Neven Jovanović  

Noga filologa - Tri srca

Pjesnik Kvint Enije, koji je nakon Drugog punskog rata (onog s Hanibalom) Rimljanima ispripovijedao priču o njima samima, u obliku tada najuglednije književne vrste, tj. epa - kao da netko danas snimi film ili napiše roman - o sebi je govorio da ima “tri srca”. Za razliku od onih koji piju Radensku, Enije nije mislio na zdravlje, nego na znanje. Tri je srca imao jer je znao tri jezika: grčki, oskički i latinski. “Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš.”

Saldakontistica Ovdje me, ipak, više škaklja kako nego koliko. Što u stvari znači “znati” neki jezik? Aulo Gelije, koji nam je prenio crticu o Enijeva tri srca, bio je jasan: lijepo je napisao da je Enije “znao govoriti” grčki, oskički i latinski. Opet isto: ali kako govoriti? Do razine ispravnosti? Ili i dalje, dotle da se ne čuje strani naglasak? (Enije je bio rođen na dodirnoj točki triju svojih jezika, i nije zabilježeno je li neki od njih govorio s naglaskom.) Do razine korektnosti i neobilježenosti? Ili i do razine elegancije, kreativnosti? (Enije je čitao grčke epove i drame da bi pisao latinske; ne znamo je li se oskičkim koristio u kreativne svrhe.)

Ovako razmišljajući, primjećujem - mimo Enija - da je moje znanje jezika osebujno; granice su jasno iscrtane, ali gorama i dolinama prolaze na neobičan, ne posve očekivan način. Ne slijede reljef. Moja su jezična znanja više pasivna nego aktivna, i više su u pismu nego u govoru. Ja ne vrijedim cijele ljude, nego njihove polovice, ili četvrtine.

Cerebralna paraliza Prevaga pasivnog nad aktivnim nije bila neizbježna. Engleski, recimo - u kojem sam samouk do te mjere da nemam jednu jedinu formalnu potvrdu da sam jezik kojim se trenutačno najčešće služim ikad igdje učio - usvojio sam među ostalim i time što sam jedno vrijeme (srednjoškolsko – to mi je jedino opravdanje) na engleskom pisao. Imam još negdje doma te bilježnice s nekakvim polufikcionalnim – poluesejističkim zapisima, tokom misli slobodnog stila, ali ispisanim slovima iz strip-oblačića. I jasno se sjećam glavne fascinacije koju je pisanje na engleskom pružalo: toliko živopisnih idioma, toliko gotovih obrazaca za misli! To se sve pisalo maltene samo od sebe - nije bilo onog mukotrpnog traganja, one agonije kolebanja između klišea i nemuštosti, onoga boks-meča ambicije i nesigurnosti karakterističnih za pisanje na hrvatskom - i sve je odmah, na licu mjesta, srednjoškolcu zvučalo “kao iz drugog svijeta”. Riječ “fraza”, na hrvatskom etalon manjka kreativnosti i izbjegavanja mišljenja, u engleskom je, nekim čudom, označavala esenciju duha. Kako se ono kaže: blago siromašnima duhom.

(Nešto se slično s engleskim sada događa našem sinu, samo što je on do faze u kojoj sam ja bio s osamnaest stigao osam godina ranije – pri čemu je njegov samouki engleski, rekao bih, u većoj mjeri govorni nego pisani: to je jezik YouTubea, crtića, kompjuterskih igara.)

Udruge domovinskog rata Međutim. Među jezicima kojima se služim pasivno, koje sam naučio prvenstveno iz knjiga - iz pisanih tekstova - postoji i jedan posve poseban. Poseban po tome što Enijevo “srce” - ono je za latinski drugog stoljeća prije nove ere bilo sjedište misli kao i osjećaja, naprosto: sjedište svega što se događa u živom čovjeku - što taj jezik “srce” zahvaća i u drugom smislu, onome u latinskom manje istaknutom.

