Osvrt na privremenu umjetničku instalaciju Daniela Kovača Nasljednici izvedenu u zagrebačkom spomen-parku Dotrščina u rujnu ove godine
Projekt Virtualni muzej Dotrščina, autora Saše Šimprage (u sklopu programa kulture sjećanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću) već je u svojem začetku označio iskorak u odnosu na dotadašnje prakse, a u svojoj četvrtoj godini i s prvim međunarodnim javnim natječajem za privremenu memorijalnu intervenciju u istoimenom zagrebačkom parku, opetovano se potvrđuje i kao najznačajniji projekt takvoga tipa – i to ne samo u Hrvatskoj. Na prvom međunarodnom natječaju Virtualnog muzeja Dotrščina, održanom u proljeće 2015. godine, žiri u sastavu Ivana Meštrov, Tonka Maleković i Slaven Tolj, kao pobjednik prošlogodišnjeg natječaja, odabrao je rad Nasljednici autora Daniela Kovača, profesora na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Za razliku od prethodnih radova, ovaj je napravio znatan iskorak prema novom tipu publike, dotičući posve nepoznate osobe izvan kruga korisnika parka ili onih i inače zainteresiranih za sadržaj intervencija. Kovačeva se memorijalna intervencija bavi provociranjem empatije – i to u onom najizravnijem smislu – kroz čuvstvenu reakciju poistovjećivanja s tuđim stradanjem, kojom počinjemo i kritički razumijevati koji su društveni mehanizmi doveli do tog stradanja.
Moć formalne izvedbe Prema riječima samog autora, njegov se dosadašnji rad kretao od propitivanja odnosa forme, materijala i prostora, preko performansa, autobiografskih instalacija do zadnje faze, koja traje nekoliko godina, a u kojoj pokušava tematizirati osobno iskustvo života u svojoj zajednici. Njegovi su radovi iz devedesetih karakteristični primjeri postmoderne – u njegovom, za postmodernu tipičnom, hibridnom diskursu, na neki se način oživljava tradicija modernizma i to kao reakcija na umjetnost 1980-ih. Njegove kolažno-montažne metode omogućavaju mu istovremenost anegdotalnih značenja pomoću semantičkih elemenata koje uvodi i dekonstrukciju homogenog modernističkog kiparskog tijela i to “(pre)naglašavajući pojedine njegove elemente (vizura, površina, osovljenost); ambijentalizirajući svoj rad transformira trodimenzionalni objekt u prostornu, skulpturalnu instalaciju”.1
Iako je njegov rad od samih početaka kritika okarakterizirala kao formalistički, taj je formalizam pomalo podvojen, što opet ne čudi promatramo li ga u kontekstu postmodernističke paradigme. S jedne je strane ideja skulpture kao savršeno dizajniranog predmeta, a to je dakako nasljeđe i domaćeg modernizma i Nove britanske skulpture; a s druge ideja skulpture kao totema koju intenzivira anegdotalnošću ili ironijom te pojačavanjem njenih fikcionalnih značenja.
S novim se stoljećem Kovač u svom radu počinje sve više koristiti videom, performansom, urbanim intervencijama, istovremeno se više fokusirajući na društvenu, ne strogo umjetničku problematiku – čini se kao da razarajući homogenost umjetničkog predmeta, prihvaća njegovu labilnu poziciju u konkretnom vremenu na prijelazu stoljeća, ali i osobnom kalendaru. Ili – kako bi rekao sam Kovač: “Zanimljivo je kako s godinama, osim opadanja kose, dolazi i do bistrijeg slaganja doživljenih frustracija u suvisle ideje koje želiš podijeliti s drugima – za razliku od mlađih godina kada želiš druge impresionirati moćima svoje formalne izvedbe.”2
Tako je na ovogodišnjem Trijenalu hrvatskog kiparstva bio izložen rad Prisutnost, urbana intervencija koja se dotiče nekadašnjeg imena zagrebačke ulice u kojoj je postavljena, a koja se nekad zvala po antifašističkim herojima. Rad Prisutnost inspiriran je lakoćom preimenovanja ulica tijekom devedesetih i jedan je od onih eklatantnih primjera autorovih radova u kojima se referira na izvanumjetničke probleme hrvatskog tranzicijskog društva. Ulica braće Oreški je, kao i mnoge ulice tih godina, preimenovana, iako su dva brata, mlada skojevca, stradala u borbi sa žandarima stare Jugoslavije 1929. godine. Obojica su bili dvadesetogodišnjaci, zaneseni borbom za radnička prava. No, baveći se preimenovanjima, strukture su zaboravile na tekuće probleme građana pa je jedan prečac, koji se često koristi u istoj ulici godinama, ostao blatan i nepopločen. Kovač se u ovoj prilici koristio fotografijom Mije Oreškog, razlamajući njegovo lice na segmente koje je zatim preoblikovao u kulir ploče i njima popločio taj frekventno korišteni prečac.
