Darko Suvin  

Staljinizam

Uspon Josifa V. Staljina (Džugašvilija) kao neospornog gospodara SSSR-a tokom 1920-ih zbio se u situaciji međunarodnog neuspjeha prvog lenjinističkog vala nakon 1918. Pobune su ugušene u krvi prije nego što su mogle postati revolucije, a europski kapitalizam stabiliziran je zajmovima iz Sjedinjenih Država. Izolirani SSSR mogao se osloniti samo na vlastite snage, a suočio se s dilemom ekonomski slabo razvijene zemlje koja želi očuvati unutarnju koheziju i nezavisnost: kako opskrbiti rastuće stanovništvo dobrima i istodobno akumulirati dovoljno kapitala za brzu industrijalizaciju kakva je za to potrebna, ali i za oružanu obranu. Tko će platiti državni aparat koji nezaustavljivo buja i tešku industriju? Poslije 1927., Staljin je odlučio da će to biti seljaci i mobilizirao je partijsko-državni aparat da im uzima sirovine a da pritom ne plati cijenu koju bi inače tražili (usp. Nove 25).

“Sve zavisi od očuvanja i učvršćenja vlasti” Staljinova Pitanja lenjinizma iz sredine 1920-tih postavila su temelje praktične doktrine repetitivnim jezikom koji je apelirao na široku strukturu osjećaja kod proširenog, neobrazovanog članstva partije, neupućenog u izravnu demokraciju, filozofiju ili istinski eksperimentalni pristup. “Staljinova proza, isprepletena nizovima apodiktičkih afirmacija i retoričkih pitanja na koja odgovara krutim tvrdnjama, izuzetno je dobro poslužila u katehističke svrhe koje su joj dodijelile sve partije III Internacionale”; istodobno, horizont stalne utopijske emancipacije od Marxa do Lenjina sveden je na ogoljelu konstataciju “Sve zavisi od očuvanja i učvršćenja vlasti” (Cortesi 581-82). Ta je proza poopćila vojnu metaforiku naslijeđenu od ranijeg marksizma, kasnije osnaženu paleotehnikom (na primjer pisci kao “inženjeri ljudskih duša”) i smještenu usred čestih religioznih reminiscencija, uključivši učestala formulaična ponavljanja i potvrde citatima svetih tekstova. Držao se elementarnog historicizma i sveo proturječna pitanja komunističkog pokreta na novu crno-bijelu ortodoksiju tipa “ili-ili”, ne pozabavivši se suprotstavljenim argumentima (usp. Marek 72-73 i dalje), često uz pomoć čistih falsifikata.

Uspjeh Oktobarske revolucije i afirmacija SSSR-a uzimali su se kao dokaz ispravnog shvaćanja povijesti sa strane Partije (praktički, vodeće jezgre i Staljina), a uskoro i nepogrešivosti. Kako je primijetio Lukàcs, Staljin se grozio posredovanja i služio se najsirovijim faktičkim podacima kao temeljem za ad hoc izmišljene “osnovne zakone” – kapitalizma, ili socijalizma – ili “željezne zakone” da zaključi raspravu: to je bio reduktivni pastiš Lenjinove pomne razrade razina. U drugoj nenamjernoj parodiji, Lenjinov slogan “sovjetska vlast plus elektrifikacija” u Staljinovom se projektu “socijalizma u jednoj zemlji” sveo na partijsko-državnu vlast plus industrijalizaciju. Logično, u svom je krunskom Kratkom tečaju povijesti KPSS(b) ustvrdio da je povijest društva egzaktna znanost jednako kao i biologija (usp. Marek 74-76). Brecht, nakon što je pročitao tu knjigu, ironizirao je njenu “lažnu jednostavnost i jasnoću” (Deutscher 271) u sigurnosti svog dnevnika:  “Autor... je takoreći jasan i neodređen, siječe rečenice sjekirom.... Sve teži prema gore, to je ‘prelaz iz starog kvalitativnog stanja u novo kvalitativno stanje’. Ovo novo je naravno bolje kvalitete...”

