Katarina Luketić  

Stvaranje svjetova

Da u dobroj književnosti ne vrijede podjele na važne i nevažne, ozbiljne i trivijalne teme, i da dugoročno vrijeme pregazi tekstove koji su građeni isključivo na temeljima spektakularne događajne stvarnosti, pokazuje zbirka proza Dućani cimetne boje. Da za dobroga pisca nije presudno dolazi li iz središta ili s periferije kulturnog života i bavi li se većinskim ili rubnim identitetima, pokazuje i “slučaj” pisca te zbirke Brune Schulza. Naime, taj poljski Židov, rođen krajem devetnaestog stoljeća u Drohobyczu u Galiciji, cijeli je život proveo u svome gradu, na rubovima europskih političkih i literarnih previranja. Štoviše, njegova je književnost duboko srasla s tom europskom periferijom; ona je ukorijenjena u stvarnim, kulturnim i duhovnim toposima jedne rubne geografije. No, ono što je o margini s margine napisao Bruno Schulz uistinu je očaravajuće, čak i danas, sedamdesetak godina nakon nastanka tih pripovijedaka (1934.) i četrdesetak nakon njihova otkrića izvan poljskih granica (prvi prijevodi, među kojima i oni u jugoslavenskim izdanjima, datiraju s početka šezdesetih). O tome koliki su trag ostavile njegove prozne marginalije u književnosti zapadnoga kruga, govori već i brojnost pisaca – kod nas u rasponu od Danila Kiša do Aleksandra Hemona – koji Schulza navode kao svoj uzor.

Kuća svijeta

U Dućanima cimetne boje rodni grad, točnije, rodna kuća i dućan oca Jakuba prostori su autorove najveće fascinacije i ishodište sve metaforike i mitologizacije, a u tom mikrokozmosu zrcale se potom i mijene stvarnoga, vanjskoga svijeta. Kuća u Drohobyczu postala je labirint koji iscrtava konture Schulzova života, svojevrsno mitsko mjesto koje u sebi pamti i sažima bitne, prijelomne točke autorove egzistencije. No, u simboličkom prostoru doma ucrtanome u tim pripovijetkama ne događa se ništa senzacionalno, ništa što bi za svijet izvan kuće imalo presudnu važnost – nikakva ubojstva, nikakvi povijesno presudni posjeti, nikakve velike i važne sudbine... Schulzova je kuća zapravo smještena iza kulisa velike povijesne igre s početka stoljeća, do nje jedva da dopire praskanje vatrometa iz uzavrelog europskog središta.

Ne samo da se, dakle, u kući ne odigrava nikakva mini drama povijesnoga trenutka nego je i u rekonstrukciji vlastita života namjerno zanemarena logika realiteta i pripovjedački slijed događanja, s obzirom na to da su Schulzu podjednako važni i stvarni i imaginarni slojevi, i realnost i umišljaji, i vrijeme prijeloma i vrijeme dosade, maštanja. Od uzročno-posljedičnog naracijskog pletiva autor radije odabire tajanstvenost slika i opisa, neuhvatljivost atmosfere doma, zaranjanje u dubinske semantičke procijepe u kojima se vrtloži jezik. Pa ipak u toj poetiziranoj, kako je sam pisac definirao knjigu, “obiteljskoj povijesti”, u toj povijesti nedogađanja, Schulz je uspio ispripovijedati ono životno esencijalno i gotovo “ontološko”, što će onda poništiti razlike između središta i periferija, između važnih/burnih i nevažnih/praznih vremena. Metaforizacija privatnoga prostora/rodnog doma i privatnoga vremena/djetinjstva dovela je u ovim pripovijetkama do konačnog efekta izvanvremenosti i prostorne izmještenosti, što je pak postignuto podizanjem privatnosti na razinu mita i apoteozom svakodnevnog života.

Otac – mitski junak i demijurg

Da bi neku priču nazvali mitom nužno je da ona sadrži elemente važne za život neke zajednice, da se odnosi na kolektivno iskustvo i da se kolektiv u njoj može prepoznati. Kada govorimo o mitologizaciji u Schulzovim pričama mislimo da je njegov mikrokozmos tako ustrojen da unutar njega djetinjstvo jest mitsko vrijeme, te da ga ne zanima površina pojavnosti, nego da on traga za “najdubljim dnom biografije, konačnim oblikom sudbine”, kako je sam napisao u Ekspozeu o Dućanima cimetne boje, također prevedenom u knjizi. Stoga i “banalnosti” poput dnevnog pospremanja sluškinja, ispada blaženog ludila oca i njegova uzgajanja ptica na tavanu kuće ili najezde žohara, u Schulzovoj obradi postaju važnima poput otkrića vatre ili pada bogova u kakvu pradavnom mitu. Atmosfera kuće u kolovozu, za oluje, za posjeta rođaka...; sumaglica interijera i tajnoviti predmeti poput prepariranih ptica ili lutki za krojenje odjeće; golubarnici i ptičja jaja oca Jakuba, njegovo bacanje bala tkanine po dućanu i oponašanje ptičjega glasanja za stolom; očev nestanak i posjeti zamračenim, poput cimeta obojenim dućanima trgovačke četvrti... Sve to upotpunjuje taj privatni mit u kojemu se ono sudbinsko traži upravo u rekonstrukciji poezije djetinjstva.

