Uz 47. Beogradski internacionalni teatarski festival (Bitef) i postfestivalska tumačenja selektorskih odluka te posebice uz predstave Beograd i Europeana
Beogradski internacionalni teatarski festival iznevjerio je očekivanja publike – tako najkraće može glasiti zaključak većine beogradskih kazališnih kritičara nakon završetka ovogodišnjeg Bitefa. Klasifikacije se kreću od osporavanja selekcije koja je, prema navodima, prosječna i nedovoljno relevantna za međunarodni ugled kakav ima Bitef pa sve do osporavanja odluke međunarodnog žirija. Naime, selekcija je uslijed velikih financijskih poteškoća kroz koje prolazi kultura u Srbiji potencirala regionalne i domaće predstave jake političke poetike, a žiri (Kristian Holchauer, Igor Ružić, Yana Ross, Filip Vujošević i Andraš Urban) glavnu nagradu dodijelio je predstavi Zoran Đinđić, prema konceptu Olivera Frljića, koja je izazavala velike polemike u javnosti Srbije.
Tako se kritičari u medijima nakon festivala pitaju kako to da se stručni žiri izjasnio da je Zoran Đinđić Ateljea 212, premijerno odigran prije dvije - tri sezone, najbolji u selekciji? U tekstu Kritičari o Bitefu: Bez dobre priče o nama državotvorne Večernje novosti, uz pomoć nekoliko beogradskih kritičara (Dragana Bošković, Željko Jovanović), dovode u pitanje festivalsku selekciju činjenicom da su na programu bile predstave koje su kritički i stereotipno govorile o Srbiji i njezinoj ulozi u ratovima devedesetih. Ponajprije, griješe kada kažu da je Zoran Đinđić predstava od prije nekoliko sezona, potom previđaju legitimnu činjenicu selektora (Anja Suša i Jovan Ćirilov) da u festivalski program uvrste predstave koje su otvoreno političke kako bi pokrenuli kritički diskurs u javnosti o osjetljivim pitanjima ratne prošlosti. Mogu se složiti da većina predstava prikazanih na Bitefu u reprezentacijskom smislu ne postiže preveliki pomak (izuzev predstava Galeb Tomija Janežića i 55+ Boruta Šeparovića), ali ne mogu prihvatiti činjenicu da na selekciji Bitefa treniraju strogoću svi koji nemaju snage progovoriti o urušenom repertoaru beogradskih kazališta kojemu svjedočimo već nekoliko godina.
Parola “drugi nas mrze” kao pokriće Takvo porazno stanje rezultat je prevelikih očekivanja od Bitefa jer je, usuđujem se reći, ovaj festival jedini relevantan pogled, uz Beogradski festival igre, na međunarodnu scenu kada su u pitanju izvedbene umjetnosti. Manjak repertoarne kvalitete festivala svakako treba dovoditi u pitanje, ali ne na način da se umanjuje vjerodostojnost pojedinih predstava izvedenih na festivalu, koje su, izvan potencijalnih estetskih manjkavosti, otvoreno političke i vrlo provokativne za zajednicu koja još uvijek njeguje netoleranciju i tolerira djelovanje nasilničkih grupa (Parada ponosa zabranjena je u Beogradu tijekom održavanja Bitefa).
O reorganizaciji postojećeg koncepta festivala koji iz godine u godinu ne uspijeva izaći na kraj s ustanovljenim konceptom novih teatarskih tendencija jer je sama kategorija novih tendencija u suvremenom teatru dovedena u pitanje poželjno je raspravljati, ali svoditi Bitef na reviju amaterskih predstava kako su ovogodišnji festival protumačili pojedini beogradski mediji puki je banalizam bez želje za dijalogom. Upravo trend kolektivističke utopije koji se razvija pod parolom drugi nas mrze potentno djeluje na kazališni kukavičluk kojemu svjedočimo duži niz godina na beogradskoj kazališnoj sceni.