Upravo suprotno, Brechta je to potaklo na razmišljanje o pravoj dijalektici: “Dijalektičko razmišljanje odgovara diferenciranome društvu s jakim proizvodnim snagama koje se brzo razvijaju u katastrofalnom obliku, usred ratova i revolucija...Vrijeme je da se dijalektika već jednom počne izvoditi iz stvarnosti umjesto iz povijesti ideja, pri čemu se iz stvarnosti biraju samo primjeri za zakone.” (26: 358-19)

Puzav proces s vrha Treba međutim priznati da se Staljin uhvatio u koštac – na neobično grub i ishitren način, ali često s taktičkom mudrošću kakva je nedostajala njegovim protivnicima – s ključnim političkim čvorovima zemlje u previranju poput “socijalističke primitivne akumulacije”, često prisvojivši prethodno ocrnjivane opće stavove Buharina ili trockista. A nema sumnje u to da je bio impresivan popularizator i veliki komunikator dogmatskoga tipa.

Ova idolatrija nauke (scijentizam) u obliku improviziranog voluntarizma sjekla je stvarnost u skladu s teorijom iz koje su izbačena sva proturječja (usp. Bettelheim 2: 508-13 i 572-75). Staljinizam je stvorio vlastiti kategorijski sustav koji se sastojao isključivo od fetišiziranih starijih pojmova, silom iščupanih iz Marxovog tla: zakon, priroda, društvo, proizvodne snage, činjenica, razvoj, napredak… (vidjeti Kofler 72-74). Paradoksalno, time je jačalo samozavaravanje kakvo je s jedne strane graničilo s apstraktnim utopizmom, a s druge s najbrutalnijim terorizmom (idem 90-91). Nema sumnje da su industrijalizacija, uključivši vojnu proizvodnju, kao i zadružno te tehnološko unapređenje agrikulture bili apsolutno nužni, no moralna i materijalna cijena katastrofalne kolektivizacije kao i demoralizacije gradskog života bila je previsoka. Ona se politički stopila s usponom izrazito sirove vladajuće oligarhije, s vremenom konsolidirane klase birokrata, tehnokrata i policije, duboko neprijateljske prema plebejsko-demokratskim horizontima Oktobarske revolucije, no ipak posvećene očuvanju nekih njenih popratnih efekata: uspona snažnog SSSR, industrijalizacije i nekvalitetne, ali stvarne socijalne države – kao i pseudo-lenjinističke retorike u inozemstvu. Za desetak godina, do 1936. gradsko je stanovništvo poraslo s 16 na 33 posto, broj radnika i zaposlenika s 11.5 na 40 milijuna (pri čemu je broj industrijskih radnika porastao s 3.8 na više od 10 milijuna – Wood 9), a činovnici ili profesionalci zaposleni u državnom sektoru, uključujući obitelji, s 4 na 14 milijuna (McNeal 59-60); te je godine školu pohađalo 35.5 milijuna ljudi. Pa ipak sveukupni rezultat možemo s pravom nazvati kontrarevolucionarnim: za razliku od “termidorskog prevrata” Francuske revolucije, bio je to puzav proces s vrha koji je započeo 1921. i dosegnuo vrhunac 1927. (Cortesi 700).

