#440 na kioscima

186%2024


7.9.2006.

Maja Hrgović  

Valjanje od smijeha i strave

Čitatelj će bez pretjeranog truda uspjeti dijagnosticirati većinu manjkavosti od kojih naša anemična mlada proza boluje, a koje je Bović svojim romanom izliječio ponudivši umjesto slabašne i neuvjerljive radnje snažnu priču o zagrebačkom kvartovskom undergroundu, a umjesto šupljikavih i počesto patetičnih Ich-zapisa o prirodi i društvu – vješto oslikanu sliku margine iz koje pršti život


Komu još nije dosadila mlitava stvarnosna proza koja se po stranicama hrvatske književnosti posljednjih godina razvlači kao sluz za puževima golaćima nakon obilnijih kiša, neka digne ruku. – Vas se troje nećete oduševiti romanom Metastaze Alena Bovića. Ali ostali će, dok ga budu čitali, bez pretjeranog truda uspjeti dijagnosticirati većinu manjkavosti od kojih naša anemična mlada proza boluje, a koje je Bović svojim romanom (barem jednokratno) izliječio ponudivši umjesto slabašne i neuvjerljive radnje snažnu priču o zagrebačkom kvartovskom undergroundu, a umjesto šupljikavih i počesto patetičnih Ich-zapisa o prirodi i društvu – vješto oslikanu sliku margine iz koje pršti život.

Dakako, život koji pršti iz Metastaza nije život za kojim bi itko normalan žudio. To je život izvan normale, onkraj normi i morala – možda baš zbog toga toliko dopadljiv?

Jači tlači

Sve započinje evociranjem Krležina Povratka Filipa Latinovicza: Bovićev (anti)junak Filip je bistar ali zastranjeli dugogodišnji ovisnik o heroinu koji se nakon liječenja u komuni u Španjolskoj vraća u svoj kvart, jedno od rubnih zagrebačkih naselja. Kvart je ishodište njegove osobne tragedije: okružen narkomanima, alkoholičarima, dilerima i nasilnicima, Filip nije razvio svoje očite potencijale, nego je tinejdžerske godine proveo drogirajući se s ekipom u podrumu zgrade, pa mu je i pokušaj da odmakne od prvog semestra Filozofskog fakulteta neslavno propao. Za njegova se izbivanja ništa značajno nije promijenilo, osim što je ekipa već ozbiljno prorijeđena predoziranjem nekoliko njezinih članova-podrumaša.

Obrasci ponašanja u kvartu betonski su čvrsti, nepromjenjivi – borba za opstanak je posve materijalna, vidljiva, opipljiva stvar i ponavlja se svakodnevno; svi žude za tim da postanu jači jer jači tlači; a ako im to ne uspije, ostaje im trpjeti maltretiranja, maltretirati one još slabije, ili se dokrajčiti drogom. Nije baš neki izbor; ali što je, tu je. Malodušan i bez dovoljno truda da barem pokuša iskočiti iz vlaka koji juri nizbrdo, Filip (ponovno) bira drogu jer nasilje baš i nije njegova “spika”.

Izuzev nekoliko epizoda pred kraj, roman je u potpunosti izveden smjenom monologa i dijaloga. Osim Filipa radnju pletu i o njoj na sebi svojstven način izvještavaju još i patološki brutalac Krpa i posvemašnji luzer Kizo te bezvoljni, deziluzionirani Mrtvi.

Zato što je koncentriran na radnju i zato što mu stvarno dobro ide ta stihijska jurnjava od jedne do druge kulminacije, Boviću bismo možda progledali kroz prste i da je likove ostavio na razini dvodimenzionalnih skica. Ipak ih je uspio vješto “produbiti”, uglačati njihovu socijalno-psihološku motivaciju, uliti u njih život. Teško se zato otresti dojma da su, primjerice, Filip i Kizo tek papirnati dvojnici dvojice pravih, živih mladih Zagrepčana koji u ovom trenutku možda piju travaricu u nekoj opskurnoj birtiji na Ferenščici.

Jedino se za Krpu to ne može reći. Taj je rabijatni, agresivni kriminalac, rasist i šovinist, silovatelj i lopov, primitivni obiteljski nasilnik – utjelovljenje svih mana kojih se autor mogao dosjetiti; on je Frankenštajn sastavljen od najcrnjih osobina junaka crnih kronika, lik bez ijedne svijetle točke, nešto kao Grga Čokolin u Zlatarovu zlatu; ukratko, pravi Gargamel – i stoga ipak manje “životan” od drugih likova.