Zašto se nitko u Srbiji nije zapitao što s katastrofalnim estetskim i etičkim ponorom u koji sve ostalo vrijeme zapada kazališna scena? Teatar je u Srbiji postao mjesto gdje se uvježbavaju nekreativni igrokazi koji udovoljavaju najširem sloju publike i političke elite. Možda još gori od političkog udvorništva jest privid angažmana koji nam predstavljaju repertoarni potezi čiji se estetski kriteriji zadovoljavaju u prosječnosti i neinventivnosti, u estetskom smislu mjerljivi s državotvornim Konstantinom. Zašto se otvoreno, jasno i glasno, ne kaže da je teatar u institucionalnim kućama postao bolno anakron, bez socijalne osjetljivosti i društvenog angažmana, gdje je mogućnost problematizirajuće izvedbe utišana kukakvičlukom. Više puta sam ponovio, i valja naglasiti još jednom, da je kazalište u Srbiji prizorište banalnosti jer se zadovoljava izvedbenim trikom, izvan pojmovnosti o tezi da se umjetnost gradi i razvija kroz stalno uvećavanje mogućnosti reprezentacijskih shema, a ne kroz raspravljanje o mogućim političkim kandidatima za upravitelje kazališta.
Hangar balkanskih krvoprolića Zbog takvog stanja čini mi se krajnje diskutabilnim raspravljati o amaterskom nivou Bitefa jer je selekcija tobože promašena zbog toga što predstave govore jezikom stereotipa. Kao najilustrativniji primjer beogradski mediji navode predstavu Beograd Juliena Fišere, prema tekstu Angellice Liddell, izvedenu u hladnoj atmosferi starog novobeogradskog hangara. Polazišna točka predstave jest sahrana Slobodana Miloševića kao i dolazak mladog španjolskog novinara, čije je otac dobitnik Nobelove nagrade i “specijalist” za Balkan, u glavni grad Srbije, s jednim notesom u ruci, u potragu za informacijama za novu knjigu njegovog oca. U Beogradu sreće Agnes, ratnu novinarku koja vuče traume iz rata s Kosova, kao i bivšeg Miloševićevog vojnika Željka s kojim proživljava katarzično iskustvo. Priča je, dakle, prilično heterogena, napisana u formi filozofske rasprave, dijaloga. Likovi su dosta detaljno prikazani s unutarnjim previranjima i stalnim sukobima koji ih muče; jedan je, napose, centralni. Riječ je o vječnom sukoba između očeva i sinova, sukobu zasnovanom na motivima grčke tragike, uz nezaobilazno otpadništvo i otuđenje, osobno propitivanje i tragediju.
Iako se može reći da je predstava zapala u prazan hod jer ponuđena ambijentalnost postaje sama sebi svrha, kao i da se ne nazire dublja redateljska interpretacija, izvjesna poetika stvaranja, koja bi potencijalno jakom tekstu dala scenski život, predstavljena je fragmentarno, s jakom dozom kritičkih tonova. Iz široke palete tematskih pitanja valja izdvojiti izravno prozivanje građana Beograda za vjernost diktatoru, Slobodanu Miloševiću, podsjećanje na genocid u Srebrenici i žrtve koje danas postaju tek statistički podatak, ratne strahote na Kosovu i njihove razarajuće posljedice, kao i dramatičan sukob između oca i sina.
Pored činjenice da izvedba ima više slabih i neinventivnih mjesta u redateljskom postupku, ne mislim da se ova predstava zasniva na stereotipnim mjestima. Nasuprot tome, mislim da je njezina najača izvedbena alatka pozitivna stereotipnost koja pokušava razotkriti uljuljkanu poziciju prešućene prošlosti i onoga o čemu se u Srbiji javno ne smije govoriti.