Ekonomski redukcionizam Najbolji je suvremeni dokument o njemu pismo Rakovskog iz internog egzila, koje ističe strašan pad militantnosti “radničkih masa” i duboko ukorijenjenu korupciju kao njegove posljedice. To je značilo da je “dio radničke klase koji se uspeo na vlast postao agent te vlasti” umjesto da dopusti da klasa u cjelini obnaša vlast. “Nomenklatura” (službeno raspoređeni partijci) prerasla je u birokraciju koja je imala pravo na službeni automobil, dobar stan, luksuzan odmor i veliku plaću (Bettelheim 2: 249 je izračunao da je 1926. najveća razlika između najviše i najniže od osamnaest kategorija već bila oko 1:15, a Ossowski [130] da je 1950. bila 1:40). Klasa na vlasti promijenila je svoj mentalitet u skladu s tim i mutirala u “novu sociološku kategoriju”, servilnu prema gore i diktatorsku prema dolje, “koja se ne libi koristiti antisemitizam, ksenofobiju i mržnju prema intelektualcima”. Za razliku od iluzija Trockog, Rakovski je zaključio kako nije moguća nikakva politička reforma te skupine: treba ih otpustiti najmanje ¾ i strogo ograničiti ovlasti ostalih. Dvije godine kasnije, nezaboravno je dodao: “Od proleterske države s birokratskim deformacijama – kako je Lenjin definirao naš politički oblik – pretvaramo se u birokratsku državu s proleterskim komunističkim reliktima” (citirano u: Sensini XLII; u “Birokraciji” sam ustvrdio da treba naći novi pojam za ovu klasu kolektivnih rukovodilaca).

Tako je komunizam falsificiran u “fatamorganu kolektivnog obilja, ostvarenu zamrzavanjem društvenih prava izborenih revolucionarnim pokretom… uključujući sine die konfiskaciju osnovnih sloboda političkog izražavanja, okupljanja, znanja i putovanja, dakle slobodne egzistencijalne pustolovine” (Cortesi 725). Ovaj ekonomski redukcionizam nije bio sposoban uhvati se u koštac s problemima produktivnosti i politike kad je društvo jednom dostiglo srednju razinu blagostanja. On je izvezen u sve dijelove III Internacionale, i nakon 1945. u “narodne demokracije”, a pogubne su posljedice najbrže postale vidljive na zapadnim rubovima sovjetske imperije.

Staljinizam je nezavisan od boljševizma Staljinovu autokraciju vremenski možemo smjestiti u razdoblje od 1927. – 1953.; no staljinistički je sistem, koji karakterizira par “autokracija i industrijalizacija” (Cortesi 709 i 719) plus sustavna masovna represija, preživio, pročišćen od masovno-ubilačke crte, sve dok ga Gorbačov nije pokušao, nedostatno, reformirati. Iako se mogu dozvoliti sumnje o boljševičkoj prelaznoj fazi od 1921. – 1927., slažem se s Lewinom da je “staljinizam… bio pojava nezavisna od boljševizma i usporedna s boljševizmom, kojemu je u isto vrijeme kopao grob: staljinizam je bio u potpunosti formiran različiti sistem” (11; usp. Timpanaro 221 i Cortesi dolje) – kojemu se, treba dodati, ne može osporiti neka jeziva pragmatična originalnost. Pod Staljinom likvidiran je (ubijen ili zatvoren u koncentracione logore) do 1941 jedan milijun “starih boljševika”; a u “Narodnim Demokracijama” od 1949. do 1953. Staljinisti na vlasti likvidirali su više komunista nego li svi prijašnji buržoaski režimi u tim zemljama (Fejtö 1: 364). Staljinovom smjeru nije nedostajala masovna podrška u KP SSSR-a i u zemlji, uključujući restrukturirane industrijske radnike (od kojih je 8 posto bilo učlanjeno u KP – vidjeti Bettelheim 2: 338-40). Barem je gradskom stanovništvu donio skroman, ali očit rast životnog standarda u usporedbi s godinama kraha, također jasnu orijentaciju u teoriji “socijalizma u jednoj zemlji” (vidi Deutscher 282-93), a na početku je takođe donio stabilnost. Društveni sustav zrelog staljinizma od 1930-ih nadalje bio je “hijerarhija, ali s velikim mogućnostima za uzlaznu mobilnost” (McNeal 57).

