Kako izaći iz cjelodnevne more u kojoj se sa zanosom tvrdi da nema više ni prošlosti ni budućnosti, ni prije ni poslije, jer prebivamo u permanentnom ovdje i sada, u globalno sličnim ne-mjestima na kraja vremena?
Prilikom jednog putovanja, na londonskome aerodromu Dubravku Ugrešić dočekao je Carlos, pravim imenom Octavius, rumunjski taksist koji je radio u Londonu, dijeleći stan s dvojicom sunarodnjaka i skupljajući novac za odlazak nekamo dalje, na neko mjesto pored mora, možda u Australiju. Carlos je u Rumunjskoj imao kćer i bivšu ženu, a sada je planirao život s drugom ženom, Rumunjkom, također rastavljenom, na privremenom radu u inozemstvu. Stotine tisuća istočnoeuropskih imigranata, iako svaki sa svojom pričom i drukčijom mentalnom prtljagom, imaju slične putanje i gaje slična nadanja. Putuju s Istoka na Zapad, s Juga na Sjever, s periferija prema centru, iz opustošenih, osiromašenih provincija prema napučenim, europskim središtima, prema imaginarnim Zlatnim poljima kapitalizma koja im stalno izmiču i premještaju se još zapadnije. Vozeći spisateljicu do njezina hotela taj je Carlos onako usput, “kao da izvlači svilu iz usta”, u jednoj rečenici izrekao jednu od najboljih definicija prošlog sistema. Jednostavno, jasno, dubinski: “Puno smo sanjali u komunizmu, i to je bio njegov najbolji dio.”
Premda Carlos ne govori o današnjim snovima, znamo da ih sanja. Radeći u Londonu zamišlja život u Australiji; dok je živio u Rumunjskoj sigurno je zamišljao London. Neki drugi Carlos – njegov brat koji je također spreman promijeniti ime i adaptirati svoj identitet kako bi se uklopio u novu sredinu – negdje u Moldaviji, Bugarskoj ili Hrvatskoj sanja život u francuskim i njemačkim metropolama. Neki njegov brat, Poljak, Ukrajinac ili Grk, sanja pak u istim francuskim ili njemačkim gradovima da odlazi iz njih, da se seli zapadnije: u Kanadu, Ameriku, Čile. Njihovi se snovi premještaju iz jednog prostora u drugi, izgubili su svoja uporišta, svoja mjesta radnje. To su snovi tekuće modernosti: promjenjivi, nestalni, fluidni. Ambijenti se u njima mijenjaju: vizure, mreže ulica, tapete stanova, ali su strukture manje-više posvuda jednako okoštale. Društva koja su se samoproglasila najbolje uređenima od svim mogućih, i ranije postojećih i ranije zamišljanih, društava. I emocije su posvuda manje-više iste. Melankolija i nesigurnost kao trajna stanja, isprekidana povremenim bljeskovima optimizma u trenucima preseljenja, dok Carlosova braća i sestre ne otkriju da se u sobama Londona, Frankfurta, Toronta, Pertha sanjaju slični snovi bez izlaza.
UTOPIJE Socijalistički snovi o boljoj budućnosti i sama mogućnost da se sanja, zamišlja i konstruira drukčiji svijet od postojećega, a na što upućuju riječi rumunjskog taksista iz eseja Muzej sutrašnjice Dubravke Ugrešić doista – iz današnjeg, postsocijalističkoga panoptikuma – djeluju kao najbolje sastavnice prošloga poretka i ono što najviše nedostaje u sadašnjosti. Osjećaj da se povijest još može odmotavati i da postoje bolje opcije koje krije veliko klupko pred nama; uvjerenje da se ideologija još može i mora mijenjati i da predstoje nove revolucije i novi, drukčiji odnosi solidarnosti i pravednosti, danas su se izgubili. Službene, dominantne naracije koje su s puno entuzijazma prevladale i u istočnoeuropskim i balkanskim krajevima 1989. da bi se danas tu i dalje inertno i tvrdoglavo, po uzoru na ostatak Zapada, održavale unatoč svojoj očiglednoj promašenosti, poručuju da su snovi o boljem društvu uvijek neostvarive utopije. Za tipskog, uzornoga građanina današnjice (ili “planetarnog malograđanina”, kako kaže Agamben) koji ustraje na tome da je liberalna demokracija najbolje moguće rješenje, utopije su mentalne olupine iz prošlosti, i zamišljati idealna društva, u vrijeme kraja ideoloških i klasnih sukoba, mogu samo opasni radikali ili pak nerealni pojedinci koji sami sebe osuđuju na izopćenje.