Engleski je bio, primijetili ste, medijski atraktivan: sve na engleskom izgledalo je kao iz drugog svijeta jer je stizalo iz Hollywooda, stripova, SF-romana (engleski sam i naučio prvenstveno da bih mogao čitati znanstvenu fantastiku). Srpski je bio, sa svoje strane, komičan - pri čemu je i on, kao što znaju svi koji su odrastali u Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih, na Stripotekama i Eks almanahu, imao stripovsku boju. Nasuprot oboma, slovenski je bio jezik vijesti: pokupio sam ga usput, uhom, dok je moj tata kasnih osamdesetih ustrajno pratio slovenske radijske dnevnike u sedam ujutro i oko tri ili četiri popodne. Latinski i grčki nisu imali nikakvih osobnih obilježja, možda samo zgusnutost i ozbiljnost; slično kao i njemački.

Ali poseban je jezik bio čakavski. Prijateljica koja, slično Eniju, živi ravnopravno u dva jezika, odnosno dijalekta – u istarskom čakavskom i standardnom štokavskom hrvatskom - ne misli da bi čakavski trebao biti po bilo čemu poseban. To je naprosto jezik, kaže mi ona, jednakopravan kao i standard; na čakavskom se, bez problema i kerefeka, može sve što se može i na standardu (tu je njoj, slutim, prilično važno izbaviti čakavski iz “hercig”-sentimentalne dimenzije lokalnoga, zavičajnog jezika ili govora, onoga čiji su misaoni vrhunac “kućice bele miće kot suzice vele” i “da te mogu pismom zvati”). No meni, zagrebačkom kajkoštokavcu, čakavski je ipak na svakome tekstu posve specifičan veo. Epiderma specifičnog tena.

Sve što o čakavskom znam naučio sam iz knjiga, te se ne bih tim jezikom, odnosno dijalektom, usudio ni beknuti (to bi bilo kao da Dalmatinac kajka); osim toga, čakavskom uživo, čakavskom govornom i govorenom, bio sam tek minimalno izložen. Čakavski sam naučio slično engleskome: iz knjiga. I to ne iz knjiga Marka Marulića ili Hanibala Lucića, one su došle kasnije. Naučili su me Miljenko Smoje, Momčilo Popadić i Ćićo Senjanović.

Spermatozoid Rimski car Marko Aurelije svoj stoički brevijar i vademecum - napisan, tri i pol stoljeća nakon Enija, na drugom jeziku rimske kulture, na grčkom - počinje inventurom: što sam od koga naučio. “Od djeda Vera, ugodan karakter i ne ljutiti se,” i tako dalje. Što sam ja naučio iz Smojinih, Popadićevih, Ćićinih knjiga i kolumni? Što mi je bilo dovoljno važno, dovoljno privlačno da se probijam kroz te šikare polurazumljivih, polutalijanskih, izokrenutih riječi (nešto dešifrirajući, nešto, bome, i ne)?

Recimo: naučio sam da se može raditi, živjeti i misliti po svojem, čak i kad je to svoje uz dlaku većini, kontra općeg mnijenja. Naučio sam da se tako može raditi i živjeti pod uvjetom da se misli duhovito, zafrkantski - uključujući, jasno, i zafrkancije na vlastiti račun. Naučio sam da su ti naši Montaignei (priča kaže da su Marinković i Ujević jedan drugoga zvali “vrgorački Baudelaire” i “viški Voltaire” - ali su francuska imena izgovarali po Vuku, onako kako su zapisana) - ti proleterski Montaignei bez veleposjeda, vila i klasičnog obrazovanja - do gušta i mudrosti uspijevali doći kroz sasvim zemaljske, sasvim svakodnevne, pa i kroz sasvim gorke stvari - poput siromaštva u Momo, zašto se kriviš ili očeve bolesti u Evo me u posteju. Pa i da su uspijevali osjećati i o osjećajima pisati i kroz muškaračke poze i vulgarnosti, i kroz zaumne Dorine preskoke, i kroz suzdržanost Popadićevih Dide i Bake. I od svega je toga, u naopakosti filološke glave, čakavski postao neodvojiv.

Desilo se tako da su sva tri srca od kojih sam naučio čakavski sada stala: Popadićevo 1990, Smojino 1995, Ćiće Senjanovića, evo, prošlog petka. Ali riječi su i dalje tu. I ono što poučavaju i dalje je tu. I razgovor s odsutnim (s nikad upoznatim) kolegama, drugovima, čakavcima – trajat će još neko vrijeme. E