Saša Šimpraga  

Tri mjeseca strave

edini danas neobilježeni, a uglavnom i zaboravljeni ustaški koncentracijski logor u Hrvatskoj nalazio se u uvali Slana na otoku Pagu tijekom ljeta 1941. godine. Logor Slana postojao je nepuna tri mjeseca, kao dio kompleksa logora u Gospiću i Jadovnom. Uz zatvor u dvorcu Kerestinec kod Zagreba i logor Danicu u Koprivnici, bili su to prvi ovdašnji koncentracijski logori i preteče Jasenovca. Logor u uvali Slana, poznatoj i kao uvala Suha, otvoren je 24. ili 25. lipnja 1941., a isto ljeto zatvaraju ga talijanske vlasti, između 15. i 20. kolovoza. Od samoga početka, logor je podijeljen na židovski i srpski te ženski u kojem su bila i djeca, a koji se nalazio u selu Metajna, u Slanoj susjednoj uvali te funkcionirao i kao ustaško silovalište (kontroverzna figura, lokalni svećenik don Joso Felicinović u memoarima je zabilježio podatak: “U glavnoj ustaškoj baraci našao sam na zidu komadić kartona na kojemu se vodila evidencija s imenima i datumima žena i djevojaka silovanih u logoru i od kojeg ustaše”.).

Pretpostavlja se da je toga ljeta 1941. u logoru Slana ubijeno najmanje 8 000 osoba, u prvome redu Srba, Židova, ali i Hrvata, ponajviše antifašista. U Slanu i Metajnu dovođeni su građani i građanke iz Zagreba, Grubišnog Polja, Daruvara, Banja Luke, Triblja (kod Starigrada), Karlovca, Koprivnice, Gospića i neki s Paga te iz mnogih drugih mjesta.

Glavni sabirni centar za logor Slana bio je Gospić. Internirane su u Gospić dopremali stočnim vagonima, do Karlobaga transportirani su kamionima ili pješice (zato što je zatvorenika bilo previše), a potom brodovima prevoženi na Pag, u uvale koje karakterizira brutalna ljepota, danas gotovo bez ikakvih tragova dramatičnih događaja iz prošlosti. 

Na lokaciji Slana, još jedini vidljivi ostatak nekadašnjeg logora  dijelovi su kamene, nikad dovršene ceste, potom stražarnica (uz spomenutu cestu najcjelovitiji preostali autentični trag arhitekture logora, a koju su od obrađenog kamena podizali logoraši u kolovozu, ali je zbog rasformiranja logora ostala nedovršena) i pokoji ostatak zida malobrojnih drugih kamenih objekata koji se tek naziru, stopljeni s kamenim krajolikom od kojega su napravljeni.

Na lokaciji se još uvijek mogu pronaći i sitni ostaci žice, čavala i drugog, no neupućenom namjerniku praktički ništa ne ukazuje da je mjesto bilo lokacija koncentracijskog logora, odnosno poprište masovnog fašističkog zločina. 

Dio žrtava Slane pokapan je (često bacan u rupe) na samom otoku, ali i na kopnu, a mnogi od njih završili su u moru. Tako se u nekima od svjedočanstava govori o moru oko Paga crvenom od krvi.

ARHITEKTURA ZLOČINA

Izgradnjom logora Slana rukovodio je ustaša iz emigracije Mijo Babić (ubijen u ratnim okršajima početkom rata), a prvi i jedini zapovjednik logora bio je Ivan Devčić, zvani Pivac, inače iz Lukovog Šugarja, također pripadnik ustaške emigracije u Italiji. Zemaljska komisija Federalne države Hrvatske proglasila ga je 1946. godine “teškim ratnim zločincem“, a neposredno pred kraj rata pobjegao je iz zemlje i umro u Argentini 1974. godine, bez kazne. 

Uz Ivana Devčića, kojemu je zamjenik bio Pavao Devčić, nadimkom Žila, glavne osobe za funkcioniranje logora bili su i Maks Očić (zapovjednik Metajne) i Franjo Šljivar. Neki od njih osuđeni su i strijeljani nakon rata.