Ipak, takvi utopijski snovi i mentalna sloboda da se u autoritarnoj stvarnosti može zamišljati bolji svijet bile su glavne strategije preživljavanja u socijalizmu. Graditi vlastitu utopijsku zajednicu koja se može i ne mora preklapati s utopijom teorijskog marksizma značilo je pružati otpor. I to otpor konkretnoj režimskoj projekciji stvarnosti i ideološkom stezanju kakvi su postojali niz godina u Jugoslaviji ili pak otpor bezidejnosti političkih elita koje u osamdesetima, u predvečerje uoči raspada i rata, nisu znale naći odgovarajuće modele zaštite države i njezinih građana. U tim snovima novi se svijet nije zamišljao toliko na udaljenim, zapadnijim lokacijama, u nekim još neotkrivenim Amerikama; on je bio moguć i ovdje, kao i tamo, posvuda. Socijalizam je oblikovao sadržaj naših snova, izazvao da se misli dalje od sistema ili pak usuprot njemu. Nije to bio samo eskapizam ili način da se odagna strah od more stvarnosti, nego prije način da se preživi. Male svakodnevne geste otpora, riječima M. de Certeaua, kakve su razvile sve ljudske zajednice u najrazličitijim razdobljima kao način očuvanja – zvuči gordo, ali je istinito – vlastite slobode.
Naši su snovi bili različiti i naše su utopije bile u pluralu u vrijeme ideološkog singulara. Oni su postojali, svakodnevno se obnavljali i ljudi su širom istočnoeuropskog socijalističkog arhipelaga, bez nelagode, zamišljali bolju budućnost. Kakvi su pak naši snovi danas, u vrijeme koje se dominantno reprezentira kao postideološko i posthistorijsko? Sanjaju li postsocijalistički androidi svoje električne ovce? Kakav sadržaj imaju ti snovi kada se stalno budi u istom beskrajnome danu, u istim društvenim podjelama, odnosima i dinamikama koji – prema dominantnoj retorici zapadne liberalne demokracije – nemaju alternative? Kako izaći iz te cjelodnevne more u kojoj se sa zanosom tvrdi da nema više ni prošlosti ni budućnosti, ni prije ni poslije, jer prebivamo u permanentnom ovdje i sada, u globalno sličnim ne-mjestima na kraja vremena?
NOSTALGIJA Ako se danas iz postsocijalističke stvarnosti sjećamo one socijalističke i pokušavamo rekonstruirati sadržaje tadašnjih snova i utopija, neminovno ćemo pogriješiti. Jer, sjećanje je uvijek obilježeno društveno-ideološkim kontekstom, mi pamtimo ono što društvo u kojem prebivamo želi da upamtimo i ono što možemo s nekime izmijeniti. Naša sjećanja na socijalizam i sjećanja na snove socijalizma zato su obojena današnjicom. No, sada nije toliko važno kakvih se sadržaja mi danas sjećamo, koliko je važno to da je socijalistička stvarnost bila ispunjena snovima, zamišljanjima pa i artikulacijama utopijskih rješenja. U društvima neslobode moglo se slobodno maštati o boljoj budućnosti. To se činilo na različite načine i u raznim prilikama: i za govornicama, i u knjigama, i u privatnosti doma... Jedan put je to bila kolektivna ideologija i dio vladajuće naracije o komunizmu kao najboljem od mogućih svjetova, drugi put umjetnička vizija, npr. u nizu genijalnih antitotalitarističkih priča najjugoslavenskijeg pisca Danila Kiša, a treći pak individualna subverzija kolektivnih, dogmatskih naracija. Danas ne samo da vladajući poredak ne konstruira nikakve retoričke bolje verzije samoga sebe, nego su jednim dijelom i sama umjetnost i književnost odustale od pobune i podredile se neoliberalnim, tržišnim zakonitostima, dok se više ne smišljaju ni diverzije kojima će se od stvarnosti obraniti unutarnja mentalna sloboda pojedinca.
