Sljepoća intersekcionalizma
Možemo krenuti od samog koncepta društvene reprodukcije. U vašem predgovoru novom izdanju kultne knjige Lise Vogel Marksizam i podčinjavanje žena iz 1983. godine, ističete da važnost Vogelinog doprinosa marksističko-feminističkoj misli leži u njenom propitivanju “uvjeta mogućnosti postojanja radne snage” ili načina na koji se biološki, društveno i generacijski reproducira radna snaga. Iz toga pak možemo iščitati unutrašnje poveznice između aktivnosti i odnosa koji su nužni za kontinuirano postojanje najamnog rada i procesa nastanka klasa izvan sfere proizvodnje. Kako društvena reprodukcija transformira kategorije marksističke klasne analize? U čemu je njezin teorijski i politički značaj?
Kao prvo, tu je pitanje transformacije kategorije. Kao što ste istaknuli u svom pitanju, pristup baziran na društvenoj reprodukciji transformira naše poimanje radne snage. Konvencionalna marksistička analiza pretpostavlja da je radna snaga dati čimbenik kapitalističke proizvodnje. U najboljem slučaju, shvaćena je kao proizvod prirodnih, biološki definiranih regenerativnih procesa. Podruštvljivanjem radne snage – razotkrivanjem njene povijesne, društvene i kulturne ukotvljenosti – društvenoreproduktivni feminizam otkriva, s jedne strane, da ne treba jednostavno pretpostaviti da radna snaga postoji, već da postaje dostupna kapitalu samo zbog svoje reprodukcije kroz određeni niz spolno i rodno obilježenih društvenih odnosa koji se nalaze izvan izravnog odnosa rada i kapitala, u takozvanoj privatnoj sferi. On također unaprjeđuje naše razumijevanje kontradiktornog položaja radne snage u odnosu na kapital – identificirajući pritom sve aspekte naše društvene reprodukcije – našu težnju za zadovoljenjem svih potreba, za življenjem – kao ključnim, ali ujedno otegotnim elementom akumulacije (s obzirom na to da ga kapital neizravno plaća kroz nadnice, olakšice i poreze).
To su neki od najvažnijih uvida rane generacije feministkinja koje su zagovarale pristup baziran na društvenoj reprodukciji. No, kako potvrđuju novija razmišljanja, takav pristup također otkriva da je sama radna snaga puno složenija i heterogenija kategorija. Ako pomnije promotrimo društveno reproduktivne odnose, uvidjet ćemo da – unatoč ujednačavajućim porivima kapitalističkog izvlačenja viška vrijednosti – nije sva radna snaga jednaka. Neki radnici izloženiji su pojačanom ugnjetavanju od drugih – ne zbog razlike u načinu na koji kapitalistički zakoni akumulacije djeluju, već zato što ugnjetavački odnosi izvan radnog mjesta posreduju društvenu reprodukciju radne snage, jamčeći ne samo da su radnici u potpunosti podređeni kapitalizmu, već da je njihova podređenost popraćena različitim oblicima poniženja ili dehumanizacije.