Logor Slana bio je smješten tako da se mogao osiguravati s relativno malim brojem stražara, a posada se sastojala od oko 100 do 120 ustaša. Tzv. ženski logor u selu Metajni zapravo se sastojao od nekoliko za tu svrhu uzurpiranih privatnih kuća koje su u vrijeme osnivanja logora bile prazne (uz neke manje objekte, radilo se o ljetnim kućama/vilama dr. Hvale iz Zagreba i onoj dr. Triplata iz Karlovca, a u toj je kući danas područna osnovna škola). Namjera ustaša bila je i u potpunosti iseliti selo Metajnu za potrebe logora, no to nije realizirano.

Mještani sela i otoka nisu se smjeli približavati logoru, a stanovnici zaseoka Metajne kojima je kretanje selom bilo ograničeno, nisu smjeli razgovarati s logorašima i logorašicama niti im ikako pomagati.

U samoj Slanoj konstruirane su drvene barake. U južnom dijelu bile su postavljene u dva reda. U jednom redu četiri, a u drugom šest. Te barake bile su nešto manje od onih u sjevernom dijelu logora. Zbog vjetra, barake nisu imale zidova, već su bile poput onih planinskih, samo s dvije strane krova. Sve barake bile su ograđene bodljikavom žicom kao i čitav prostor logora, dok su se na uzvisinama nalazile stražarnice. Po nekima od svjedočanstava, baraka nije ni bilo dovoljno pa se spavalo i vani.

Neke od autentičnih fotografija logora za koje znamo i koje su rijetkost, sačuvane su i nalaze se u arhivima u Zagrebu (Hrvatski povijesni muzej) i Beogradu (Jevrejski istorijski muzej) te nekima od talijanskih arhiva budući da su najbrojnije fotografije snimljene neposredno po zatvaranju logora na zahtjev talijanskih vlasti koje su stratište puno leševa dezinficirale iz zdravstvenih razloga. Vjerojatno najopsežniju foto-dokumentaciju upravo je tada, na zahtjev Talijana,  snimio lokalni brijač i tada jedini fotograf na otoku Ivan Vidolin. Vidolin je po svom nahođenju uspio napraviti kopije fotografija koje su potom poslane partizanima i saveznicima (navodno u London, no kasnije im se izgubio trag).  

Dio fotografija došao je do partizana i preko Huga Ribarića Fišera, Židova iz Zagreba koji se sklonio u Crikvenicu gdje je inače imao sezonsku fotografsku radnju. Fotografije su prikazivale najstrašnija ustaška zvjerstva (opisi su sačuvani), a za rata završile su u foto-arhivi ZAVNOH-a u Topuskom. Negativi fotografija uništeni su od okupatora nakon Ribarićevog odlaska u partizane. 

Bile su to neke od fotografija koje su snimali sami ustaše pa tako i jedan od svjedoka, bivših logoraša, potvrđuje da su ustaše snimali logor i zvjerstva, navodeći npr. scene u kojima židovska djeca jedu ostatke hrane bačene kao otpad ili fotografiranje s logorašima prije i nakon što bi ih ubili.        

Iako je bila dobro čuvana i osigurana, postoje indicije da je najmanje jedna osoba ipak uspjela pobjeći iz Slane, a riječ je, čini se, o stanovitom Dvorniku kojem su stanovnici Paga pomogli pri bijegu, no ta priča nije nikad do kraja rasvijetljena. Svjedočanstva tek potvrđuju priču o bijegu muške osobe koja se bosonoga pojavila u jednoj od kuća i tražila pomoć da bi ga potom djeca brodom prevezla do grada Paga.    

Brojna svjedočanstva prikupljena od strane raznih komisija navode i  slučaj zatvorenice, Srpkinje, koja se javno usprotivila i, kako je svjedokinja navela, rekla: “Ustaše, što ste se uzoholili? Što mislite da je Rusija propala!“ Nakon toga je ubijena. 

