beč, no u nekoliko je scena snimateljski trik zakazao. Kako je kod mađioničara, tako je i u filmu: nema goreg od razotkrivenog trika. Glumačka je postava posao odradila korektno, no ništa više od toga. Giamattijev je ekspresijski raspon iznenađujuće malen, a ni Norton se nije baš pretrgao. Uglavnom značajno šuti i opasno gleda. Na kraju ispada da je među razvikanim dječacima najbolja bila djevojčica Biel. Šteta što smo toliko morali čekati na Iluzionista. Da je došao na vrijeme možda bi i dojam bio bolji. Ovako je tek riječ o podgrijanoj jučerašnjoj juhi. K tome i nedovoljno slanoj. Jedan drugi drvodjeljin sin upravo je te bljutave najmanje volio.

Vrijeme dokumentaraca

Sljedećeg su tjedna na rasporedu 17. dani hrvatskog filma, a predigra koja sad već tjednima traje predvidljivo je standardna. Povrijeđeni i povreditelji u borbi otvorenim pismima, u središtu svega dokumentarci. Jedne je godine selekcija preselekcionirana, a druge podselekcionirana. Revija ili festival, festival ili revija. Crveno ili crno, rulet nastavlja s vrtnjom. Ove je godine kuglica stala na boji koja označava “festival”, valjda. Direkcija Dana posebno je zadovoljna animiranom produkcijom, a znajući kako su Kengesovi filmovi Morana i Ona koja mjeri ušli u natjecateljski program Festivala animiranog filma u Annecyju treba vjerovati kako će se upravo u crtanom filmu trebati tražiti biseri.

Animacijama usprkos, moramo se vratiti na dokumentarce. Ovotjedna svečana premijera filma Što sa sobom preko dana redateljice Ivone Juke označila je i početak kinematografskog života ovog uspjelog dokumentarnog filma o lepoglavskim zatvorenicima. Kako uvijek postoji “ali”, ima ga i sada. Jukin je film pobijedio na 15. danima hrvatskog filma, dakle prije nepune dvije godine. Da bi se kasnilo u kina, očito ne treba putovati prekooceanskim brodovima.