Time dolazim do vašeg drugog pitanja – teorijskog značaja pristupa baziranog na društvenoj reprodukciji. Objašnjavajući međusobnu povezanost, s jedne strane, neplaćenog rada koji obavljamo kako bismo se razmnožavali, i, s druge strane, najamnog rada, društvenoreproduktivni feminizam donosi nam kompleksno i heterogeno, no ipak konzistentno, shvaćanje društva u cijelosti. Upravo je to njegov ključni teorijski doprinos marksizmu. Zahvaljujući zaokretu od analize dualnog sistema prema intersekcionalnosti, radikalne teoretičarke i teoretičari društva uvjerljivo su nam predstavili sliku nesređenog iskustvenog svijeta te su identificirali ključnu društvenu, političku, ekonomsku i psihološku dinamiku koja podržava patrijarhalne, rasijalizirane, kolonijalne i druge odnose. Neke od najboljih intersekcijskih analiza pokazale su da nije moguće izolirati i razdvojiti bilo koji niz ugnjetavačkih odnosa. Međutim, nisu ponudile cjelovito objašnjenje kako i zašto se, primjerice, heteroseksualizirani odnosi isprepliću s patrijarhalnima u nekim slučajevima, a u nekima ne (zašto je obitelj – unatoč tome što se njen oblik s vremenom mijenja kako bi uklopio, recimo, istospolne brakove – i dalje privatna institucija koja u pravilu, iako ne uvijek, afirmira heteronormativnost i patrijarhat?). Jedan od razloga za to proizlazi iz nedovoljne teoretizacije društvenog totaliteta, ukupnih procesa ili dinamike kroz koju se pojedinačni društveni odnosi presijecaju. U intersekcijskom feminizmu ta dinamika ili nije uopće teorijski razmotrena, ili se jednostavno pretpostavlja da je neutralna i oslobođena odnosa moći. To, naravno, znači da unatoč tvrdnji da se različiti oblici ugnjetavanja međusobno uspostavljaju, prema njima se zapravo odnosi kao prema ontološki odvojenim sustavima koji se prepliću ili umrežavaju u prostoru.
S druge strane, pristup baziran na društvenoj reprodukciji pretpostavlja kapitalistički totalitet. Kapitalistička društvena ukupnost definirana je, u prvom redu, odvajanjem radnika (što uključuje sve ljude koji rade kako bi reproducirali sebe i svoj svijet; drugim riječima, na one koji vrše društvenu reprodukciju) od sredstava za uzdržavanje (ili društvenu reprodukciju). To je pod kapitalizmom gola životna činjenica i, kao takva, ona u širokom luku ocrtava granice mogućeg – svakako unutar odnosa rad/kapital, ali i unutar naših orodnjenih, rasijaliziranih, heteroseksualiziranih i drugih odnosa izvan radnog mjesta.
Osujećivanje potreba kapitalizma
Iako spominjanje kapitalističke determiniranosti možda priziva marksistički fundamentalizam, ideja određenosti ne podrazumijeva mehaničku kauzalnost. Prema toj perspektivi, patrijarhat i rasizam nisu izravno u službi kapitala; oni se nisu pojavili zato što ih je kapitalizam trebao, već je kapitalistički imperativ akumuliranja određujući u smislu da postavlja granice mogućeg, čak i ako se određene mogućnosti – primjerice, stupanj sudjelovanja žena u radnoj snazi ili dostupnost pobačaja – i same mijenjaju kroz borbu.
Slijedeći tu logiku, odnosi putem kojih se društveno reproduciramo mogu prilično varirati. Ljudi ih neprekidno sami modificiraju kako bi zadovoljili svoje potrebe, što zapravo može osujetiti potrebe kapitalizma za radnom snagom. Primjerice, ljudi odlučuju živjeti u različitim oblicima međusobnih odnosa, uključujući odnose bez djece. Muškarci, žene i transrodne osobe mogu ravnopravno brinuti o djeci i dijeliti kućanske poslove. Neki će se pak odlučiti baviti slikanjem slika koje ne mogu prodati, neki će buljiti u prazno, a neki će se na ulicama boriti protiv rasizma. Ništa od navedenog ne pogoduje kapitalizmu; dapače, sve rečene aktivnosti daju prioritet ljudskim potrebama, a ne reprodukciji radne snage za kapital. No, dokle god određeni ugnjetavački odnosi olakšavaju (a ne opstruiraju) zadatak podređivanja radne snage kapitalu, postojat će moćne sile (bilo institucije, bilo prakse države, civilnog društva ili kapitala) koje održavaju rasizam, seksizam i druge oblike ugnjetavanja – otežavajući stvaranje alternativnih oblika ljudskih odnosa. Posljedično, razina do koje ljudi mogu kontrolirati vlastite živote izvan radnog mjesta – primjerice, količina kontrole kojom žene raspolažu kada je u pitanju njihov najamni rad i reproduktivni rad te tijela, ili pak kontrola koju rasijalizirane osobe imaju nad stanovanjem, brigom o djeci i raspodjelom hrane u svojim zajednicama – je, unutar kapitalizma, ograničena. Drugim riječima, postoji razlog zašto ugnjetavačke prakse i institucije nisu nestale same od sebe u kapitalizmu, i zašto će i dalje predstavljati predmet borbe dokle god on postoji.
