Miroslav Cmuk  

U Černobilu nakon Černobila

Emmanuel Lepage, Jednog proljeća u Černobilu, Fibra, 2015. (Prevela Jelena Prtorić)

Do 26. travnja 1986. godine u ruralnim se područjima kosila svaka vlat trave, zapuštenih parcela gotovo da i nije bilo. Pripremale su se gredice na vrtu, kukuruz i krumpir sadili su se ručno, pratio se rast voćaka čiji je razvoj poprilično ovisio o razvoju oblaka. Žitelji ruralnih prostora nisu imali vremena pratiti aktualne vijesti upravo zbog proljetnih radova koji su tada bili u punom zamahu, te ne čudi činjenica da su mnogi vjerojatno bili ozračeni kišom i vjetrom. Nakon 26. travnja, kada se vijest o eksploziji nuklearke proširila Europom (i šire), stoka se zatvarala i nije se puštala na pašu, pokislo povrće se nije jelo, no odmah je bilo jasno da će sljedeće generacije osjetiti posljedice zračenja. Naravno, ubrzo su nastale i neukusne crnohumorne pošalice na račun černobilske katastrofe. Tako se u komediji Scrooged (Richard Donner, 1988.) u komične svrhe spominje "ruska votka otrovana Černobilom": neupućenim scenaristima nisu bile na pameti tadašnje i buduće žrtve zračenja.

Nevidljivi užasi, abnormalne ljepote Francuskoj udruzi Dessin’Acteurs (Crtaktivisti) primarni je cilj ukazivati javnosti kakvu i koliku opasnost predstavljaju nuklearke, jer Francuska je, naime, "zemlja s najvećim brojem nuklearki po broju stanovnika". Udruga je angažirala crtače da naprave priču o životu u Černobilu nakon Černobila, a prihod od tog djela išao je organizaciji "Djeca Černobila" koja pomaže oboljeloj djeci. Tako je nastala snažna grafička novela Jednog proljeća u Černobilu koju u potpunosti potpisuje francuski stripaš Emmanuel Lepage (1966.), hrvatskoj publici već otprije poznat po albumima Muchacho (Fibra, 2009.) i Oh, cure (Fibra, 2013.). Na početku priče Jednog proljeća u Černobilu, Lepage opisuje kako i zašto pristaje na sudjelovanje u nimalo bezazlenom projektu ("možda iz potrebe da se suočim s katastrofom") te kronološki prikazuje kako je došlo do nesreće u černobilskoj elektrani i na koji se način vijest o toj nesreći proširila svijetom. Na putu za Černobil, Lepage u vlaku čita knjigu La Supplication Svetlane Alexievich (1948.), što ga dodatno priprema na ono što bi trebao vidjeti i zabilježiti, a s njim putuje i umjetnik Gildas Chasseboeuf koji je također angažiran na projektu. Lepage se ispočetka stalno pita što radi i traži u Černobilu, preispituje sebe, ali i prirodu stvaralačkog umijeća kojim se služi ("Kako se uživjeti u crtež, prisjetiti se tehnike, kada osjećam da sam u opasnosti?"). Kada je na terenu, uvijek ima uz sebe Geigerov brojač kojim mjeri razinu zračenja, a tiktakanje brojača asocira ga na budilicu koju je u dječjem romanu Petar Pan progutao krokodil, noćna mora kapetana Kuke ("Za Kuku taj tiktak odjekuje kao zvuk smrti koja se bliži."). Nije mu problem oslikavati posljedice nuklearne katastrofe ("Svugdje kaki-uniforme, komandne uniforme… privid autoriteta i snage, iako je sve izvan ljudskog dosega."), no mutacije gena nisu uvijek vidljive – nema ljudi s nekoliko pari udova kao u politički nekorektnim vicevima, i opasnost od ozračenosti nije uvijek vidljiva golim okom. Dok oslikava napušteni grad Pripjat u kojem su živjeli zaposlenici nuklearke, Lepage vidi pretežno strašne posljedice zračenja ("Pripjat nam odašilje svjetlo jednog ugašenog kraljevstva… poput mrtve zvijezde."). On kombinira crtačke tehnike (pastela, ugljen, olovka) i lako prenosi jezivu atmosferu crtežom. Isprva je sve kao u sepia tehnici, tek kasnije, kada zamjećuje abnormalne ljepote divlje vegetacije, u Lepageovom crtežu pojavljuju se tople boje. Pita se Lepage što će mu kazati u udruzi na to što portretira plavo drveće, lica vesele djece koja još nisu toliko opterećena pitanjem ozračenosti i ljude koji unatoč radijaciji nastoje živjeti koliko-toliko normalnim životom.

