Ako se želite okružiti mačkama, a strasni ste čitači i čitateljice, ne ostavljajte na stolu otvorene knjige, pogotovo ne revolucionarno raspoloženu literaturu!
Drukčije
Pročitao sam danas kako je Schopenhauer svoje pozne dane proveo sasvim pustinjački; jedino društvo pravio mu je vjerni pudl Atma. Pokušavao sam potom, zirkajući u ćudljive zjenice mačjega oka, zamisliti kako bi izgledala povijest filozofije da je slavni filozof pesimizma živio okružen mačkama.
Neznanje
Dok se igram sa svojom mačkom, tko će znati zabavlja li se ona više sa mnom negoli ja s njom. Prepisujući u notes ovaj citat iz Montaignea požalio sam za rajskim neznanjem, kada mi moje mačke još nisu nabijale na nos činjenicu da žive uz mene tek iz obijesti. I djelomice zbog dobre hrane: dosadan je, kažu, ali nije škrt!
Ničeanci
Čitaš knjige koje čitaju ljudi što se pripremaju umrijeti, prigovaraju mi mačke nalazeći u mojim rukama Dekartovu smrt. Tko su uostalom svi ti likovi – Paskal, Montenj, Dekart? Ili onaj Cioran, s kojim si nas htio uplašiti? Što uopće mogu mačke misliti o čovjeku koji je napisao da bismo u svijetu bez melankolije slavuje pekli na roštilju? Taj očito nikada u životu mačku nije vidio u lovu na ptice – vrapce ili slavuje, nema razlike – o kojima nespretnjakovići tek mogu pisati tričave kitice, umišljajući si pri tom da bi ih mogli okretati na ražnju, kao prasad, u svijetu bez poezije! Pa i ta barbarska tuga, možete nam je okačiti o rep – ljepši je od svake pjesmice!
Navikao već na takve objede protiv mojih literarnih preferencija, isprva ignoriram svaki napad, a onda s potrebnom teatralnošću zadajem udarac mačjemu samoljublju – iz vrta ubirem nekoliko mrkvi i koji list zelja pa prilazim zečinjaku. Otvaram vratašca i čim spustim ruku na njegovo krzno, zec se ukipi i samo žmirka. U njegovoj pokretljivoj njušci nestaju, jedna za drugom, tri mrkve i pet listova zelja. Čuje se tihi rad oštrih zuba, a prirođena dobrota u očima naglašena je znacima dobrog raspoloženja i zahvalnosti.
Mačke reagiraju odmah: penju se na krov zečje nastambe i nastoje pridobiti pažnju – čim uvide neminovnost poraza, odlaze kao oparene. Do večeri ih ne viđam, pa i onda – kao da se ne poznajemo; tek kada tobože slučajno nabasaju na ono što sam napisao, podivljaju – Ah, gluposti li ljudske ravne pameti zečeva i pasa! Ah, kakav svećenički mentalitet da u životinje zna cijeniti samo urođenu zahvalnost! Kakav resantiman! Fuj!
Tako sam svojom krivnjom protiv sebe dobio zajedljive mačje ničeance. Stoga vam najozbiljnije govorim: ako se želite okružiti mačkama, a strasni ste čitači i čitateljice, ne ostavljajte na stolu otvorene knjige, pogotovo ne revolucionarno raspoloženu literaturu! I nabavite si kakvoga zeca, ili bilo koju životinju nešto hladnije krvi, od koje ćete lakše moći izmamiti ljubav za zimskih večeri: bilo kao utjehu, bilo kao oružje!
Sportaš u krevetu
U kasnojesenjim danima kroz koje viju oštri sjeverci sustižem lijenost Debelog. Sva pustoš oko mene ju opravdava i još je jedan od razloga zašto bih doista volio na Sjever: kao da hladnoća uklanja svaku krivnju pred čovjekom koji, povlačeći se u sobu, izbjegava suvišna druženja i gleda isključivo svoja posla. Još je Baudelaire napisao kako nam gotovo sva nesreća dolazi od toga što ne znamo ostati u sobi svoga doma. Lijenost i dosada stoga su izvanmoralne kategorije! – zaključuje Debeli koji je, prema količinama lijenosti kojima raspolaže, već zaslužio doktorat iz mačje metafizike, a meni prepustio na korištenje većinu ideja, pa i Fikciju Sjevera, koju redovito razrađujem kada snijeg blokira sve prilaze gradu. Dugo sam vremena, tako, prošle zime pokušavao napisati pjesmu o mačkama koje se kreću kroz snijegom zatrpano dvorište, mačjim prtinama u koje precizno polažu šape. Sa svakim prolaskom tragovi se produbljuju pa im se trbusi vuku po snijegu. Poslije se, mokre, otresaju kao psi. Dakako, pisanje mi nije pošlo za rukom, nekoliko sam dana sklapao jedan jedini jalovi stih. Bjeline između slova postale su prevelike, a put od jedne do druge riječi kao put do obližnjeg sela. Odustali smo, i ja i moj četveronožni prijatelj. Čitav mjesec štedjeli smo pokrete kao drva za ogrjev. Kretali smo se samo čvrsto utabanim stazama tih kratkih i snijegom zavijenih dana, usavršavajući vještinu kojoj nas je poučio pokojni francuski filozof, s kojim je Debeli često razgovarao u snu: vještinu sportaša u krevetu! Svako pisanje nosi u sebi izvjestan atletizam, deklamirali smo iz kreveta prateći prijenos novogodišnje skakaonice. I dodavali omiljeni dio: ali daleko od toga da od pisanja pravi olimpijske igre, taj atletizam pokazuje se u organskom curenju i lučenju, za kojim je slijedilo glasno kihanje i ispuhavanje noseva. Atletizam našega pisanja sveo se na čestitke koje smo iz obijesti upućivali jedan drugome, filujući ih citatima začinjenim navijačkim poklicima i psovkama, a naša Fikcija Sjevera završila je na reklamama odakle nas je sa saonica Djeda Božićnjaka zvuk praporaca mamio natrag u san. Iz njega smo se, u gluho doba noći, kao skijaši zameteni u bjelini i studeni, dozivali nerazumljivim mumljanjem na norveškom, švedskom ili finskom.
