#440 na kioscima

19.2.2016.

Željka Čorak  

Umrljani šum

Hrvatsko ponašanje prema Bosni, koje pogađa hrvatsku moralnu sliku, funkcionalni je bumerang hrvatskoj  budućnosti


Ovaj tekst nije jednak dionici iz razgovora o knjizi Branka Matana Domovina je teško pitanje. To što sam izgovorila, skinuto s vrpce, ukazalo mi se kao veoma nesabrano, a jedan od razloga mogao bi biti taj da očito nisam u sebi jasno identificirala pravi predmet razgovora. Odnosno: tih predmeta (u navedenom povodu) bilo je toliko da su se razine pomiješale, a ciljevi raspršili. Razgovor o Matanovoj knjizi implicirao je razmatranje književne vrijednosti jednoga literarnog proizvoda; odnose literarnog i povijesnog konteksta; odnose autora, kao lika u djelu, s povijesnim kontekstom; načine "dolaska knjige na svijet", to jest opstrukciju, odnosno odbacivanje, odnosno cenzuru, odnosno sve ono što od pojedinačnog u tom slučaju ide prema poopćenju, prema pitanju naših javnih sloboda; zatim prosjek, presjek, funkciju Matice hrvatske u sadašnjem trenutku; zatim sudbinu Vijenca, to jest mogućnost postojanja nezavisne intelektualne tribine u Hrvatskoj. To i još mnogo toga bilo je nepreskočiv prolog pravom razlogu razgovora, Bosni i našem ponašanju ("krivnji") u njoj i oko nje.

 

Knjiga bez jeftine žestine Što se tiče Matanove knjige i njezinih književnih svojstava, suvišno je i spominjati vrline toga pisca i užitak u tekstu koji knjiga pruža. Matan je u svojoj trajnoj suspregnutosti uvijek davao prednost tuđoj riječi i posvećivao vrijeme tuđim tekstovima. Ta knjiga sada i tome pokazuje cijenu. Ništa u njoj nema od jeftine žestine. Govorila sam o neshvatljivu sljepilu onih koji nisu prepoznali, i nisu se demagoški promptno znali poslužiti, dojmljivošću njezina povijesnog svjedočenja: "...dragi moj Klaiću, možda je riječ o bolesnoj opsesiji teritorijem, ali tvoja je zemlja napala moju; možda je riječ o etničkom sukobu, ali iz tvoje su zemlje došli, u tvoje ime, a pale moja sela, kolju moje bake; nož koji su donijeli traži Hrvate, zato jer su Hrvati, a mi ćemo se braniti, i branit ćemo se ne od Srba, nego od noža..." "Kada je riječ o Srbima, čini se da je odgovor dosta jasan, premda teško razumljiv - za većinu njih, pogotovo iz ruralnih hrvatskih krajeva, motiv je jednostavan i svodi se na jednu riječ: Srbija. Srbija bez obzira na sve, bez obzira na povijesne granice, na geopolitičke cjeline, na današnje realnosti, na odnose postotaka u nacionalnom sastavu stanovništva, bez obzira na cijeli svijet. Za Srbiju, ako treba i veliku, a treba. A protiv Hrvatske, protiv bilo kakve Hrvatske." Govorila sam o "državotvornoj" dimenziji ovoga teksta, itekako razlikujući "državotvornost" i "režimotvornost", premda je prvi termin do danas temeljito kompromitiran, rabljen kako ga vlast rabi kao skalpel za iznuđenu i zlokobnu diferencijaciju.

Ne smatram se dovoljno kompetentnom za temu hrvatske krivnje prema Bosni. Ja tu krivnju mogu samo priznati, smatrajući da svačiji moral sudjeluje u cijeloj hijerarhiji kolektivnih kakvoća, tako i nacije i svijeta. Svaki moj životni izbor određen je i tom sviješću. Ali nema grijeha koji ne implicira sve grijehe niti zločina koji istodobno nije i kazna. Željela sam govoriti o kazni koju je Hrvatska sebi u Bosni proizvela, odnosno o zločinu gluposti. Jer hrvatsko ponašanje prema Bosni, koje pogađa hrvatsku moralnu sliku, funkcionalni je bumerang hrvatskoj budućnosti.

Želim li očitati koordinate dana našega razgovora, vidim dva velika poteza: jedan se zbivao zapadno, drugi istočno. Zapadno su se odvijali manevri NATO-a, a njihov je smisao bio definiranje granice Zapada: na Sutli. Istočno, željeznička pruga iz Srbije prešla je rijeku Drinu i, kako je to na jugoslavenskoj televiziji rekao tamošnji ministar prometa, "došla je ne samo u Republiku Srpsku, nego i do Federacije Bošnjaka i Hrvata. A to je nešto što nam nije uspelo prethodnih stotinu godina..." Usput rečeno: dakako da je ta pruga tek odvojak pruge Beograd-Bar kojim je Srbija na vrijeme učvrstila svoju kičmu.