To nas dovodi do konačnog pitanja – političkog značaja društvene reprodukcije. Možemo se složiti da reprodukcija kapitalizma zahtijeva nešto više od izravnog odnosa rad/kapital, “ekonomske” razmjene i zakona kretanja – ona se zapravo oslanja na nesređene, složene življene odnose između ljudi različitih rodova, spolova i rasa. Ako je to točno, tada moramo imati na umu da su rasno, spolno i rodno obilježena tijela, prakse i institucije vrlo važne: rasizam i seksizam nisu povijesne aberacije koje je moguće odvojiti od “pravog” ili “idealnog” funkcioniranja kapitalizma. Dapače, one su njegov integralni dio te definiraju – u smislu da doista i aktivno olakšavaju – konkretne procese izvlaštenja i akumulacije kapitala. Slijedi da propitivanje rasizma, seksizma ili bilo kojeg drugog oblika ugnjetavanja koji utječe na društvenu reprodukciju radne snage može opstruirati reprodukciju kapitala.
Upravo u tom smislu možemo “pokrete” ili borbe izvan radnog mjesta smatrati klasnom borbom. To jest, one su u osnovi potencijalno antikapitalističke, kao što je i borba na radnom mjestu uvijek potencijalno antikapitalistička. Kapitalističko srce preskočit će otkucaj na svaki nagovještaj štrajka, ali i pri pomisli na pokret koji zahtijeva okončanje diferencijalne degradacije ljudskog života, potpuni i opći pristup sredstvima za uzdržavanje i kontrolu nad našim vlastitim tijelima. Naravno, niti jedan izdvojeni pokret niti borba na radnom mjestu neće u potpunosti zaustaviti otkucaje kapitalističkog srca. No svaka smetnja ostavlja duboke tragove na tijelu, oslabljujući njegov puls. Stoga politički značaj društvene reprodukcije leži u njegovoj moći da pokaže važnost borbe na mnogim frontama, ali uz eksplicitnu antikapitalističku orijentaciju.
Drugi nosioci radne snage
U vašem tekstu nedavno objavljenom u časopisu Socialist Register, razmatrate poveznice između društvene reprodukcije i migrantskog rada, osobito u sjevernoameričkom kontekstu. Temom imigracije ili migracije opsežno su se bavili marksistički mislioci iz Europe, dok se u SAD-u, Kanadi i Meksiku nije previše istraživao migrantski rad u okvirima suvremene marksističke teorije. Jasno, postoje iznimke – na pamet pada nedavno objavljena knjiga Rosemary Hennessey – ali, općenito govoreći, politika organizacija koje se zalažu za prava migranata nije artikulirana u marksističkom ili socijalističkom tonu. Mislite li da vaš tekst doprinosi tom širem nastojanju da procese migracije i rasijalizacije promotrimo kao neodvojive od klasne i rodne analize?
Kratki odgovor je da. Marksistička teorija društvene reprodukcije pomaže nam da uočimo i proučimo kontradikcije u srži nastanka radne snage. U konačnici, kapitalizam teži tome da sav rad prikaže homogenim i međusobno zamjenjivim. Istovremeno, radna snaga ne postoji na tržištu kao zasebna roba koju kapital može kupiti, već postoje samo pojedinačna ljudska bića koja su “nosioci” radne snage, da upotrijebim Marxov prikladni termin. Kao posljedica toga, kapacitet za apstraktni rad vezuje se uz konkretne osobe. Takve osobe doista postoje u različitim stvarnim mjestima i prostorima. Radna snaga mora se producirati i reproducirati u stvarnim društvenim odnosima, a ti odnosi postoje u specifičnom vremenu i prostoru. Međutim – i to je još jedna tendencija sustava – prostori kapitala razlikuju se ovisno o režimima rase i carstva. Sve to značajno utječe na odnošenja prema živućim “nosiocima” radne snage, osobito ako su oni rasno degradirani ili ako se nalaze izvan primarnih zona kapitalističke akumulacije.