Nostalgija prema prošlosti, kako je istaknuto u teoriji, ukazuje prije svega na nezadovoljstvo sadašnjošću. Iskazi nostalgije su zanimljivi i važni za analizu upravo zato jer se u njima iskazuje kritika vladajuće politike i današnjih ideološko-društvenih modela. Sentiment prema socijalizmu, zasićenost tržišta njegovim suvenirima, inzistiranje na ondašnjem modernizmu umjetnosti i sl., iako mjestimično tendenciozno reinterpretirani, pokazuju zapravo današnje nezadovoljstvo načinom cirkuliranja ideja i uopće odnosom između ideologije, kulture i svakodnevice. Nostalgija tako neminovno uključuje partikularno viđenje prethodnog sustava, njegovo ideološko oslobađanje i brisanje nekih bitnih strategija i djelovanja, ali istodobno u njoj se pokazuju i nedostaci sadašnjega sustava, pa zato ona može biti putokaz za oblikovanje kritike sadašnjosti. Ukratko, nostalgija za socijalizmom je san o prošlosti kakva nikada nije postojala, a tako reciklirana prošlost u nostalgičarskoj imaginaciji može dati impuls za zamišljanje nove stvarnosti. Za demontažu postojećeg sustava potrebno je ipak mnogo više.
ALTERNATIVE Francis Fukuyama u svome tekstu Kraj povijesti koji se često proglašava manifestom tzv. novog poretka piše da nije nužno da sva današnja liberalna društva budu uspješna, štoviše u mnogima od njih će i dalje postojati sukobi i podjele; važno je “samo da ona odustanu od svojih ideoloških pretenzija na zastupanje različitih i viših oblika ljudskih društava”. Važno je, dakle, odustati od snova o budućem i prihvatiti kao konačno upravo sadašnje stanje lažne pravednosti i ravnoteže moći regulirane u areni potrošačkoga društva. Ipak, kolika je cijena života u “novom poretku” bez snova i utopija predosjećao je čak i Fukuyama kada je u završnom poglavlju zaključio da će “kraj povijesti biti vrlo tužno vrijeme”, jer će borba za mišljenje, spremnost da se žrtvuje vlastiti život za apstraktne ideale i uopće hrabrost, idealizam i maštovitost biti zamijenjeni “ekonomskom kalkulacijom, beskrajnim rješavanjem tehničkih problema, ekoloških pitanja i zadovoljavanja sofisticiranih potrošačkih zahtjeva”. Umjetnost i filozofija u vremenu beskrajne sadašnjosti, prema Fukuyami, izgubit će svoj pokretački, subverzivni potencijal i zavladat će posvemašnja muzealizacija ljudske povijesti. U vitrinama će se izlagati, između ostalih, i ideje, djela i riječi pobune i revolucije iz prošlosti kako bi ih postideološki čovjek mogao razgledati kad poželi prikratiti dosadu i zaboraviti na bezizlaznost realiteta. Izlagat će se u njima i utopije, snovi i alternativne ideje. Izlagat će se mape migracija, dijagrami želja milijuna Carlosa, ali bez namjere da doprinose razvoju kritičke misli, nego više kao dekoracija, moguće dizajnersko rješenje tih muzeja sutrašnjice. Mračan, dehumanizirajući scenarij. Svijet ograničenih dimenzija. Tihi život u kutiji bez pokušaja da se njezine stranice probiju. Bez želje za izlaskom i bez snage za mijenjanjem sistema.
Ne zbog Fukuyamina papirnatog proročanstva, nego prije zbog svakodnevnog sve jasnijeg ozbiljenja takva svijeta, promišljanje alternative je urgentno. Nostalgija i sentimentalna rekonstrukcija snova socijalizma i prošlih utopija nisu rješenje, potrebne su nove alternativne platforme za lansiranje u budućnosti, ponovno pokretanje povijesti, hrabrost da se sanja, zamišlja nove utopije i pokuša ih realizirati. Slavoj Žižek u svojoj studiji Živjeti na kraju vremena smatra da je “naša situacija posve oprečna klasičnoj situaciji 20. stoljeća u kojoj je ljevica znala što joj je činiti, ali je naprosto morala strpljivo čekati mogućnost, koja joj se sama pružila”. Naime, “danas ne znamo što nam je činiti, ali moramo djelovati sada jer bi posljedice našeg nedjelovanja mogle biti katastrofalne”. “Riskirati i zakoračiti u bezdan Novoga u posve nepredvidivim situacijama”, to nam je, tvrdi Žižek, jedino za činiti.
Nije neobično što se on tu nadovezuje na Gramscija i njegove teze iz dvadesetih godina 20. stoljeća kada utopijske projekcije nisu bile toliko zazorne u dominantnoj struji i kada se vjerovalo da povijest nema kraja. Gramsci je, čak i u izvanrednim privatnim okolnostima, uporno tvrdio da treba tražiti alternative vladajućim naracijama. To je bila strategija njegova “malog otpora”. Ljevica koja ne bude imala hrabrosti sanjati snove budućnosti i tražiti te alternative u kojima se neće samo nostalgičarski reciklirati stari, nego i uspostavljati novi modeli, neće izboriti šansu za društveni preokret.