Knjiga Milane Vuković Runjić zadovoljit će svojom informiranošću i elokventnošću ne samo sveučilišne duhove, već i svakog poklonika majstorstva riječi u službi književnosti
Djelo Milane Vuković Runjić Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima osebujna je knjiga dviju životnih biografija snažnih umjetničkih osobnosti, Marcela Prousta i Antuna Gustava Matoša, koji su se hipotetski doista i mogli susresti u onome što zovemo stvarnim životom. Naime, istovremeno su boravili u Parizu, gradu svjetlosti, ali i nekih mrakova, u istome gradu no u potpuno oprečnim svjetovima.
Frajer i Mamina maza Dok je Proust izdanak buržoazije kojemu ništa ne manjka i koji raspolaže tolikim vremenskim kapitalom da je u mogućnosti dati se u potragu i za onim izgubljenim, Matoš velikom mukom pokušava uspostaviti minimalnu ravnotežu na čisto materijalnom planu. Recimo da nisu pohodili iste salone: manirizam je složena gramatika odnosa koju francuski seizmograf pamćenja Proust usavršava u mondenim karuselima, dok je hrvatskom vagabundu blistavo-oštra pera čitava utvrda Pariz i sve njene ulice i svaki trg jedan veliki dnevno-noćni boravak. Marcel živi u Parizu dok Matoš živi Pariz. Otuda možda i nemogućnost njihova susretaja, životnog sudara, kreativne eksplozije: energetske razine na kojima djeluju nisu istovjetne. Jedan se prepuštao životu, drugi se probijao kroz isti. Jedan je čitav život sladostrasno grickao jednu te istu madlenicu, drugi nikad nije objedovao, a da već nije morao misliti hoće li mu se posrećiti da si uspije osigurati sljedeći zalogaj. I ti su egzistencijalni motivi iz biografija ove dvojice književnika i stilovi, odnosno načini života koji niču iz njih, delikatno skicirani na stranicama ove knjige. Psihološki reljefi koje nam pruža autorica – koja je u detalje proučila njihove životopise, k tome iz njihovih remek-djela iščitavši dubinske slojeve njihovih životnih pitanja – ukazuju na jednog Karizmatičnog i jednog Samozatajnog književnika, na Frajera i Maminu mazu. No pitanje je to nature, ljudske prirode, karaktera, vulkan naspram planinskog potoka, a koji se kakav god da je, u slučaju da joj podlegne, neće moći oduprijeti tako nježnom zagrljaju, a opet fatalnom stisku gospe Melankolije.
Osjećanje duha koje je obojicu osupnulo predočeno je tako da bi to teško bilo zornije učiniti. Pred čitateljem iz velikih dubina povijesti izranja prekrasna, blagorječiva, neukrotiva, šarmantna, ali i destruktivna, ratoborna, pohlepna i nemilosrdna Venecija kao savršena scenografija unutar koje se razvijaju paralelni životopisi naše dvojice protagonista. No fotografskom tehnikom pretvorbe negativa u pozitiv pred nama se, usprkos bujnosti života, bezbroj anegdota, raskošne procesije suvremenika, naposljetku iscrtava nesmiljeni smrtopis dva blistava duha. Ali i to je tek venecijanska opsjena, mletačka optička varka duhu kada je autorici pošlo za rukom da ovim ukoričenim vremenskim strojem, posredstvom Venecije kao katalizatora, izazove kratki spoj velikog intenziteta između jednog i drugog, čime su instantno teleportirani među nas. To je žarište, tour de force ove lijepo opremljene knjige koja se ne pokorava žanrovskim odrednicama, ta i kako bi kad joj je materija tako obilna, životna, da jednostavno izmiče kategorizacijama. Mnogostrukost aspekata kroz koje će se listati ove stranice izaziva pozitivnu omamljenost, onakovu kakva nas prožme nakon plesa koji potrajao je čitavu noć.
Metafizički instagram Venecije Tekst koji dodiruje dvije vječnosti pretekst je za osobno odavanje počasti ili možda preciznije, izražavanja divljenja, zaljubljenosti, a koje bi bilo nemoguće bez savršenog vladanja samim tekstualnim blagom koje je autorica prepoznala u mladosti, koje je pažljivo čuvala i o njemu se brinula na način da je trezor iz dana u dan postajao sve dragocjeniji. Tako da svaki dragulj od teksta, kako Matoševog tako i Proustovog, u promišljenoj logici montaže atrakcija, izdvojen, unutar knjige svijetli još većim intenzitetom, blistava je to knjiga, a u međusobnim se zrcaljenjima ukazuje vitraj koji nam govori o radostima i bukama, blagostima i mukama ove dvojice apostola književnog poslanja.
A raskošni okvir unutar kojeg autorica komponira svoje djelo velika je mediteranska urbana opsjena – tako sitna, a toliko moćna Venecija kojom, slijedeći neumitnu logiku labirinata, protječu kanali kojima se ne nazire dno. Idealni je to simbolični meeting point ne(s)nalaženja, metafizički polis kao savršeno stjecište nedodirnutih životnih putanja. I kao što se fasade venecijanskih vila nestalno odražavaju na titravoj površini zavaravajuće vode koja oduvijek nijemo uživa u zarivanjima vesala gondolijera, tako se i dvije sudbine, i ljudske i umjetničke, međusobno prizivaju, delikatno uranjajući jedna u drugu. Umjesto da je baci u Fontanu sreće, autorica je alkemijskim uvidom rastopila nađenu kovanicu, lice zajedno s naličjem, uprizorivši nam metafizički instagram Venecije, savršenog poligona za onu gdjekad ugodnu, no kudikamo češće riskantnu vožnju koju volimo zvati Životom.
Naposljetku, ova knjiga, ovaj dvostruki veleslalom kroz biografije velikana pisane riječi, Antuna Gustava Matoša i Marcela Prousta, zadovoljit će, svojom informiranošću i elokventnošću, ne samo sveučilišne duhove kojima su (sa)znanja šarmantno predočena, već i svakog poklonika majstorstva riječi u službi književnosti – te najplemenitije duhovne opsjene kojom svatko na svoj način zavarava ono venecijansko u sebi