U radikalnoj političkoj ekonomiji prisutna je ekonomistička struja koja ideju “rada” tumači kao robu koja ima vlastita tržišta, baš poput tržišta nekretnina ili investicijskih dobara. Teorija društvene reprodukcije demistificira tu poziciju pozivanjem na Marxove spoznaje o ljudskim nosiocima radne snage te postavljanjem pitanja o uvjetima njihove produkcije i reprodukcije. Teoretiziranje konkretnih mjesta reprodukcije zahtijeva ne samo bavljenje praksama vezanim uz domaćinstva i zajednice – što je najvažniji uvid rane teorije društvene reprodukcije – već i društveno-geografskom lokacijom tih domaćinstava i zajednica u rasijaliziranoj društvenoj hijerarhiji unutar i među nacionalnim državama.
Upravo ovdje izbijaju u prvi plan pitanja migracije. Naposljetku, radna snaga danas se masovno reproducira u područjima niskih nadnica, izvan primarnih zona kapitalističke proizvodnje i akumulacije. U nekim slučajevima, kapital može migrirati da bi uspostavio proizvodnju, distribuciju i informacijske mreže u područjima u kojima je radna snaga jeftina. No, u slučaju onih oblika rada koji su prostorno fiksni – poljoprivreda, briga za djecu bogatih obitelji na globalnom sjeveru ili građevinske, restoranske i hotelske usluge u tim zonama – jeftina radna snaga (i njeni ljudski nosioci) mora biti dovedena k njima. Ali budući da su njeni ljudski nosioci uglavnom očajni, lako ih je privući i bez obećanja svih političkih prava i punopravnog članstva u društvu. Tako mnogi migrantski radnici dobivaju diferencirani status, uz koji dolaze i pojačana nesigurnost, degradacija i ugnjetavanje.
Mnogi kritičari detaljno su opisali režime povremenog rada te oblike sužanjstva koje oni podrazumijevaju. Njihovi uvidi su važni, ali mi smatramo da marksistički pristup baziran na društvenoj reprodukciji može teorijski razmotriti migrantski rad te dublje proniknuti u njegovu ulogu u kasnom kapitalizmu i višedimenzionalnost nastanka klasa, a osobito njihove rodne i rasijalizirane dimenzije. Na primjer, uzmite prostornu razdvojenost mjesta reprodukcije u domaćinstvu i na radnom mjestu. Da bismo se na prikladan način pozabavili tim pitanjem, trebamo uzeti u obzir ne samo fizička kretanja migrantskih radnika preko granica, već i povratne tokove dijelova njihovih nadnica (u vidu doznaka), kao i brigu za djecu, koja trenutno ovisi o tim doznakama, a ta djeca će vjerojatno činiti dio globalne rezervne vojske radnika podložne migracijama. Analiza društvene reprodukcije može povezati te tokove ljudi i nadnica, ali i prostorno i nacionalno razdvojene prakse najamnog rada i društvene reprodukcije u kompleksan ali objedinjen društveni proces. Stoga migracija nije tek interesantni popratni fenomen, već je ključna za reprodukciju kapitala i globalne radničke klase. Takav pristup iznutra povezuje rasijalizaciju i različitost statusa s bilo kojom smislenom rodnom i klasnom analizom.
