povod novome broju književne smotre dvadeset je godina hrvatske turkologije, no njegova je izvedba daleko od prigodničarske sterilnosti i monotonije
Književna smotra br. 173 : Prvih dvadeset hrvatske turkologije (ur. Marta Andrić), Hrvatsko filološko društvo, 2014.
Zagrebačka Književna smotra posljednjih godina spada u one publikacije koje vas, kad naiđete na njihov novi broj, dvojako obraduju: najprije činjenicom da još uvijek izlaze, a potom i sadržajima koje nude. Doista: otkako su veliki knjižarski lanci u Hrvatskoj pomeli periodiku sa svojih polica, a državne subvencije za izdavaštvo pod izgovorom krize srezane na minimum, sa Smotrom se nije lako slučajno susresti. A ovaj "časopis za svjetsku književnost", kako ga određuje uredništvo, ulazi u svoje 47. godište, i njegov interesni fokus i dalje je vrlo širok. U tekućem desetljeću objavljeno je nekoliko vrlo zanimljivih tematskih brojeva Smotre, koji su u dobroj mjeri – da se poslužim sve češćim kalkom iz engleskoga –prošli ispod recepcijskog radara. Bila bi šteta da takva sudbina sustigne i ovaj novi broj, posvećen dvadesetoj obljetnici osnivanja Katedre za turkologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Zašto turkologija?
Odabrana tema ne mora zvučati odveć uzbudljivo, pogotovo u usporedbi s problemskim poljima kao što su devedesete godine u književnosti i umjetnosti ili popularna kultura i književnost, kako su glasile teme nekih od novijih brojeva časopisa. Zašto turkologija? Neke od odgovora na ovo pitanje nude nam dva uvodna priloga: kratki uvod Marte Andrić, docentice na turkologiji i urednice broja, te razgovor koji je ona vodila s Ekremom Čauševićem, osnivačem Katedre i najglasovitijim turkologom na našem jezičnom području. Andrić i Čaušević pomažu nam kontekstualizirati relevantnost turkologije, ali i općenito zanimanja za turski jezik i kulturu u hrvatskom, kao i u širem (post)jugoslavenskom kontekstu.
Naime, nekoliko stoljeća osmanske vladavine i materijalno naslijeđe koje je ova ostavila Južnim Slavenima, bitan su, ali nipošto i jedini dio tog mozaika. Prisjetimo se regionalnog booma zanimanja za suvremenu tursku književnost u protekloj deceniji, potaknutog popularnošću koje je ostvarilo djelo Orhana Pamuka. I prije nego što je opus ovoga romanopisca institucionalno zacementiran Nobelovom nagradom, Pamuk je postao bestseller u Hrvatskoj i regiji, gdje se pak prvi put pojavio upravo u prijevodu Čauševića i Andrić. Međutim, prisustvo i značaj turskoga jezika i kulture ne moramo tražiti samo u ravni visoke kulture ili akademskog istraživanja: recimo, nemali broj svršenih studentica i studenata turkologije bavi se prevođenjem iznimno popularnih turskih sapunica. Relevantnost turskog, Turske i turkologije u domaćem kontekstu proteže se tako od povijesnog plana, preko područja visoke kulture, sve do popularne i masovne kulture.
Realizacija ovoga broja Književne smotre daleko je od prigodničarske sterilnosti i monotonije. Naprotiv, on sadrži veliki broj heterogenih priloga – znanstvenih radova, intervjua, eseja, proze i poezije, bibliografskih priloga, pa i vizualnog materijala – organiziranih dostupno i prohodno. Autori/ce dolaze sa zagrebačke turkologije, ali i s institucija u drugim gradovima u Hrvatskoj, te iz Turske, Bosne i Hercegovine... Obljetnica Katedre otud puno više predstavlja povod negoli temu časopisa. Navest ću, u revijalnoj maniri, tek nekoliko sadržaja koji su mi bili posebno zanimljivi.
Osobne bilježnice, enciklopedije, razglednice
Vrlo poticajan prilog iz polja kulturne povijesti tekst je Tatjane Paić Vukić o medžmuama – osobnim bilježnicama iz osmanskog razdoblja. Medžmue su "rukopisi u koje su se unosili citati iz znanstvenih i književnih (većinom pjesničkih) djela, hadisi, poslovice, molitve, savjeti i recepti, zaštitni i iscjeljujući zapisi, upute za proricanje, astrološki podaci, važni datumi islamske, posebno osmanske povijesti [...] te pokoji spomen lokalnih zbivanja i događaja iz osobnog i obiteljskog života zapisivača." Istraživanje medžmua, pokazuje autorica, u mnogome nam može pomoći pri rekonstrukciji kulture knjige i čitanja u Osmanskom carstvu; pritom, ona skreće pozornost upravo na rubni status medžmue, koja kao medij oscilira između bilježnice i knjige. S istim tematskim fokusom na knjigu i čitanje, na prilog Paić Vukić nadovezuje se onaj Vjerana Kursara. Kursar piše o neobičnoj povijesti tiskare Zellich, koju je u Istanbulu sredinom devetnaestog stoljeća osnovao doseljenik iz južne Dalmacije Antonio Zelić. Tiskara je kao obiteljski biznis u svoje zlatno doba ušla za istanbulskog fin de sièclea – 1914. je tiskala čak i novčanice tadašnje turske lire – a Zelićevi nasljednici nagrađeni su brojnim osmanskim i stranim priznanjima, među ostalim i od strane pape, perzijskoga šaha i srpskoga kralja.
