Bordunska podloga u lijevoj ruci pijanista Matta Michella i slobodna ritmička pratnja kontrabasa i bubnjeva nude širok prostor za otvorena modalna kretanja Mahanthappe i mladog trubača Adama O’Farrilla, uz snažno oslanjanje prvog na melodijski jezik južnoindijskih modusa
Rudresh Mahanthappa: Bird Calls; ACT, 2015.
Za alt saksofonista koji – s kolike god distance – ostaje u doticaju s konvencionalnom tradicijom džeza, snimanje albuma posvećenog Charlieju Parkeru gotovo da predstavlja svojevrsnu proširenu tautologiju. Uistinu je teško pronaći muzičara u orbiti srednjestrujaškog džeza u čijem se improvizacijskom vokabularu ne nalaze citati, figure, više ili manje kontaminirane reference – ukratko, niz posveta – koje upućuju na tog presudnog glazbenika kada je riječ o razvoju altističkog jezika.
Iako je danas romantičarska ideja superiornog virtuoza, koja je u džezu naišla na plodno tlo upravo u Parkerovoj biografiji (najuspjelije u Cortázarovu Progonitelju), pomalo suvišna – dijelom zato što globalna džez “akademija“ neumoljivim ritmom proizvodi stotine tehnički fantastičnih glazbenika, dijelom zato što džez, srećom, odavna poznaje razna izvorišta sjajne glazbe, koja solističku virtuoznost stavljaju u drugi plan – moglo bi se reći da je Rudresh Mahanthappa jedan od legitimnih pretendenata na vodeće altističko mjesto. Stoga bi očekivanim bilo promatrati njegov najnoviji album u banalnom ključu “susreta“ dvaju instrumentalističkih velikana. Međutim, Mahanthappina se posveta Parkeru kreće na suptilnijim ravnima: pažljivom izboru i vođenju sastava i zanimljivim postupcima razgradnje i reinterpetacije Birdovih originalnih kompozicija.
Otvorena modalna kretanja Bird Calls se sastoji od dvovrsne građe: otvaraju ga i segmentiraju istoimeni manji komadi koji funkcioniraju kao solistički ili duetski uvodi ili demonstracije neke glazbene ideje ključne za transformaciju izvornog materijala. Drugu skupinu i osnovu albuma čine raznovrsna “čitanja“ Parkerovih kompozicija.
Uvodna Bird Calls I uspostavlja uočljivu distancu s koje Mahanthappa tumači Parkera – umjesto konvencionalne tonalnosti bebopa, bordunska podloga u lijevoj ruci pijanista Matta Michella i slobodna ritmička pratnja kontrabasa i bubnjeva nude širok prostor za otvorena modalna kretanja Mahanthappe i mladog trubača Adama O’Farrilla, uz snažno oslanjanje prvog na melodijski jezik južnoindijskih modusa.
On the DL nudi razgrađenu, no gdjegod i prepoznatljivo prerađenu melodiju čuvene Donna Lee. Ipak, ona je postavljena na iznimno kompleksnu četrnaesterodobnu ritmičku figuru koja je vjerojatno zasnovana na nekoj od hindustanskih ili karnatskih tala (potonjoj je indijskoj tradiciji Mahanthappa osobito blizak). Izbor upravo ove obrade za otvaranje važan je zbog strukture sastava: on ne samo da upućuje na Parkerove kvintete s trubačima, nego se u njemu ponavlja i gesta otkrivanja iznimnih talenata na tom instrumentu. Vrlo je znakovito da je nadareni O’Farrill u trenutku snimanja albuma imao 20 godina – isto kao i Miles Davis na originalnoj snimci. Bolji dokaz njegove vještine od ove izvedbe ne treba tražiti: dovoljno je impresivno njegovo potpuno ravnopravno izmjenjivanje snažnih solističkih pasusa s Mahanthappom.
Dinamizirana podloga Ovaj album, međutim, ne mora nužno posezati za virtuoznim mjerama ili udaljenim modalnim okvirima da bi ponudio zanimljiv materijal – podjednako dobro na njemu funkcioniraju i znatno komunikativnije kompozicije. Od njih je možda melodijski najjasnija Chillin’ u kojoj se ležerni, klasični swing ritam originala (Relaxin’ at Camarillo) mijenja ternarnim osjećajem koji bi se mogao referirati na izvorni klavirski uvod, dok na mjesto tipične bebop melodije dolazi pomalo teatralna, no svejedno uspjela durska dionica. O’Farrillov je solo ovdje osobito dojmljiv, uz velike intervalske skokove koji pomalo podsjećaju na Ambrosea Akinmusirea, dok je Mahanthappa za svoje kriterije vrlo strpljiv, izvrsno izmjenjujući melodijsku improvizaciju s izuzetno gustim, agresivnim dionicama.
Ritmički je vrlo tradicionalno usidrena Maybe Later koja se zasniva na Now’s the Time i Barbados, dvama konvencionalnim blues kompozicijama. Dosljedno zadržavajući swing ritam, ona gotovo da funkcionira kao kakav Mahanthappin duhoviti (auto)komentar na aproprijacije generalizirane “istočnjačke“ glazbe: potpuno neprepoznatljiva tema izmjenjuje se s pomalo ironičnim varijacijama na stereotipnu harmonijskomolsku figuru. Ostatak izvedbe, međutim, nije nimalo trivijalan – pijanistički solo Matta Mitchella izvrsno dinamizira klasičnu ritmički podlogu, a Mahanthappa još jednom pokazuje sposobnost da lucidno uklopi melodijsku građu u svoje kompleksne fraze. Srećom, solistička virtuoznost ni u jednom trenu ne zasjenjuje pronicljivost i raznovrsnost njegovih kompozitorskih interpretacija. Možda je upravo to i najveći uspjeh ovog slojevitog albuma.