Čovjek koji je crtao mačke (skice za portret Louisa Waina)
Preobrazba
Kada se Louis Wain jednog jutra probudio iz nemirnih snova, ustanovio je da se u krevetu pretvorio u gorostasna mačka. Trbuh na kom je ležao bio je mek poput klupka vune. Kad bi okrenuo glavu, vidio je svoj hrbat blago savijen u luk, siv i rebrasto podijeljen, a pri svakoj se kretnji krzno češalo o deku proizvodeći sitno pucketanje.
Što se sa mnom dogodilo? pitao se. Sanjao nije. Njegova bolnička soba bijelila se mirno između četiri dobro mu poznata zida. Iznad stola, na kojemu je stajala hrpa skica za netom otpočete crteže, visjela je fotografija koju je izrezao iz ilustrirane revije i stavio u lijep, pozlaćen okvir. Teško je podnosio dane bez Petera, dugogodišnjeg izvora njegove inspiracije.
Brothers In Arms
Na zid iznad kreveta selotejpom sam priljepio portret slavnoga Tommyja Catkinsa, mačjeg anarhista u militantnom izdanju: sa zlatnim šljemom između ušiju, s puškom u desnoj i cigaretom u lijevoj šapi – pakost paluca iz njegova zelenog oka, a preko iscerenih usana kao da dopiru masne vojničke psovke, znaci razuzdanog uživanja u pušenju i ratovanju. Ne bih se kladio da nije pijan. Prvi put Debeli odobrava moj postupak, prede: bit će nešto i od tebe, ima u tebi još buntovnog duha... Buntovništvo se odnosi na rat protiv psihoanalize, koji je Debeli zavojevao pod utjecajem francuskog filozofa s kojim se sve češće sastaje u snovima.
Razgovor, 1896, The Idler
U jednom intervjuu, kada je još u naponu snage, Louis izjavljuje kako je nakon dugih godina rada, istraživanja i uzgajanja mačaka došao do zaključka da mačkoljupci ne pate od boljetica kojima je sklona većina: ne samo da ih zaobilaze sitne neuroze, već ne boluju ni od reume ili histerije, a briga za mačke pozitivno djeluje i na sam karakter vlasnika. No, ni njegovih sedamnaest mačaka nije mu pomoglo. Udovac već u dvadeset i šestoj, kasnije je bankrotirao zbog slabe prodaje svojih radova, a izgubio razum po smrti starije sestre, kada je počeo patiti od manije proganjanja.
Kritika i klinika
Nakon što mu je u pedeset i sedmoj dijagnosticirana shizofrenija, Louisovi crteži postaju sve apstraktniji: jasni obrisi mačjih glava gube se u gustom prepletu šarenih linija i vitica. U azilu za mentalno oboljele njegovo djelo dobilo je i kliničku analizu: pomno razrađeni uzorci na crtežima posljedica su psihotičnog stanja čovjeka koji formalnim uređivanjem slike nastoji kontrolirati kaos u vlastitoj glavi! Zloslutni pogledi njegovih mačaka, prisutni i na ranijim radovima, svjedoče o autorovoj panici pred pogledom svijeta, o strahu od nečistih sila, što su pouzdani znaci psihoze!
Home-art
Debeli odbija vjerovati u sve te medicinske brbljarije, podržavajući wainovce koji su tvrdili kako se autor u kritičnom razdoblju naprosto počeo interesirati za nove mogućnosti oblikovanja, koje su vrlo vjerojatno imale izvor u dizajnu tapiserija i tkanina koje je dekorirala Wainova majka.
Prepisivanje
Vrhunac svoje pobune sažet će u pripovijesti koju priprema: preispisivat će, kaže, jednu poznatu komičnu priču, u kojoj će zli biti kažnjeni i ismijani, a Wain će napokon dobiti zadovoljštinu za učinjenu nepravdu. Pokazao mi je početni ulomak i čim sam ugledao prve riječi: Kada se Louis Wain jednog jutra probudio iz nemirnih snova... shvatio sam da je Debeli opet njuškao po mojim knjigama. Nadam se da ćeš mene poštedjeti, komentirao sam ironično njegovu zamisao, a on se zajedljivo nasmijao: A, ne, braco, poslužit ćeš mi kao model za glavnu psihijatarsku njušku! Dokazat ću da Louis Wain nije bio lud!
Errata corrige!
Poželio bih da to netko dokaže i za mene! Jutros me probudio svrab, a kad sam se počešao, otkrio sam da mi je trbuh osut paperjem sivih dlačica. Odjurio sam u kupatilo i pregledao čitavo tijelo. Dlanovi i stopala pojastučili su se, a zubi zašiljili. Hitro sam zaključao vrata i tek što sjedoh na wc-školjku da porazmislim o novonastalom stanju prostorijom odjeknu snažno kucanje. Moj dah prekidale su grube riječi dvojice muškaraca: Gospodine, nalažemo vam da se obučete i pođete s nama! Sve što kažete poslužit će protiv vas, a svako opiranje shvatit ćemo kao poziv za primjenu sile! Debeli ubit ću teeee!, zavapio sam u očaju i strahu, kao lik koji se nemarnošću autora odjednom zatekao u sasvim desetoj priči – košmarnom snu iz kojega je nemoguće probuditi se, makar kao kukac!