Azra Abadžić Navaey priredila je, a Petra Hrebac prevela odlomak iz Enciklopedije Istanbula Reşata Ekrema Koçua, izvorno objavljivane od sredine četrdesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sudeći po ovom odlomku, radi se o vrlo neobičnom projektu – heterogenom tekstu koji se kreće između književnosti, novinarstva i povijesti, a koji priređivačica opisuje kao „[jedan] od najbizarnijih, najneobičnijih i i najprikladnijih tekstova napisanih o Istanbulu u 20. stoljeću“. Odrednica "projekt", napominje Abadžić Navaey, prikladna je u slučaju Enciklopedije utoliko što je Koçu zamišljao otvoreno djelo koje neprestance raste, nadograđuje se i grana, poput današnjih virtualnih enciklopedija. Barbara Kerovec i Marta Andrić prevele su blok "Hrvatskoj nepoznati turski klasici", u kojima možemo čitati prozu Yaşara Kemala, Ouza Ataya i Aziza Nesina, te poeziju Nazima Hikmeta. Ipak treba reći da je u odnosu na prethodnu trojicu Hikmet u Hrvatskoj relativno poznat: njegove je knjige ovdašnje čitateljstvo moglo upoznati kroz sarajevske i beogradske prijevode, koji se još uvijek mogu naći u zagrebačkim knjižnicama, a njegove pjesme objavljene su i u nekoliko antologija svjetske poezije. Blok “Tursko žensko pismo” donosi (opet, u prijevodu Andrić) pripovijetku rano preminule spisateljice i aktivistkinje Sevgi Soysal (1936.-1976.), te mini esej koji je o ovoj autorici napisala autorica mlađe generacije Ece Temelkuran. Premda su i Soysal i Temelkuran predstavljene na vrlo upečatljiv način, kombinacijom nebeletrističkog i beletrističkog teksta, ostaje šteta što u ovome i/ili drugim blokovima nije zastupljeno više turskih spisateljica. Srećom, bibliografija književnih prijevoda s turskog u Hrvatskoj od 1990. do 2013. koju u svom tekstu o prevođenju turske književnosti donose Ekrem Čaušević i Neven Ušumović pokazuje nam da zanimanje za autorice također postoji.
Tu je dakako i niz lingvističkih priloga. Recimo, Barbara Kerovec i Marta Andrić autorice su studije o funkciji i ulozi turcizama u književnim prijevodima s turskoga. Andrić također isrcpno prikazuje Čauševićevu novu knjigu, u kojoj on pokušava odgovoriti na pitanje kakvim se turskim jezikom zapravo govorilo u osmanskoj Bosni, koliko je turski uopće bio zastupljen u komunikaciji i tko su bili njegovi govornici. Treba spomenuti i dojmljivu vizualnu opremu broja. Fotografije Istanbula obuhvaćaju raspon od posljednjih desetljeća devetanestog stoljeća naovamo, i donose mahom prizore iz svakodnevnog života grada; daleko od orijentalističke bombastičnosti i kićenosti, one uveliko doprinose ugođaju čitanja. Osim fotografija tu su i reprodukcije različitih vizualnih materijala u proizvodnji spomenute tiskare Zellich – prvenstveno razglednice, ali npr. i reklamni letci.
Izazovi okruženja
Kako podsjećaju Čaušević i Ušumović, politička klima sredine devedesetih godina pogodovala je osnivanju i razvoju turkologije u Hrvatskoj: bilo je to vrijeme kad je politika Franje Tuđmana, u potrazi za međunarodnom legitimacijom, inzistirala na dobrim diplomatskim odnosima s Turskom. Međutim, Katedra se brzo razvila s onu stranu ograničenja i parametara tog političkog trenutka, te postala obrazovni poligon koji je proizveo niz priznatih znanstvenica/ka i prevoditelj(ic)a. No, ako je iz devedesetih izašla kao profilirana i samostalna, turkologija u prvim decenijama dvadesetog stoljeća u mnogočemu dijeli institucionalnu sudbinu društvenih i humanističkih znanosti u našem perifernom kapitalizmu. Mislim na neoliberalnu tehnokratsku ofenzivu, na stalna "restrukturiranja" visokog obrazovanja i njegovo prilagođavanje "potrebama tržišta". U takvim uvjetima, širina i interdisciplinarnost karakteristične za zagrebačku turkološku katedru – a o kojima svjedoči i ovaj broj Smotre – prve dolaze na udar. Zaželimo stoga turkologiji, a ujedno i drugim katedrama sličnog profila i orijentacije, još puno dostojno obilježenih obljetnica, a Književnoj smotri još puno raznovrsnih i originalnih izdanja.