Smješten u mjestu Volodarka koje čine dvije ulice i 300 ljudi, Lepage biva začuđen gostoljubivošću i živošću mještana. ("U Volodarki su mnoge kuće napuštene. Oni koji su mogli otići, otišli su. Oni koji su dušom i tijelom bili vezani za svoju zemlju, za svoju kuću, oni koji nisu imali kamo otići… ostali su."). Lepage uskoro uviđa kako je komunikacija s mještanima moguća i bez tumača, pogledom i gestama izmjenjuju se misli između Francuza i Ukrajinaca. Domaće stanovništva naviklo je na život u Zabranjenoj zoni, neki su se i navukli na rizik koje zabranjeno područje pruža. Viktor, bivši likvidator, iz Zone krijumčari beton i čelik pa šalje materijal u zapadne zemlje, a u međuvremenu se navukao na adrenalin i opasnost koju pruža zabranjeno područje. "Ići u Zonu je poput droge. Potrebno mi je to", ustvrdio je Viktor. Gosti postaju sastavni dio malobrojne cjeline koju, eto, ni nuklearna katastrofa ne može pokolebati u umjetničkim namjerama. Kako vrijeme prolazi, tako postupno opada razina opreza, gosti više ne paze toliko na porijeklo hrane. Mještani umjetnike doživljavaju kao živu atrakciju i poklanjaju im puno povjerenje pa Lepage i Chasseboeuf nesmetano prave portrete domaćina. Konačni rezultat ukazanoga povjerenja je impresivan oblik putopisa, umjetnički artefakt o katastrofi čije reperkusije još stoljećima neće oslabiti, vizualni dokument koji je istodobno potresan i prekrasan, edukativan i provokativan, hrabar i nužno potreban sljedećim generacijama. Lepageov crtež efektan je u toj mjeri da može pripovijedati i bez tekstualnog dijela, crtež je taj koji ima ulogu glavnog naratora i moć vizualnoga pripovjedanja. Po kvaliteti i kvantiteti, Jednog proljeća u Černobilu može se mjeriti s remek-djelima devete umjetnosti kao što je Spieglemanov grafički roman Maus i autobiografska priča Perzepolis Marjane Satrapi.

Razgovorljivi crtež Naposljetku, Lepage nadvladava autorske dvojbe koje su ga mučile na početku priče, pronalazi potrebne odgovore i ponovno počinje živjeti punim plućima na mjestu koje nije na glasu kao pogodno životno okruženje – pomiren sam sa sobom, smireni Lepage zamjećuje naoko nevidljive detalje i oslikava detalje što se inače vješto izmiču običnim očima. Nema mjesta nikakvoj sumnji u autentičnost razgovorljivoga crteža, on uspješno stvara brutalno humanu reportažu u obliku crteža, prezentira tehnološki neuspjeh iza kojega stoji čovjek, vjerojatno jedino zemaljsko stvorenje koje nije u stanju učiti iz tuđih, već eventualno pomoću vlastitih grešaka, unatoč kojima i dalje stvara nove nuklearne pogone. O uzrocima i posljedicama eksplozije nuklearke u Černobilu Dubravka Oraić-Tolić u knjizi Dvadeseto stoljeće u retrovizoru piše: "Ali Černobil nas nije samo ozračio, nego i označio početak velikoga krajostoljetnog finala. U malom ukrajinskom gradiću uoči tadašnjega Prvog svibnja u tadašnjem Sovjetskom Savezu u zrak je odletjelo 20. stoljeće i cijela moderna kultura." Lepage je također černobilsku katastrofu usporedio s krajem sovjetske idile ("Černobil je načeo kraj sovjetskog kolektivizma."), no, ipak, u konačnici je prikazao i snažnu nadu lokalnih ljudi koji vjeruju u bolje sutra, a ta nada najbolje se vidi u smiješcima što rese neproračunate portrete černobilske djece.