#440 na kioscima

1.9.2015.

Ivana Dvorski Lacković  

Tri kratke


Korak Vidim ih gore, na vrhu su ormara. Keksići. K-E-K-S-I-Ć-I. Tako bih rado do njih, a ne smijem. Zarijem si nokte desne ruke u lijevi dlan. Tek toliko da malo zaboli. Da zaboravim koliko ih želim.

Zelena kutija smjestila se pored kauča. U njoj mi je sve što volim. I krenula bih, a znam da ne smijem. A pričala bih s Medom. Nedostaje mi njegova čupava dlaka. Štipnem se malo iznad koljena. Toliko da mi ubrzo poplavi pa da počnem razmišljati o plavoj šljivi umjesto o zelenoj kutiji.

Na stolu su karte. Htjela bih do njih, da izvučem koju i vidim da li me s nje gleda nasmijano ili namršteno lice. Tako bih odmah znala kakav me dan očekuje. Znam da ne smijem. Motam si pramen kose oko prsta i potežem jako, najjače što mogu. Želim zaboraviti, ali ne uspijevam. Želim znati hoću li već jednom izvući nasmijano lice. Mislim da će mi se danas osmjehnuti sreća.

Krećem. Korak. Dva. Tri.

“Pička ti materina balava šugava! Jesam ti rekao da klečiš kraj radijatora i ne mičeš se danas!”, iza leđa mi zagrmi tatin glas na koji se ukipim na mjestu i osluškujem zveket lanca koji pristiže da ostavi trag na mom tijelu.

 

Proljetno čišćenje Svakog proljeća, oko petnaestog dana mjeseca ožujka, Boris i ja organizirali smo veliko proljetno čišćenje. Prvo samo nas dvojica, a kasnije smo tradiciju proširili i na djecu i unuke. Iznosili smo na dvorište komada namještaja i tepiha, prozračivali ih te uklanjali s njih mrlje nakupljene tokom godine. Sortirali smo stvari na one koje ostaju i one koje idu na otpad.

Ovog proljeća, početkom ožujka, Boris je rekao: “Ne mogu ovako više živjeti!” Ispostavilo se da mu se u naših pedeset zajedničkih godina nakupilo previše nepravovremeno identificiranog i neuklonjenog otpada u vidu mog sitničarenja, prigovaranja, ogovaranja, načina kuhanja i kretnji mog tijela. Količina nagomilanog otpada bila je tolika da je osjetio potrebu da odseli iz naše kuće.

Laštim crnu kuhinjsku stolicu koja je svjedok naših bračnih objeda provedenih u šutnjama. Postavljam je na tepih u dnevnoj sobi na koji su padale rijetke mrvice naših nježnosti. U ruke uzimam sjajni pištolj i prinosim ga ustima iz kojih će uskoro poteći crvenilo mojih osjećaja i raspršiti se našim životnim prostorom. Pošteno će ga unerediti. Znam, okupit ću ih opet sve, na ovaj ili onaj način. Proljetno čišćenje mora se održati.

 

Da mi je barem nešto slatko Povraćanje je nastupilo kao posljedica prejedanja. Prejedanje je nastupilo kao posljedica tuge. Tuga je nastupila kao posljedica osjećaja nesposobnosti. Osjećaj nesposobnosti nastupio je kao posljedica ponašanja roditelja prema meni u djetinjstvu.

Ako želimo događaje razvrstati uzročno, to jest kronološkim redom, u početku bijaše pitanje: “Zašto si dobila vrlo dobar?”

I konstatacija: “Pa glazbeni je najlakši od svih predmeta.”