Nasljednici ili o empatiji Rad Nasljednici izveden ove godine kao privremena memorijalna intervencija u spomen-parku Dotrščina, nastavlja se na istu fabularnu liniju kao i Prisutnost, produbljujući Kovačev novomilenijski narativ dodavanjem novih komunikabilnih slojeva. Autorovu je pažnju u početku privukao popis identificiranih žrtava za koje se nedvojbeno utvrdilo da su ubijene baš na Dotrščini – taj se popis nalazi na stranicama Virtualnog muzeja Dotrščina i na njemu se nalazi više od šesto imena i prezimena (ukupni broj žrtava na Dotrščini iznosi nekoliko tisuća, a jedan od problema atribuiranja žrtava mjestu je da se za mnoge ne može precizno utvrditi zagrebačka lokacija na kojoj su ubijeni). Većina žrtava s tog popisa su ljudi čija su imena u potpunosti nepoznata javnosti, a i o nekolicini poznatijih se više ne uči u školama, tako da su na neki način i oni utonuli u anonimnost i statistiku. Ideja samog rada bila je da se u telefonskom imeniku ili na webu pronađu istoimene živuće ljude, različite dobi i profesija, koji sa žrtvama mogu, a i ne moraju imati nikakve veze osim istih imena i prezimena. Autor je potom odaslao nekoliko pisama tim ljudima na nekoliko stotina adresa, u kojem su zamoljeni da na određeni dan dođu u Dotrščinu i donesu neki pisani dokaz postojanja njihovih osoba u sadašnjem trenutku – poput imena na računu za struju ili avionskoj karti. Autor je te dokaze uvezao u svojevrsnu knjigu živih koja je potom izložena na ulazu u park. Unutar jednostavne drvene police, nalazilo se nekoliko registara u kojima su se bili papiri s imenima. Jedan popis bio je onaj stvarnih žrtava, a drugi onaj istoimenih koji žive danas.
Reakcije ljudi koji su primili pisma, bile su, naravno, različite. Neki primatelji su stvarno i pravi nasljednici žrtava, odnosno zovu se isto kao i njihovi stričevi, bake ili očevi. Njihove reakcije su bile vrlo emotivne i bili su zahvalni na pokazivanju pažnje prema mjestu i događajima koji polako padaju u kolektivni zaborav. No bilo je najviše onih koji su poziv u potpunosti ignorirali. Slijedeći autorov poziv, na sam dan otvorenja došao je mali broj tih istoimenih ljudi, kako je bilo i za očekivati. Autor smatra da je osnovna ideja zadovoljena i cilj postignut “jer je poanta rada upravo u samom trenutku otvaranja pisma i prvim mislima nakon čitanja, a to su: mogu li se identificirati na sekundu sa žrtvom ili sve ide odmah u koš za smeće”.3
Jednostavnost formalne izvedbe tog rada odgovara zapanjujuće jasnoj temi o kojoj komunicira bez zadrške i semantičkih vrludanja, a to je tema empatije. Govoreći o inspiraciji i realizaciji ovoga rada i autor ističe kako “rad tematizira slučajnost i empatiju. To je memorijalna intervencija koja se bavi provociranjem empatije, koje nikad nema dovoljno, u najdirektnijem smislu. Htio sam da posjetitelj, kada se nađe na ovom mjestu, razmišljajući o žrtvama i tom povijesnom vremenu pomisli: ovo se moglo dogoditi i meni, to sam mogao biti ja”.4
Iako je, dakle, empatija nesumnjivo lajtmotiv ovoga rada, izlišnim se čini rasprava o njenom postojanju ili prisutnosti – lamentacija o sebičnosti ljudske prirode, koja zbog bioloških datosti i ne može spoznati niti osjetiti pravu empatiju ili pak moraliziranje kako je, eto, danas, u vremenu sveopće otuđenosti, više nema, a nekad – to se pak mitsko “nekad” odnosi na bilo koje prošlo razdoblje – sve je bilo drugačije, empatija je, kao i solidarnost, bila bitna sastavnica društva. Zanimljivijom se pak čini problematika pitanja – kako suosjećamo, koji su okidači za pokretanje našeg suosjećanja i posebice – možemo li doista suosjećati ako se nešto dogodilo davno, ili – ako se događa daleko od nas – tamo gdje se tragične, no sudbine pretjerano različite od naših, pretvaraju u izmaglice brojeva i čudnih toponima. Osim toga, nema li proturječnosti u činjenici da treba govoriti o suosjećanju sa žrtvama, tragično nastradalima prije sedamdeset godina, dok je oko nas toliko ljudi, s kojima možemo ne samo suosjećati, nego to isto suosjećanje transformirati u nešto konkretnije i “korisnije” te možemo li doista povijest ne samo kontekstualizirati, nego i aktualizirati u sadašnjosti? Koliko je naša empatija virtualna, ako je doživljavamo u virtualnom okruženju – i ima li u ovakvom kontekstu riječ “virtualno” doista suprotno značenje od riječi “stvarno”? Upravo su to pitanja koje otvara ovaj rad, pitanja o kojima je izuzetno važno ne samo razmišljati, nego i raspravljati o njima, oslobađajući ih religijskih sastavnica ili politikantskih manipulacija. Kovačev rad sve to adresira, adresirajući žive i time šireći priču o Dotrščini.
Utoliko valja istaknuti kako u pomalo hermetičnom i komunikacijski izuzetno ograničenom jeziku suvremene umjetnosti te okamenjenim i nemaštovitim primjerima komemorativnih praksi, pristup koji njeguje Virtualni muzej Dotrščina predstavlja izuzetnu rijetkost. Ne samo da je spomen-park, koji je gotovo iščeznuo iz kolektivne memorije, opet aktualan kao kulturna činjenica, već je i mjesto stvaranja relevantne umjetničke produkcije
Bilješke:
1 Klaudio Štefančić: Daniel Kovač (Fraktura, 2014.)
2 "Daniel Kovač o Nasljednicima", H-alter.org, 2.10.2015.
3 Ibid.
4 "Daniel Kovač: Postali smo zemlja križeva", Novosti, 11.11.2015.