BRISANJE SJEĆANJA

Uz različite izvore, u ovom kratkom tematu korišteni su izvaci iz knjige Ante Zemljara, Haron i sudbine, objavljene 1986. godine. Zemljarova knjiga autentično je svjedočanstvo te jedina do danas objavljena knjiga posvećena u cijelosti logoru u uvali Slana. Sam Zemljar je ujedno jedan od protagonista neobične akcije, čini se bez presedana, kada je grupa skojevaca 1941. godine na Pagu postavila spomen-obilježje, Zemljar će napisati “spomen-izazov“, vijenac u čast žrtava Slane. 

Osim poratnih komisija te Zemljarove knjige kao najopsežnije, značajno istraživanje logora u uvali Slana poduzeto je i 1980-ih za potrebe feljtona koji je tijekom ljeta 1985. godine objavljivan u Novom listu u 46 nastavaka. Autori feljtona su novinar ­­Borislav Ostojić­ i povjesničar dr. Mihael Sobolevski. Brojna svjedočanstva, neka do tada nezabilježena, otvorila su i mnoga do danas neodgovorena pitanja, između ostalih npr. i o sudbini ustaških službenika logora Slana koji su pobjegli u inozemstvo nakon rata.   

Devedesetih godina, priča o logoru Slana potpuno zamire, kao dio poznate priče o zatiranju vrijednosti antifašizma u tuđmanizmu. 

Kao i u vrijeme postojanja logora, uvala Slana i danas je mjesto gotovo potpuno izolirano, dostupno tek dugotrajnim pješačenjem po kamenjaru ili s mora. Time je veći trud trebao biti uložen kako bi spomen-ploča koja je u uvali postavljena 1975. godine po prvi put bila razbijena početkom 1990-ih. Identična je ploča 2010. godine ponovo postavljena, samo da bi i opet bila razbijena, a zadnji pokušaj obilježavanja mjesta konc-logora Slana dogodio se 2013. godine, ali i tada je nakon svega nekoliko tjedana spomen-ploča ponovo uništena. Neka buduća ploča svakako bi trebala sadržavati i podatak o povijesti tih uništavanja. Osim po broju razbijanja, ta je ploča bila jedinstvena i po svom smještaju, na stijeni ponad mora, baš kao što je jedinstven bio i logor nekad daleko od svega, a danas daleko od sjećanja.

U duhu vremena autoritarnog, nacionalističkog i kleptokratskog režima devedesetih i Zemljarova će kuća na rodnom Pagu, upravo s obzirom na njegovu antifašističku prošlost, biti dignuta u zrak, kao samo jedna od mnogih van ratnih zona uništenih na taj način po etničkom i političkom ključu i bez ikakvih posljedica za počinitelje. 

Uvala Slana ima status spomenika kulture od 1983. godine. Mjesto je gotovo potpuno bez vegetacije, u dijelu otoka koji je oduvijek nenaseljen. S jedne strane dojmljivost krajolika s Velebitom u pozadini (baš je taj dio Paga sa Slanom i Velebitom u pozadini krasio poleđinu endehaovske novčanice od 1000 kuna), a s druge tragična priča o sedamdesetak dana horora koji se tamo odvijao u ljeto 1941. godine, te činjenica da je taj zločin ne samo neobilježen, već i gotovo zaboravljen, na neki način neposredno potvrđuje ili predočava prolaznost u kojoj leži i ljepota onoga da svemu kad tad dođe kraj.

Pavelićeva predaja hrvatske obale Italiji, odnosno promjena statusa talijanske okupacione zone (Pag je formalno ostao dijelom NDH) s jedne strane, i jačanje antifašističkog pokreta otpora predvođenog komunistima, a koji je ometao komunikaciju preko Like s druge, rezultirala je gašenjem logora Slana. To, međutim, nije označilo kraj sustavnog, planiranog i masovnog zločina industrijskih razmjera koji su ustaške vlasti nastavile birokratski provoditi u drugim logorima u Hrvatskoj, napose Jasenovcu, sve do kraha fašističkog zla čije su možda najbrutalnije manifestacije bili upravo koncentracijski logori