Uživanje u čitanju

Metastaze su savršeno prikladan naslov za ono o čemu roman govori. U jednostavnoj, linearnoj strukturi nižu se jedna za drugom naturalističke epizode iz crnih kronika: razbojstva, oružani napadi, pljačka kladionice, silovanja. Dokumentaristički ton i veću uvjerljivost Bović je svom prvijencu priskrbio dotičući se vrlo konkretnih dnevnopolitičkih događaja iz nedavne prošlosti; govori tako o nogometnim utakmicama na Maksimiru na kojima Bad Blue Boysi zarađuju reputaciju nadmašujući jedan drugoga u nasilničkim ispadima ili pak “s lica mjesta” izvještava o dobro poznatom nacionalističkom napadu skinsa na “alternativce i avangardiste” u Močvari prije nekoliko godina. Priča o kvartovskim luzerima protkana je lucidnim zapažanjima o najbolnijim boljkama suvremenog hrvatskog društva.

Čitanje Metastaza slično je gledanju horora: znate ono kad rukom pokrivate oči pribojavajući se strahota u sceni koja slijedi – tako je otprilike i s ovim romanom. Okretanje svake nove stranice predstavlja ozbiljnu prijetnju od novog gnjusnog zločina ili barem groteskne scene nasilja od koje se diže želudac. Najteže su probavljivi opisi silovanja i Krpina sadističkog iživljavanja nad nevjenčanom suprugom, u kojima se autor nije sustezao šokirati naturalizmom, uspoređujući na primjer agoniju žrtve sa životinjom i obilato spominjući tjelesne izlučevine.

Netko bi zbog svega ovoga mogao čitanje Metastaza dovesti u vezu s mazohizmom i samokažnjavanjem. Bilo bi to pogrešno: čitanje ovog romana pravi je užitak, posrijedi je knjiga koja se čita odjednom i koja se čita ponovno – i to ponajviše zbog dviju stvari: dinamične radnje i humora. Bovićevi su likovi beskrajno duhoviti u svojim viđenjima svijeta oko sebe, primjedbama i zaključcima koje donose. Humor Metastaza, nimalo iznenađujuće, nije benigan, nego je, naprotiv, crn, pun ironije, a na mjestima i sarkazma; pogotovo u Filipovim poglavljima.

Na drugi je, pitomiji način duhovit posljednji dijaloški dio romana, čiji su protagonisti bivši oficir JNA i njegov susjed istomišljenik. U seansi opijanja do besvijesti ta dvojica haluciniraju o povratku sretnog Titova doba i uspostavi neke nove Jugoslavije, djetinjasto nadopunjujući jedan drugoga u izgradnji utopijske vizije. Kako je prikladno primijetio jedan kolega glumac, baš je ovaj dio romana najfilmičniji i lako bi ga se, čak bez znatnih preinaka, dalo uprizoriti u kazalištu.

Hrvatski Trainspotting

Metastaze su odmah po objavljivanju stali nazivati hrvatskim “Trainspottingom”. Usporedba je na mjestu: oba romana govore o marginalcima, droge ima pregršt, kriminala također, humorom Filip podsjeća na Rentona, a Krpa na Begbiea… Ipak, kad bih Metastazama tražila srodnika među romanima Irvinea Welsha, prije bi to bio Smeće nego Trainspotting, jer je u njemu morbidnost izraženija a humor bespoštedniji.

Superlativima kojima smo ovdje okitili Metastaze valja pridodati još jedan. Knjiga, objavljena kod Konzora i vrlo zanimljivo grafički oblikovana, marketinški je u javnost ispraćena na vrlo domišljat način. Čitatelje su zaintrigirale nedoumice oko pravog identiteta autora: Alen Bović je ustvari pseudonim, a je li se njime privremeno prikrio neki “zeleni” pisac ili tkogod od naših “isfuranih” literata, nije poznato. Nagađanja se vrte uglavnom oko Dalibora Šimprage, kojemu sakrivanje iza pseudonima nije strano – on je svoje izvrsne Kavice, formom i stilom začudno bliske Metastazama, potpisao kao Andrej Puplin. Neki pak prepoznaju srodnost ovog romana s dramama i dijelom proznih zapisa Borivoja Radakovića, no meni se ta veza čini pomalo nategnutom. Kako bilo, fama je stvorena, a to za sudbinu knjige može biti samo pozitivno.

 
preuzmi
pdf