Napetost disciplinirane povijesti Druga predstava koja tretira povijest doista ima prizvuk loše postavljene scenske mašinerije i njezin se dolazak na Bitef selektorima može staviti na dušu. U pitanju je predstava Europeana češkog redatelja Jana Mikulašeka, nastala prema istoimenoj knjizi Patricka Ouředníka. Predstava povijest uzima kao cjelinu sastavljenu od ironičkih tortura napetosti (Nietzsche), izvjesne nesebične duhovitosti i nasilja nad pojedincem. Interpretacije mogu biti raznolike, od teme koncentracijskih logora, političkog nasilja pa sve do pojedinosti oko otkrića perforiranog toalet papira. Iz proznog predloška Mikulašek preuzima fragmente (pored redatelja dramatizaciju potpisuje i Dora Viceníková); neki od njih zvuče prilično ironično, neki su zastrašujući i brutalni poput scena s podsjećanjem na milijune mrtvih u koncentracijskim logorima ili od gladi diljem kontinenta. Europa je, dakle, sumorno šarenilo, prostor podložan brojnim manipulacijama što redatelj naglašava izrazitim taktilnim karakterom glumačkih osobnosti. Pokret je uvjetovan zvukom, zvuk proizvodi scensku provodljivost i atmosferu ironizirane povijesnosti, glumci su u stalnom grču pred novim podatkom iz bukvara povijesti.
Koliko je u ironijskom i gestikulativnom ključu inovativna, Europeana je toliko u reprezentacijskom smislu predvidiva. Scene se nižu poput povijesnog pregleda, uz asocijativne korake na sceni koji ne uspijevaju uvijek pogoditi metu. Povijest se problematizira, primjerice, u sceni kada glumci jedu stranice knjiga koje nas uče prošlosti, ali se minimalizira i uopćava kada se na sceni improvizira seks, uz aluzije na pojavu prvih porno filmova ili u trenutku kada se, posve efektno, ali nedovoljno izvedbeno opravdano, pripovijeda o otkriću barbike kroz srčanu igru jednog od glumaca na sceni.
Ta predvidivost grana se, u nekom smislu, u prihvatljivost ili provodljivost predstave, što publika prima dosta blagonaklono. Dakako, izvedba povijesti jest težak zadatak, koji može biti mač s dvije oštrice, ali zadatak koji mora uključivati angažman. Kada kažem angažman, mislim na razarajući diksurz umjetničkog djela koji ovoj predstavi u velikoj mjeri nedostaje. Osim nekoliko mjesta gdje se povijest šamara, poput podsjećanja beogradske publike na brutalno protjerivanje i diskriminaciju Albanaca u Srbiji devedestih, sve ostalo u ovoj predstavi predvidivi je trik koji povijest ironizira, ali ne problematizira.
Uspavana pozorišta Na primjeru ove dvije međunarodne predstave pokušao sam pokazati različite učinke u reprezentacijskom smislu koje ove dvije izvedbe proizvode, ali u isto vreme naglasiti njihovu kritičku notu u tretiranju povijesnih činjenica, što je bila tematska okosnica ovogodišnje selekcije Bitefa. Ostaje jedino da se dežurni kritičari selekcije Bitefa zapitaju kakav teatar svakodnevno gledaju u vlastitoj kući. Porazno stanje nije samo na štetu naše kulturne zajednice, već šire na štetu kreativnih talenata koji se u klimi patriotske umjetnosti ne uspijevaju pronaći. Kako je to, pomalo proročki, zapisao Oskar Davičo još 1954. godine: “Pozorišta nam spavaju pretvrdim stvaralačkim snom; treba ih probuditi, razvezati sve stvaralačke snage u njima (ali i ian njih), razigrati atmosferu nesigurnošću za artiste koji se ne prevazilaze i ne daju sve bolja ostvarenja. Nek’ niko ne othrče život na tako ili teško stečenim lavorikama. Neka ne krčmi svoj talenat tezgareći nasitno. Neka se pogrbi, izbeči, satre tražeći i nalazeći sebe da bi izrazio nas. Neka bukne kao visoka, svetla vatra što kao mogućnost tinjavo kunja pod pepelom koji zavejava naše bine”.
Nedavno zabranjena Parada ponosa u Beogradu pokazatelj je koliko je dopušteno ići izvan poželjnog ponašanja i koliko se smije podići glava u obranu tolerancije i prava na dostojanstven život, što je vrlo znakovit primjer kada je riječ o kazališnom kukavičluku naše sredine. Na kraju, nemojte misliti da stanje kazališne banalnosti ide na dušu stvaraocima. Ono je mnogo više posljedica prevlađujuće društvene letargije, čiji akteri trenutno stvaraju oreol oko glave političke elite u Srbiji, koja za pozorište ne mari baš previše, iako ga nesvjesno svakodnevno proizvodi