Najveći junak toga mita je otac, on je vulkan sretnoga pretpovijesnoga razdoblja, esencija vitalnosti i kreacije; on je prometejski, donkihotski junak-luda koji se ne predaje tuposti i ravnodušju svijeta, i čija imaginacija nema granica. Ocu iz Dućana cimentne boje po mnogo čemu je blizak i otac u Kišovu Porodičnom ciklusu, pa dok prvi na tavanu osniva ptičje carstvo, drugi sa strašću čita redove vožnje vlakova i utvrđuje njihovu poetiku.

Otac zauzima mjesto boga i poigrava se stvaranjem, jer, kako sam govori u Traktatu o manekenima ili Drugoj knjizi postanka, “demijurg nije dobio monopol na stvaranje – stvaranje je beskrajna privilegija svih duhova. Materiji je dana beskonačna plodnost, neiscrpna životna moć i ujedno zajedljiva sila kušnje koja nas mami da nešto formiramo”.

Pred anđeoskom publikom sluškinja i švelja on iznosi svoju “heretičku demijurgiju”, teoriju o pravu na stvaranje i, nadahnut lutkom za krojenje odjeće, oblikuje novi svijet marioneta i manekena. Uopće, lutke i preparirane životinje, dakle zamjenski oblici za ljudsko i životinjsko, za nešto živo, znakoviti su motivi ovih pripovijedaka, i na tim motivima se i temelji jedna od učestalijih interpretacija Schulzove proze, kako se navodi i u pogovoru knjige, ona o njezinoj teatralnosti i svijetu kao pozornici na kojoj skriveni demijurg vuče konce marioneta.

Nevidljivo, neiskazivo, nedoživljeno

Rekonstruirajući svoje djetinjstvo, opisujući izgubljeni svijet prije grijeha, i tražeći u njemu uporišta da se odgonetne Smisao, tajna stvaranja, Schulz se i u korištenju jezika želi vratiti u neku pred-fazu, neku prednaraciju. On se oslobađa tereta događajne stvarnosti, privržen je osobnom imaginariju i izrazito osjetljiv na semantičke taloge jezika. Sintaksu, pasuse i kompozicije priča sklapa na granicama između racionalnosti i groteske, svakodnevice i fantastike, jasnoće i skrivenosti značenja. Majstorski dočarava nevidljivo, neiskazivo, nedoživljeno i imaginarno, tako da su slike, ambijenti i atmosfere u njegovim pričama nabijeni ezoterijom, magijom riječi i značenja. Stil mu je uzvišen, antički himničan, gotovo muzikalan i istodobno groteskan, razobličujući, degradirajući i mračan.

I danas te Schulzove jezične majstorije – vrlo dobro prenesene u hrvatskome u prijevodu Dalibora Blažine – zvuče iznimno i znalački, tako da uistinu izazivaju užitak/nasladu čitanja, i to čitanja, prema Barthesu, “ne zbog poruke koje je jezik instrument, nego igre riječi kojoj je pozornica”. Tim više što se u proznoj, prijevodnoj i domaćoj hiperprodukciji posljednjih godina nakupilo mnoštvo autora/ica, pa i prevoditelja/ica, kojima jezik prestaje biti važan, koji riječi nabacuju lopatama u rečenice, a onda te rečenice nižu jedne iza drugih u vagone besmislica i tuposti. Nepostojanje stila i neizbrušenost jezika često prikrivaju vrućim, bombastičnim fabulama, prštavim dijalozima i svakovrsnim kičem što navodno opija publiku. Pod utjecajem trenda bljezgarenja suvremenih prozaista, knjige poput Dućana cimetne boje proglasit će se elitističkima, pisanim za usku, senzibiliziraniju publiku, a rezultat takvih dijagnoza je rast čitateljeva straha od takva, navodno “hermetičnoga” teksta. Preporučam stoga da se ne bojite dobrih knjiga, da ne nasjedate na floskule o lakoj probavljivosti i komunikativnosti Dana Browna i ostalih uspješnika s top lista, te o mukama proboja kroz poetiziranu prozu Brune Schulza i sličnih autora. Time vas netko zapravo proglašava nedostojnim određenoga teksta i lišava pravoga čitateljskog užitka.