Svi su protagonisti vrlo uvjerljivo izveli uloge na pjevačkom i na glumačkom planu, no ipak se u tome istaknuo Siniša Hapač u ulozi Guyja de Montforta
Uz izvedbu opere Sicilijanske večernje, održanu 26. listopada 2015. u Hrvatskom narodnomo kazalištu u Zagrebu
Giuseppe Verdi za sobom je ostavio nemali broj opera koje su postale dijelom repertoarnog kanona. Da bi neko djelo postalo kanonskim potrebna mu je publika koja mu se opetovano vraća. Takvih opera na programu zagrebačkog HNK nema puno, iako je riječ o kazališnoj kući koja bi trebala nuditi znatan broj “standardnih” naslova.
Izbor Siclijanskih večernji Giuseppea Verdija, i to u izvornoj verziji u pet činova na francuskome jeziku, već je prije postavljanja na scenu zagrebačkog HNK autoru ovoga teksta stavio upitnik iznad glave – ako se ide u pothvat postavljanja Verdijeva djela, zašto se ne postavlja naslov koji je već dio kanona, a ne opera čija je verzija u posljednjih nekoliko godina bila postavljena tek u nekolicini kazališta u Europi i svijetu. Unatoč tome, trebalo je sjesti u parter HNK i prepustiti se onome što će Opera ponuditi publici.
Nerazgovjetna dikcija Sicilijanske večernje stilski su uglavljene između Verdijeva zrelog i kasnog razdoblja stvaranja, što ih čini operom vrlo heterogenog skladateljskog jezika jer se u njoj čuju elementi obaju razdoblja Verdijeva stvaralaštva. Jedan od razloga ne baš učestalom postavljanju ove opere jest zahtjevnost koju izvedba ovakvoga djela postavlja pred veliki ansambl koji uključuje soliste, orkestar, zbor i balet, ali i činjenica da nije puna arija koje bi se zadržale i izvan njezina konteksta (što je bio slučaj s operama koje joj prethode – Rigoletto, Trubadur i La Traviata). Kao i većina Verdijevih opera, i Sicilijanske večernje doživljavale su preinake te su se na programima kazališta zadržale ponajviše u prijevodu na talijanski jezik. Trajanje zagrebačke prestave jedan je od razloga što se tijekom dviju stanki gledalište praznilo. Međutim, to ne znači da je predstava dosadna – naprotiv, kroz otprilike četiri i pol sata Nikša Bareza držao je konce u rukama, od prvih tonova uvertire pa sve do finala.
Pjevačka podjela uglavnom se sastojala od domaćih snaga. Ulogu Hélène tumačila je Adela Golac Rilović, Guyja de Monforta Siniša Hapač, a Jeana Procidu Luciano Batinić. Uz njih je ulogu Henrija pjevao slovački tenor Michal Lehotský. Adela Golac Rilović prema kraju izvedbe pokazivala je polagani vokalni zamor, koji se nije mogao osjetiti kod Siniše Hapača i Luciana Batinića. Unatoč tome, svi su protagonisti vrlo uvjerljivo izveli uloge na pjevačkom i na glumačkom planu, u čemu se istaknuo glumački izvanredan Siniša Hapač u ulozi Guyja de Montforta. Nešto manje uvjerljiv kao mladi Sicilijanac Henri bio je Michal Lehotský, koji je za ostalim članovima podjele zaostajao i na pjevačkoj razini. Najproblematičnijim za sve pjevače pokazao se izgovor francuskoga jezika. Dikcija nikome od pjevača nažalost nije bila dovoljno razgovjetna.
Baletno iznenađenje Zbor HNK potpomognut muškim članovima Zbora HRT-a zvučao je sigurno i dobro uvježbano (zborovođa Nina Cossetto), baš kao i Orkestar Opere. Najvećim (i svakako ugodnim) iznenađenjem pokazao se balet Četiri godišnja doba, čija je radnja u potpunosti izmijenjena u odnosu na originalni siže. Zagrebačka verzija prikazuje svojevrstan put odrastanja troje protagonista – Hélène, Henrija i Jeana Procide – kojima se pridružuje i “nijemi lik” u operi, Hélènin preminuli, brat kojega je tumačio Leonard Jakovina. Upravo je Jakovina svojom nevjerojatnom koreografijom postigao izuzetan narativ, koji se sjajno uklopio u Verdijevu majstorski napisanu baletnu glazbu. Rafinirani pokreti Atine Tanović, Georgea Stanciua, Kornela Palinka i Leonarda Jakovine pratili su svaki takt Verdijeva muzički vrlo dobro osmišljenog baleta.
Scensko čitanje Janusza Kice prije svega je postmodernističko – radnju izmješta iz njezina originalnog vremena i smješta u neko neodređeno (iako se po kostimima čini da je riiječ o pedesetim godinama prošloga stoljeća), a vrijeme radnje ne otkriva ni minimalistička scenografija Marka Japelja. Statična režija donekle je dinamizirana prekomjernom upotrebom zakretne pozornice. Nije dugo bilo potrebno da se nakon izvedbe pojave spekulacije kako je režija Janusza Kice vrlo slična predstavi Sicilijanskih večernji (u istoj verziji) kakva je postavljena u Nizozemskoj operi u režiji Christofa Loyja, no spekulacije su uglavnom potvrđivane tek kratkim videoisječkom u kojem se naziru sličnosti sa zagrebačkom produkcijom. Unatoč tome, HNK u Zagrebu bogatiji je za još jednu sjajnu predstavu, za koju se valja nadati da će se zadržati na pozornici kroz dulje vrijeme.