Srednjoškolska darvinistička noćna mora

Sve što želim reći jest to da – ako ikad počnem spominjati te godine kao najbolje u svojem životu – podsjetite me da se ubijem.

Randall “Pink” Floyd, u filmu R. Linklatera Dazed and Confused

Mnogo je toga dopadljivoga vezano za knjigu King Dork, no nije nimalo lako napisati uvod u osvrt. Portmanov pripovjedač, Tom Henderson, podosta nam tu može pomoći u drugom odlomku knjige: “riječ je zapravo o nekoj vrsti komplicirane pripovijesti, jer uključuje barem pola tuceta misterija, plus mrtvace, gole ljude, prijetvorne ljude, adolescentski seks, nastrani seks, droge, izvanosjetilnu percepciju, sotonizam, knjige, krv, žvakaće gume, gitare, redovnike, vjeru, ljubav, vradžbine, Bibliju, djevojke, rat, tajni kôd, ozljedu glave, Križarske ratove, kojekakva zlodjela, pogrešan izgovor, tajanstvenu ženu, vražju glavu, fafanje i rock and roll.”

Točno je da je Portman sve to nekako upakirao u svoj obijestan i sjajan prvijenac. No, King Dork više je od zbroja vlastitih dijelova, ma koliko zabavno bilo njihovo čitanje. Ono o čemu roman doista govori nešto je što se na tom popisu ne spominje: srednja škola.

King Dork iz naslova knjige jest Tom Henderson, bistar, ekscentričan, neugodan, rock-and-rollerski adolescentski otpadnik koji srednju školu opisuje kao “kaznu za prijestupe koje tek treba imenovati.” Tom je dovoljno mračan da je uspio razviti vibru u stilu škole Columbine, kao oblik obrambenog mehanizma, što uključuje jaknu s vojnog otpada, časopis Oružja i streljivo i majicu s natpisom Kill ‘Em All – Pobij ih sve. Dovoljno je odrastao da žudi za “kalipigijskim” ženama i dovoljno pametan da bi znao kako to znači “žena s lijepo oblikovanom stražnjicom”. No, na početku romana, u kolovozu u drugom razredu srednje, on je također još toliko nevin da nije nikada telefonski razgovarao s djevojkom, ima samo jednoga prijatelja, istinski voli svoju majku hippijevku i uglavnom je snošljiv prema njezinu blagom i nesposobnom mužu. Uistinu mu nedostaje njegov pokojni otac, policajac koji je poginuo prije šest godina u nečemu što je moglo biti prometna nesreća, samoubojstvo ili ubojstvo.

Ubojstvo, pitate? No, da. King Dork reklamira se kao roman za mlađe odrasle osobe, tako da je u njemu ponešto misterija, odgonetanja i konvergiranja različitih naizgled nepovezanih niti zapleta. No, mnogo je toga što King Dork razlikuje od, recimo, Harryja Pottera. U prvom redu, iako je puno toga učinjeno na njegovu neprestanom sazrijevanju, Harry Potter tek očekuje da mu ga se pofafa (što je, istini za volju, velika praznina u Hogwartsovu univerzumu – želite li reći da pubertetski čarobnjaci na sanjare sve vrijeme o priležnicama?). I premda Harryja sustavno mrcvare podjednako i ostala djeca i odrasli, njegove se kušnje događaju na magičnome mjestu na kojemu je on, zapravo, neka vrsta prijestolonasljednika. Ili tako nešto.

Poput svakoga pametnog četrnaestogodišnjaka, Tom i predobro zna razliku između svojega života i svijeta adolescenata kakav dočarava popularna kultura:

“U mladenački usmjerenima filmovima i knjigama momak poput mene često je zatreskan u tipičnu plavokosu navijačicu koja i ne zna da on postoji i ne bi se nikada udostojila s njim porazgovarati. Ili je, pak, dosta gruba prema njemu, iako mu je prijateljica i pita ga za savjet o tome kako da nagovori nogometnu zvijezdu da se s njom drpa, što njega dovodi do bjesnila i tako dalje. E sad, nemojte me pogrešno shvatiti: ja svakako jesam taj tip, ali ne postoji ni jedna tipična djevojka koja se uklapa u tu formulu, a zamisao da bi takva osoba ikad prijateljevala sa mnom u ikojem smislu, čak i kao sredstvo koje bi dramatiziralo moju vlastitu bol i usamljenost, prilično je besmislena.”

Svijet kojim Tom i njegov najbolji prijatelj Sam Hellerman nesigurno kormilare zapravo je itekako stvaran – darvinistička noćna mora koju nastanjuju psihotični normalci (misli se na buduće pripadnike bratstava, to jest sestrinstava), nezainteresirani nastavnici nalik na robote i okrutni upravitelji. Tom i Sam provode dane smišljajući nazive za svoj (uglavnom) fiktivni bend, sanjareći tijekom sramotno zastarjelih i smiješnih predavanja, tragajući za spomenutim misterijem i trudeći se izbjeći niz poniženja koja se kreću u rasponu od novosmišljenog “uletavanja/izletavanja” (normalna cura pravi se da se upucava papku) do staromodnog premlaćivanja.

Upravo je takav opis srednjoškolskog ekosustava, kao naizmjence zastrašujućeg i dosadnog, odvažnog i nadnaravnog te, ponajprije, brutalno učinkovitog u nagrađivanju najpodobnijih i kažnjavanju nepodobnih ono što Kinga Dorka razlikuje od kojekakvih Harryja Pottera i tradicionalnih knjiga o problematičnim gubitnicima (poput Lovca u žitu, koji tijekom cijele knjige prima književne udarce).

Portmanu valja odati priznanje što je King Dork, uza sav taj strah i poniženja, također jedna od najzabavnijih knjiga ove godine, a možda i do sada. Humor, kao prirodan produžetak Tomova iskrena i jedinstvena izraza, nikada nije posprdan i ne odvlači pozornost. Kad razmišlja o postojanju Boga, na primjer, Tom zaključuje da se “svemir doima tako besprijekorno stvoren na moj račun da sumnjam kako je moguće da je to posve slučajno.”

Svijet Toma Hendersona doista je posut nagaznim minama, ali on je toliko zabavan, toliko srcoloman i upućen da je zadovoljstvo kročiti u njegovim cipelama Chuck Taylors. To je najsjajniji gubitnik uz Teabaga (pripovjedača iz prošlogodišnje briljantne knjige o srednjoškolskom gubitniku – Home Land) Sama Lipsytea, znatiželjna pogleda gubitnika i jezika oštra poput britve, koji će vam nedostajati čim okrenete posljednju stranicu.

S engleskoga preveo Tomislav Belanović.

Objavljeno u e-časopisu PopMatters

www.popmatters.com/books/reviews/k/king-dork.shtml