U slučaju novootvorene Muzičke akademije na rubu cjeline historicističkog trga usred Metropole izveden je, prema svom kontekstu prilično neobazriv, “arhiskulpturalni” potpuri. Koliko znamo, nije zabilježeno da je arhitekt, koji se ovom prigodom obilato prometnuo u artista, u dosadašnjim svojim izjavama pokazao da je svjestan svojeg tipa uratka, odnosno da je radio na nekovrsnoj analogiji između plastičkog ansambla i istoimene glazbene koktel-forme. U slučaju da je bilo tako, on bi, za razliku od kontradiktornih izjava i mijenjanih iskaza u obrani svog djela (koje uistinu ima obilježja delikta), mogao eventualno dokazivati da je u artističkom dijelu posla, u vizualnoj domeni, lucidnom i duhovitom šifrom kanio naznačiti karakter ustanove. To bi vjerojatno bio učinkovitiji način argumentiranja od aposteriornih sugeriranja našpananih asocijacija na znak note koju tobože tvore kugla, “igla” i krovna ovojnica zgrade. Ali, naravno, samosvjesni autor nije mogao dopustiti i svijest o takvom stanju stvari pa makar se ta činjenica mogla i kapitalizirati kao mogući dokaz suvislosti koncepta. Jer očito je nekako intuirao opasnost dopiranja do etimologije tog izraza, a onda bi se trebalo suočiti s tako dešifriranom istinom. U izvornom značenju francuskog izraza, naime, pot pourri = truli lonac.
A sadržaj tog lonca, poznato je, izuzmemo li elemente same zgrade, u uže kiparskom dijelu (kao njezinom pompoznom “intradom”) sastoji se od tri segmenta: od gigantskog prijevoda Piceljeve grafike u skulpturu; od “igle”, kao autorovog osobnog kiparskog doprinosa te, prvotno, od Kožarićevog Prizemljenog Sunca, a kasnije tek – kugle. Toj se razvedenoj skulpturalnoj kompoziciji, u svojstvu nepredviđenog šuma, neopazice prišmajhlao i obližnji starosjedilac, spomenik Đuri Deželiću, ocu hrvatskog vatrogastva, čiji je autor Frane Cota također (zgodna podudarnost s našim autorom!) bio i arhitekt i kipar. Pa se u tako smiješanom uratku i 19. stoljeće pridružilo dvadesetom, a sve u okrilju 14. ljeta dvadesetprvog.
No, vratimo se Kožarićevom “Suncu” koje se, u prvotnoj verziji plana i tumačenja, trebalo iz Bogovićeve ulice vratiti na tobože originalno mjesto iz 1971. (tj. – ne na pješački otok kod HNK već preko ceste, u društvo navedenih uobličenja). S vremenom, međutim, kada je Kožarić odbio dati dopuštenje za preseljenje, aproprijaciju i resemantizaciju svog rada, taj fragment skulpturalnog lonca dodatno je degradiran na običnu kuglu, “ženski” simbol (?) koji je trebao pratiti opasno stršeću, pod neugodnim kutom nakošenu, 29 metara dugu metalnu “iglu”, odnosno, kako ga domaćin skulptor alternativno naziva – “muški simbol”. Jer, izjavio je post festum arhikipar, nije njemu ni trebao Kožarić, trebala mu je naprosto – kugla. Dakle, upotreba Kožarićevog “Sunca” kao gotovog artefakta bila je zapravo zamišljena kao stvar ekonomije, prilog racionalnom ponašanju pri realizaciji (u svemu ostalom izrazito skupog: cca 210 milijuna kuna) projekta. No, budući da se Kožarić nije složio s planom, trebalo je ipak napraviti novu kuglu, samo s malo drugačijim dimenzijama i bojom; umjesto zlatne optiralo se za oker-oranž i tako je veza s Kožom, misli autor, prekinuta i uklonjena! Jer kugle su – kao i valjci, stošci, kvadri, kocke i piramide – opće dobro, i nitko na ta impersonalna geometrijska tijela nema ni patent ni licencu. To što je izvorno, prije desetak godina, a i puno kasnije, kao dio instalacije eksplicite navodio Kožarićevo “Sunce” – nikom ništa!
I tako dolazimo do merituma stvari. Prvotni hommage velikom kiparu i njegovoj skulpturi te skrb za “autentičnost” lokacije, denuncira se kao projekt koji ne pati od viška inteligencije, ali je zauzvrat obilježen neskrivenom blasfemijom te slabo mimikriranom laži i krađom.
Jer kultna Kožarićeva skulptura kojoj po glasovitosti i komunikativnosti u nas može konkurirati samo spomenik Matošu istog autora, svedena je tek na gradivnu jedinicu, zgodnu simboličku nadopunu, na predmet kojim se mogla ostvariti ušteda materijala i troškova izrade sastojka plastičke papazjanije. U konačnici pak – svedena je na problematičnu repliku čiji se predložak negira.
Što bi nedajbože bilo da je projektantu ovog zakašnjelo postmodernističkog galimatijasa uspjelo premjestiti “Sunce”? Odgovor je: ono bi jednostavno nestalo!
Ovako, međutim, Metropolu nam rese i obasjavaju dva sunca na udaljenosti od samo parstotinjak metara zračne linije. Istina, jedno od njih je zatajeno, zabašureno i maskirano u ženski simbol. Ali mi znamo o čemu je riječ.