Kanadski procvat
Sue Ferguson pisala je o pojavi i važnosti kanadskog feminističkog usmjerenja društvene reprodukcije kao pristupa koji konceptualno spaja relacijska obilježja klase, roda i rase unutar šireg konteksta kapitalističkih odnosa moći. Možemo se referirati osobito na rad ranijih teoretičara i teoretičarki u časopisima poput Studies in Political Economy i utjecajnim zbornicima poput Hidden in the Household, pa do suvremenijih autora kao što su Stephen Gill i Isabella Bakker, David Camfield, Alan Sears ili naklonjeni kritičari poput Himanije Bannerji. Kako tumačite snažnu prisutnost analize društvene reprodukcije u kanadskom kontekstu?
Svakako je istina da je, kao što je to primijetila Australka Kate Davison na prošlogodišnjoj konferenciji posvećenoj historijskom materijalizmu u Londonu, u Kanadi 1970-ih i 1980-ih došlo do procvata društvene reprodukcije. Možemo samo nagađati zašto se to dogodilo baš ovdje, a ne negdje drugdje. Jedan od faktora zasigurno je prevalencija socijalističkog feminizma u engleskom govornom području u Kanadi u ranim 1970-ima (u Quebecu je dominirala ljevičarska varijanta feminizma koja se oslanjala na sindikalne i lijevo orijentirane nacionalističke pokrete). Meg Luxton i Heather Jon Maroney smatraju da su za to postojala dva razloga: 1. snaga socijaldemokracije (za razliku od SAD-a, u Kanadi su socijaldemokrati još od 1930-ih imali značajan društveni i politički položaj), i 2. relativni manjak institucija i praksi koje podržavaju tradicionalniji oblik marksizma (za razliku od Velike Britanije ili Francuske, u kojima su komunističke stranke bile dominantnije). Luxton i Maroney vjeruju da su navedeni razlozi pridonijeli stvaranju i održavanju intelektualne i političke kulture koja ozbiljno promišlja socijalističke ideje.
Kao članovi/ce skupine koja se odvojila od marksizma pod utjecajem Komunističke partije (David se priključio Socijalističkoj internacionali sredinom 1970-ih, a Sue ranih 1980-ih, op. a.) sudjelovali smo u brojnim debatama o marksističkom feminizmu. Tako smo i naišli na knjigu Marksizam i podčinjavanje žena Lise Vogel. Iako nisu svi u našim političkim redovima dijelili interes za Vogel – dapače, iskazivali su otvoreno neprijateljstvo – mi smo njena razmišljanja smatrali najprikladnijima za razvijanje objedinjenog marksističko-feminističkog pristupa.
Međutim, još važniji bio je način na koji je socijalistički feminizam prouzročio trzavice unutar sindikata i u engleskom i u francuskom govornom području u Kanadi. Važnu ulogu u tome odigrala je potreba za sindikalnim organiziranjem radnika u maloprodaji i bankarstvu, kao i štrajkovi medicinskih sestara i bolničkog osoblja u 1970-ima. U Ontariju, gdje smo mi bili aktivni, 1978. godine održan je štrajk većinski ženskih radnica u proizvodnji auto dijelova, koji je poslužio kao bojni poklič za ljevicu. Istovremeno, izbio je veliki štrajk rudara u kojem su žene, ujedinjene pod parolom “Supruge podupiru štrajk”, odigrale vrlo važnu ulogu. Ranih 1980-ih uslijedila je sindikalna kampanja za zapošljavanje žena u industriji čelika koja je bila vrlo dobro sindikalno organizirana. Sve to značilo je da feministička pitanja imaju odjeka u sindikatima, što je pak dalo kredibilitet socijalističkim feministkinjama koje su inzistirale da postoji međupovezanost rodnog ugnjetavanja i klasne eksploatacije. Na taj način stvoren je društveni i politički kontekst u kojem se mogao razvijati feminizam usredotočen na svu kompleksnost i raznovrsnost rada i klasnog iskustva.
