U što pucati kad se spomene ljubav

Druga zbirka priča Romana Simića počinje lirsko-meditativnim Okvirom za obiteljskog lava. Naratorova kamera švenka po uspomenama i fotkama, a u tom esejističkom prvom kadru pisac osobno – onaj tko se sprema isposredovati nam nečije životne priče – mrvi pijesak pod prstima i ogleda se po pejzažu; miješaju mu se pritom vremena, a i nije najsigurniji otkud on ovdje. Kao Leoneov western. Soundtrack je sastavljen od šuškanja svijesti, listanja fotografija: radi punom parom spomenarski mentalni aparat labave navigacije. Ispod praga svijesti koja kontrolira to mrvljenje prašine vrti se film, nižu se sekvence prema kojima narator ima distancu, kao da više nije siguran kome one pripadaju.

Simića znadete, to je autor koji kad vidi rečenicu peglom kreće na nju, pa je tako i ovdje – sve je ravno i ide u špic koji vas polako uvodi u raspadnuti, izblijedjeli svijet: nasuprot raspadu sistema zbilje stoji zbilja riječi, koja sumnja u svoje materijale, bili oni realni ili izmišljeni. Realnost je kod Simića i tako nesimbolizirani ostatak, otpadak koji postoji nasuprot uspomeni. One su možda dobre, stvarnost je sigurno zla. Ali, kada se dogodila ta frka? Kada je realnome narušena ravnoteža da je postalo “ono drugo”? Narator se u startu stvari sjeća kao zatečenih u lošoj kondiciji, on ih restauracijom osposobljuje za postojanje prema idealnom obrascu zamišljenog svijeta ideja.

Priznanje slabog sjećanja

Ta romantična slika umjetnosti kao mjesta u kojemu se svjedoči kako su ideje dobra ili ljepote daleko od svake tlapnje posredovana je rečenicom za koju obično kažemo da je – lijepa. Ili staromodna, Simić piše kao što se “nekoć” pisalo, što god to značilo. Narativna wah wah pedala izaziva eho prošlih vremena koje zapravo ideacijom spašava od samih sebe, od imanentnih im nakaznosti. Stvarnost, oprez!, govore Simićevi junaci, a materijalni dokazi samo produbljuju sumnju: Roko iz Mirisa zemlje doslovno kaže, “ako je vjerovati fotografijama koje je vidio nekada davno”. Fotografije i dokumenti kontra sjećanjima trebaju izazivati kod čitatelja stalnu napetost, postoji s jedne strane detektivski ustanovljiv slijed događaja/uspomena kojemu nasuprot stoji niz možebitnih falsifikata, odreda iz tzv. dokumentiranog svijeta, koji je odavno zagospodario našim povjerenjem. Obrnuto nego što smo naviknuli misliti. Što činjenice imaju zajedničkog s istinom, pitao se Faulkner, i bez kompleksa stvarao svoj svijet – dosta čvrst dokaz postojanja onog svijeta u čiju je realnost sumnjao, zapravo tek kroz njegovo imaginiziranje američkog juga isti je postao “stvaran”.

No na ovoj točki počinje druga dimenzija zbirke U što se zaljubljujemo, ona je prošarana priznanjima slaba sjećanja. Ovdje imamo fingiranu pat poziciju: pisca koji se ne može sjetiti, a nipošto ne želi podvaliti izmišljanjem. Izlaz: svijet literature, lektire. Autor ne operira mitskim, nego zaleđenim vremenom. Simiću je samo vrijeme, njegova nepouzdanost, najčvršći dokaz protiv prostora (sjećanja, logike, dokaza, materijalnosti postojanja). Moglo bi se reći kako je kod malo autora raskol na relaciji vrijeme-prostor tako izrazit. Pisac je, dakle, restaurator, njegovi su falsifikati sve što imamo. Proustovsko izgubljeno vrijeme nije vrijeme što ga se pisac može prisjetiti, to je njegovo vlastito vrijeme, stvoreno vrijeme, knjiga nije ispričnica što se nije bilo na nekim satima, nego je ona svoj vlastiti sat, ona nije preporođeno nego kontra vrijeme. Recimo.

