Bijeli jelen
Tiho, tiho je tu u tajnom vrtu, pssssst,
zatvorila sam vrata svijetu,
zalazak sunca pali glave cvijeću,
obrubljena sam suzom radosnicom,
iz ruke mi jede bijeli jelen,
bez brige dragi,
ja te nikada neću ostaviti,
od mene se nikada nećeš morati oprostiti,
niti ja od tebe,
tvoj jezik je jedini koji ja uistinu razumijem,
utekla sam i zatvorila za sobom vrata,
moja vjenčanica poderana na rubovima skuplja čičak,
ostat ću zauvijek u ovom tajnom vrtu,
zagledana u zapaljene glave cvijeća,
u plamene latice,
s ispruženom rukom prema tebi.
Zavođenje
Iza uha stavljam
miris trave,
miris zemlje,
na usta koralj,
u usta cvijeće,
oko vrata kišu,
u jednu ruku rijeku
u cvatu,
u drugu stablo
u cvatu
dođi, ah dođi
ti koji si
iza sedam mora
i sedam gora,
dođi, ah dođi
da te zaspem
Smrt
Moja me haljina od kamena umorila
stala sam
ukopala se
nasred jedne livade
dobro da je nasred livade
imat ću što slušati
i neću biti sama,
evo,
već su mi na ramenu
svile gnijezdo lastavice
već me opliću livadni pauci
i u pukotine haljine
zaviruju cvrčci
i iz pukotina haljine
kliju gavezi, trpuci
bokvice, različci i čičci
dobro je da sam se ukopala
baš tu
nasred livade
Krug
Otvorila sam oči
Zrake su probile zjenice
kao metak
napunile lubanju dupkom
tamo se kalile i talile
na usta mi izašla
mala ptica sjenica
Rupa
On u sebi nosi rupu,
duboku, nezasitnu.
Trpam u rupu slonove, kitove
još!,
trpam, zgrade, brodove,
još!
trpam kontinente, planete,
još!
naguram u nju naposljetku sebe,
dosta.