 

Ucjena pripojenja Hercegovine U čemu se sastojao zločin gluposti? Još na početku rata, kao što sam to, neskromno, već više puta spominjala, u Hrvatskom narodnom kazalištu, na velikom prosvjednom skupu intelektualaca, govorila sam o tome kako vidim položaj i šanse Hrvatske u odnosu na funkcioniranje suvremenog svijeta. To se funkcioniranje ne temelji ni na kakvim drugim zakonima, nego na zakonima komunikacije. Komunikacija pak zahtijeva maksimalnu jasnoću (čitljivost, jednostavnost), kako bi omogućila maksimalnu brzinu, a isključuje svaki šum i svaku mrlju. Granica jasnoće prepoznata je na Sutli, i već je tada to bilo sasvim jasno. Ostatak je prepušten unutrašnjem sagorijevanju, uz manja kolebanja (danas to otprilike glasi: "Hrvatskoj treba prepustiti da sama odlučuje kojim će se tempom uključivati u međunarodne integracije"). Ako je Hrvatska željela pomaknuti tu granicu jasnoće, označiti sebe kao identitet i entitet, kao dio Zapada, kao teritorij Srednje Europe, onda je morala najsnažnijim mogućim pritiskom potcrtati svoj neobični obris, svoj mršavi i tanki trbuh. Morala je jasno stati sebi na kraj. Ucjena pripojenja Hercegovine, odnosno nekih pretežno hrvatskih ili komplementarno hrvatskih dijelova Bosne i Hercegovine, ma kakvim argumentima potkrijepljena bila, nije smjela biti prihvaćena ni po koju cijenu. Čvrsti obris i identifikacija Hrvatske, paradoksalno, bili bi jačali zonu njezina "ižarivanja", njezina utjecaja. Kao što Srbija (u nekim povijesnim razdobljima zvana Jugoslavija) planira na pedeset i na sto godina, i Hrvatska je morala disciplinirati apetite svoje najbliže "dijaspore" i projicirati svoju strategiju vremenski, a ne prostorno. Ovako, sa stajališta zakona komunikacije, sama je sebe ukomponirala u sustav šumova i mrlja, koji se palijativno slegao u puzzle. Granica Federacije i Republike Srpske (međunarodna zajednica mirno priznaje etnički očišćena imena u jedinstvenoj državi) nije granica nego sutura lubanje. Izvedba puzzla bila je vidljiva kod Banje Luke. Kopče na toj suturi, dakako jesu Ploče i Neum. I budući da se rat nikada nije vodio ni za Bosnu ni za Kosovo, nego za Jadran, onda se perspektiva od pola stoljeća ili stoljeća - kakva se u hrvatskoj strategiji nije razabirala - u odnosu na južnu Dalmaciju ne čini odviše bezbrižnom. I tko zna neće li ovo doba za tih pola stoljeća biti ocijenjeno onako kao što mi ocjenjujemo ono pred otprilike toliko, nešto više, vremena. Tako ja vidim što je u Bosni Hrvatska učinila sebi: atlas dvadesetprvoga stoljeća.

Nevjerojatno je koliko je Matanova knjiga izazvala protivljenja, i to s posve suprotnih strana. Moglo bi se postaviti pitanje zbog čega. I dok je jasno zbog čega stanoviti faktori u Matici nisu željeli biti izdavači fotografije Dretelja . to naime spada u zločin gluposti - teže je razumljivo što se Matan doživljava kao osoba koja Jagodi Buić ili Miri Furlan ugrožava status junakinja naših dana. Ako je legitimna rečenica "ovo nije moj rat", ili neka slična, onda je legitimna i rečenica "ovo jest moj rat". I jest još uvijek: s onoliko faseta koliko je pojedinaca živjelo u njegovu vremenu/prostoru. Istina je, bezbrojne žrtve ugrađene su u mnogo manje brojne, cinične bankovne račune. Ako je još moguće ne zaželjeti san i zaborav pred tolikim cinizmom u optjecaju, u Matanovoj knjizi sačuvano je mnogo od čistoće memorije i nezagađenosti reakcija. No nije li proizvodnja povijesti danas dopuštena samo kao grupno ovjerena djelatnost struka, institucija, stranaka i njihovih glasnogovornika, ideoloških plemena ili idejnih momčadi? Nije li proizvodnja povijesti svedena na industrijsku djelatnost za široku potrošnju? Nije li toliko iskazane idiosinkrazije prema njegovoj knjizi upravo dokaz da mi nismo u stanju podnijeti pojedinca?

preuzmi
pdf