Pouka o lažima Orsona Wellesa

Vas sigurno zanima kakva je Simićeva knjiga priča stvarno? Baš ste stoka! Sigurno obožavate prikaze knjiga u kojima se trančira autore! U kojima je svaka rečenica jedan potez nožem po piščevu abdomenu! Orson Welles je sredinom sedamdesetih radio kvazidokumentarac Istine i laži, bila je to njegova filozofija umjetnosti, zapravo njegov geg na temu filozofije i umjetnosti, pompozno shvaćenih, a film mu, naravno, nije lišen pompoznosti, ipak je on čovjek koji je veći dio dana na ovaj ili onaj način dobro znao kako upravo on ima čast biti Orson Welles. Prvih sat vremena obvezao se govoriti istinu i samo istinu – film inače počinje scenom s bečkog kolodvora, na kojemu pokazuje mađioničarske trikove, posao kojim se povremeno uzdržavao, ako je za vjerovati legendama o njemu. Welles mađioničari kao da poručuje, istina vam je jedan ovakav trik. A onda se nižu priče o katedralama i njihovim anonimnim graditeljima, o bezimenom izvoru običnom oku nevidljivih rijeka i našem povjerenju u ideologiju koja kazuje da je car odjeven. U oba slučaja dirigiranim i bespogovornim povjerenjem nevidljivome. Da bi tijekom drugog sata filma izvirio i rekao: već vam sedamnaest minuta bezočno lažem!

Simića ovdje zatječemo u sličnom poslu, ponovljenom naravno na, kako se to kaže, njegovoj razini postojanja. Nakon prve zbirke, kojom je u godinama posvemašnjeg proznog ustvarnosnjivanja ovaj autor otputovao prema Hispanoamerikancima, ovdje se vratio doma. U bijelom je svijetu, da se tako izrazimo, naučio svakog vraga, i da pokeraši lakiraju nokte, i da istina ima stotinu lica, i da bi možda bilo zgodno, iz nekog atavističkog straha od dosade ili jednostavne želje da se bude drukčiji, napisati zbirku priča koja će zvučati kao da ju je napisalo nekoliko autora. To, zlobno gledano, može biti dokaz Simićeve nesigurnosti, lišeno zlobe – argument u prilog njegovoj maštovitosti i solidnoj naobrazbi. Lakirani nokat u nas, uostalom, izgleda mnogima pederski, no to nije dokaz homoseksualnosti, nego efekt laka.

Lako mu čitatelj oduzima loptu

Bolji je u pričama u kojima više šuti, gdje manje priča. Skeptični restaurator. Kao da kaže, moram ovo prefarbati, ali čemu? Takav je prije svega u Učinili smo to jer smo morali, Dezerteri i Apaurin. Dok mu koncentracija opada u trenucima preproduciranja, kojima je opasno sklon. No, neobaroknu kićenost, koliko je god volio, slabije kontrolira, tu igra predvidljivo – štopa loptu prsima pa je spusti na nogu. I tako svaki puta. Lako mu čitatelj oduzima loptu, znamo prije njegova pripovjedača “što bi moglo biti”, tu smo fintu već mnogo puta vidjeli. Povremeno podsjeti na Jergovića, a onda zdimi – pa neću valjda sada biti patetičan? – prema bizarnosti Ferića. Jergović bi u ovako zamišljenom štopanju bio prvi, Ferić drugi kontakt s loptom. Poslovica pa poanta. Poslovice militantne, poante uglavnom efektne.

Priča Čovjek u ženskim gaćicama, u kojoj se Ferić “osobno” pojavljuje ogledni je primjer Simićevih boljki. Trema pred negdašnjim majstorom? S druge strane stoji atmosfera zbirke, Simićev prigušeni, tužni feeling ili sumnja kako ne samo da je nekoć bilo bolje nego suprotno tome – nekoć nije ni postojalo. Rasap se dogodio prije nekoć. Sjećanje je laž. Ljudi su još samo sjene, citati. Ili, kako je rekao jedan junak Spielbergovih Ralja – za Simićev svijet i to je preoptimistično – nema više dobrih ljudi ispod šezdesete.

Pucanje na sve što se miče

Ukupni umjetnički dojam: bolji nego što se očekivalo od autora onako snažno naslonjenoga na osamdesete godine prošlog stoljeća – Simić je de facto pisac koji izvještava s teritorija na kojemu je eklatantna posvemašnja sumnja u smisao svega pa i izražavanja – no gori nego što bi mogao biti kada se i ako se dokraja odluči za svoju stvarnost, koja se čini sastavljenom od fotografiranih malih detalja očaja dogođenog u sadašnjem vremenu, bez sporog i predvidljivog flešbeka, koji na narativnoj i smislenoj razini redovito ništa ne pojašnjava.

Čak i ovako blago podvojena, zbirka U što se zaljubljujemo pripada vrhu ovogodišnje produkcije – fraza koja vam vjerojatno ne znači mnogo – a Simićev filigranski rad na rečenici, njegovo istovremeno najjače oružje i Ahilova peta, pretvara se u dobar pripovjedački gun, precizan u skidanju prave mete. Autor je povremeno nervozan, pa puca na sve što se mrda, no ne može se reći kako kod njega pucnjave – nema. Ili kako pozira s praznim pištoljem. Pred vama je, i to je važno reći, jedan od rijetkih hrvatskih autora za kojeg bi bilo dobro kada bi više vremena provodio vani, na zraku, izvan biblioteke – u tom bi slučaju lakše pokazao što on voli.