Glavne teze te “ideološke formacije” bile su dvije. Prvo, nestanak eksploatatorskih klasa u SSSR u korist radnika, seljaka i sloja “inteligencije” – to jest, narodni sklad i uskoro ruski šovinizam, tako da je svaka opozicija morala biti klasni neprijatelj kao strani špijuni. Drugo, prvenstvo razvoja proizvodnih snaga – to jest (što je razumljivo u razorenoj zemlji) ekonomizam i produktivizam uz izrazitu znanstveno-tehničku idolatriju (Bettelheim 1: 23-26, 2: 508-26) i odgovarajuće ideološko uzdizanje industrijskog proletarijata na štetu seljaštva, više od 120 milijuna ljudi o kojima je rukovodstvo malo znalo.

Temeljno pitanje ostaje: “je li u boljševizmu kao takvom nedostajao temelj za preobrazbu iz revolucionarnog agenta u instrument za vladavinu” (Cortesi 662)? Odgovor na to još uvijek nije jasan, a za Lenjina bih odgovorio niječno; ali nakon “dubokog raskola” (Cortesi 737) s Lenjinovom borbom za emancipacijski komunizam, staljinizam je bio instrument koji je djelovao uz maksimum nasilja i improvizacije, premda s nekim jasnim, iako preskupim uspjesima u razdoblju od 1927. - 1947. Na duge staze, čak ni njegova umjerenija verzija nije bila prikladan instrument za moderno složeno društvo.

Monolitna partija Što je bila Komunistička partija u tom “marksizmu-lenjinizmu” (usp. Suvin “Faze”)? Sve su žestoke rasprave o njenim odnosima prema radničkoj klasi iz prethodnih četvrt stoljeća pretvorene u tabu; a klasna borba spominjala se tiše ili glasnije, već prema tome kako su Staljinu trebali neprijatelji. Totemska ključna riječ za Partiju glasi “monolitna”: jedan jedinstveni blok kamena, bez rascjepa, različitosti ili proturječja. Bila je to militarizirana hijerarhija s vrha prema dnu, izvršni pas čuvar, organizator proizvodnje, stup sistema i fatamorgana s nekoliko relikata lenjinističkog komunizma. Uskoro je porasla s 860.000 iz 1924. na skoro 3.5 milijuna članova; g. 1940. to je uključivalo tri do četiri tisuće “visokih” rukovodilaca, 30 - 40 tisuća članova srednjeg i 100 - 150 tisuća članova “nižeg rukovodstva Partije” (McNeal 46). Postotak radnika – što je često značilo “ljudi koji su nekada bili radnici” – u Partiji već je 1927. bio manji od postotka “kancelarijskih radnika” (koji su činili polovicu članstva, od čega je 2/5 bilo radničkog porijekla), dok su regionalni i federalni komiteti imali oko 1/10 tvorničkih radnika; unatoč kampanjama za njihovo učlanjivanje, to se nije znatno promijenilo (usp. donekle drugačije podatke u: Rosenberg 216-17, Bettelheim 1: 312-25, 2: 332-39, 350, 508-13, i Rigby; za razliku od toga, premda su podaci oskudni, čini se da je udio radnika u njemačkoj, francuskoj i britanskoj KP iznosio oko 70:30, vidi Agosti 425-29). Jasno je da je KP Sovjetskog Saveza bila uglavnom i sve to više činovnička; bila je putovnica za bilo koju karijeru, ali podređena političkoj policiji i ideološkom aparatu (usp. Lewin 326).

Jedna je od posljedica staljinizma da ni partije unutar III Internacionale niti njihovi neprijatelji – od Trockog do socijaldemokrata – nisu razvili organizacijsku teoriju. Gramscijeve zatvorske bilješke ostale su nepoznate do kraja 1950-ih, a zanimljiva, premda ekscentrična iznimka, “tektologije” A. A. Bogdanova, napisana prije Staljina, još i duže.

S engleskoga prevela Marija Mrčela.