Jasno, jačala je i poststrukturalistička struja feminizma čije je polazište bio diskurs. No feministička politička ekonomija ostala je utjecajna, uključujući marksističku i društveno reprodukcijsku struju. Velik dio teorijskih tekstova iz ovog područja koji su nastajali na sveučilištima bio je objavljivan u akademskom časopisu Studies in Political Economy pokrenutom kasnih 1970-ih. Feministkinje – Meg Luxton, Bonnie Fox, Wally Seccombe te Pat i Hugh Armstrong, između ostalih – počele su razotkrivati pristranost prema muškarcima inherentnu većini političko-ekonomskih teorijskih okvira. Nastavljajući se na inovativne ideje Margaret Benston, socijalističko-feminističke teoretičarke, tražile su načine kako ispraviti manjkavosti debate oko rada u domaćinstvu. Kao što je upozorila Himani Bannerji, unatoč tome što su se te debate često bazirale na strukturalističkom okviru te nisu uzimale u obzir iskustva rasijaliziranih žena, one su ipak nastojale razmotriti rod i klasu iz materijalističke, objedinjene pozicije. Suprotno očekivanjima, uspjele su zadržati intelektualno zanimanje za društvenu reprodukciju kroz 1980-e i 1990-e, kada su brojni drugi pokleknuli pred zovom postmodernizma.
Da zaključimo: znamo da je teorijska analiza uvijek povezana s društvenim pokretima na terenu. Koji su vas prostori borbe potaknuli na bavljenje društvenom reprodukcijom i nastankom klasa u nedavnoj prošlosti i danas? Postoje li neka konkretna iskustva koja možete navesti?
Dio našeg iskustva su kompleksni načini na koje je ljevica 1970-ih i 1980-ih nastojala u praksi i teoriji objediniti klasu i rod. Veliku važnost za nas oboje imala je činjenica da smo sudjelovali u borbama za pravo na pobačaj u Ontariju sredinom i krajem 1980-ih. Sudjelovanje u tom pokretu otkrilo nam je do koje mjere kapitalistička društva ograničavaju reproduktivna prava žena. To pak otvara niz različitih teorijskih i strateških pitanja koja nas zanimaju. Osobito sredinom 1990-ih, kada smo počeli politički djelovati u manje dogmatski marksističkom okruženju (osobito u sklopu mreže Novih socijalista), sve smo više osjećali da se moramo ozbiljno pozabaviti rasom i rasijalizacijom – i u konačnici seksualnošću i tjelesnom sposobnošću – kao konstitutivnim dimenzijama klase i roda. Naša podrška antirasističkim pokretima i pokretima za pravedno postupanje prema migrantima također je bila važan dio cijele priče. Shvatili smo da nije dovoljno samo istaknuti da se u modernom kapitalističkom društvu osovine višestrukog ugnjetavanja presijecaju.
Iako je otvorila neka važna pitanja i ponudila važne uvide, teorija intersekcionalnosti nije uspjela razjasniti zašto ti višestruki oblici ugnjetavanja postoje i reproduciraju se u kasnom kapitalizmu te kako stupaju u interakciju. Smatramo da je teorija društvene reprodukcije potencijalno prikladnija za problematiziranje tih područja s obzirom da se zasniva na holističkom i objedinjujućem pristupu. No za to je potrebno puno raditi i posvetiti se učenju od najboljih antirasističkih i antikolonijalnih teorija i praksi kako bismo prevladali ozbiljne manjkavosti rane teorije društvene reprodukcije. Ističući prostornu organizaciju reprodukcije kapitalizma i radničke klase, Sue je pokušala odgovoriti na ovaj izazov u svojim esejima u kojima pokazuje kako su prostori kapitalizma uvijek prostori rasijalizacije i kolonijalizma. Naš zajednički doprinos najnovijem broju časopisa Socialist Register predstavlja pokušaj da idemo korak dalje, preko granica nacionalnih država, kako bismo reprodukciju radničke klase promislili kao globalni fenomen u kojem migracija igra ključnu ulogu. Mislimo da živimo u osobito uzbudljivom i izazovnom dobu za historijsko-materijalistička izučavanja ovih tema. I izgledno je da će živući puls stvarnih društvenih borbi još dugo poticati rad u tom polju.
S engleskog prevela Tihana Bertek.
Izvorno objavljeno u časopisu Viewpoint.