Nakon što su moji dječji uspjesi smatrani nečim normalnim, a svako odstupanje od njih bijaše popraćeno zabrinutim pogledom i komentarom koji se kao tisuću iglica zabijao u moje dječje srce i polako u njemu počeo dupsti rupu, ona se počela puniti crnilom koje mi je tjeralo suze na oči. Željela sam biti hrabra, htjela sam ih učiniti ponosnima (da su samo znali kako je teško gutati slanoću suza), ali podrhtavanje brade nisam mogla sakriti. Ima li neke frojdijanske simbolike u tome da je upravo brada koja se nalazi ispod usta i u djetinjstvu bila moj izdajica? Jesam li ikad izašla iz oralne faze ili sam još uvijek na razini dojenčeta koje traži svoje?

S vremenom sam shvatila da u usta mogu natrpati svašta. U početku su mi najdraže bile čokolade i keksi. Kad više nisam mogla apsorbirati tolike količine slatkog, dobar je postao i čips, smoki, štapići. Protekom vremena sve probavljivo postalo je dobro. Začuđujuće dugo zadržala sam se na razini trpanja u sebe. Bilo je to kao da hrana u sebi sadrži vitamine ljubavi i prihvaćanja koje u djetinjstvu nisam dobila u dovoljnoj dozi i sad ih moram nadoknaditi. Bilo je to pitanje života i smrti. Što je više trpanja, to je više vitamina. Što je više vitamina, to je više života; to više osjećaja vidljivosti i postojanja. Svih onih osjećaja koje u sebi nisam nalazila.

Naravno da sam trpanjem velikih količina hrane u sebe postajala sve deblja, prava bombica, što je pojačavalo moju jad, ali jad mi je bila potrebna da nahrani onu rupu prepunu crnila. I njoj je trebalo nešto da je održi na životu. Predugo smo živjele zajedno, moja rupa i ja, da bi samo tako nestala iz mene. Tek onda ne znam što bih, osjećala bih se dezorijentirano, ipak smo većinu mog života u koegzistenciji.

I sve je bilo sasvim u redu do tog kobnog dana. Naučila sam živjeti kao debela – iznutra prazna i nezadovoljna, ali izvana uvijek vedra i nasmijana, visokoobrazovana udana žena i mama jednog dječaka. Sve do tog kobnog dana koji je počeo sasvim regularno: buđenje u sedam, pravljenje doručka i hranjenje djeteta, ja jedem keks, odijevanje djeteta, odijevanje mene same, pijem kakao i jedem ostatke djetetova doručka, peremo zube, dobacim mužu pusu u prolazu, bok bok čujemo se kasnije, ubacim u sebe dva tosta, iznosim istovremeno dijete i smeće, svako u jednoj ruci, otključavam auto, smještam dijete u autosjedalicu, neki idiot mi zatrubi iz nemam pojma kojeg razloga i tad pomislim da mi je barem nešto slatko, budi dobar, velim malom i trčim u stan, tražim napolitanke, bile su tu negdje, tražim, čujem izvana neki čudan zvuk, nalazim ih, trpam u sebe četiri komada i uzimam dva za put, trčim po stepenicama, dolazim pred zgradu, vidim nešto poznato, ono što je do prije nekoliko minuta bilo naš auto, zgnječeno pod sivim kamionom, nije mi jasno, gdje je mali, čujem krikove ali više ne prepoznajem je li glas koji ih ispušta moj ili nekog drugog.

Bjelilo kuta osoblja. Sedativ, kaže nepoznat muški glas. Kratki dodir poznate ruke i brzo uzmicanje. Magla i praznina. Gutanje suza i slanoća koja se slijeva niz grlo. Naravno da je kriva, zbog svoje debele guzice ostavila je malog u autu, kaže glas one koja je rodila mog muža. On ne proturječi. Crna rupa raste, napuhuje se i širi mojim tijelom koje više nema kapaciteta da je zadrži unutar svojih granica. Okus nezaustavljive povraćotine širi se mojim grlom i ustima. Opet oralna faza, ovaj put obrnuta. Što je ušlo, mora izaći. Svi vitamini ljubavi i prihvaćanja godinama unošeni u mene prejedanjem, napuštaju moje tijelo u ogromnim mlazovima smrdljivog povraćanja.

Napuštaju me, napuštaju, napuštaju.

preuzmi
pdf