Veliki Motovun

Zagreb Film Fstival u proteklih se pet izdanja - od kojih je zadnji održan prošlog tjedna (od 21. do 27. listopada) u kinima SC i Europa - isprofilirao kao zaigrano opuštena manifestacija na koju hodočasti uglavnom mlađa publika: nešto kao veliki Motovun. Na tome valja čestitati organizatorima iz Propelerfilma koji u festivalski tjedan revno nabiju probrane uspješnice sa Sundancea i njemu srodnih svjetski poznatih festivala, ali i spletu sretnih okolnosti. Jedna od njih je i ta da se Zagreb otprije nekoliko godina raspomamio za festivalima i spremno prigrlio ZagrebDOX, Human Rights Film Festival, Festival eksperimentalnog filma, pa nedavno i premijerno izdanje Židovskog filmskog festivala, pa razne filmske smotre, dane češkog i azijskog filma, Docufest u kinu Broadway... (Izgledno je da je ta pomama za filmovima imala veze s gašenjem starih gradskih kina, s čijim se valom vremenski poklopila.) Za posjećenost ZFF-a - koja iz godine u godinu obara rekorde - pa je tako prošlog tjedna zabilježeno više od 31 tisuće gledatelja - dijelom je zaslužan i dobar odabir vremena i mjesta događanja: “zauzevši” sredinu listopada, festival ne kolidira ni s jednom kulturnom “masovkom” u gradu koja bi odvlačila pozornost, a SC je prostranošću i prikrivenim šarmom studentskog kaosa dušu dao za nešto poput ZFF-a.

Kinez i Rus

Izuzmemo li one koji na festival dolaze samo zbog šminke i zabave - a takvih je gotovo koliko i na Motovunu - “čiste gledatelje” prije svega zanima natjecateljski program. Glavni je igrani program pak bio šarolik i (sadržajno, tematski i izvedbeno) neujednačen, ali u cjelini ipak zamjetno lošiji od prošlogodišnjeg. Na petom ZFF-u nije bilo filma mjerljivog s prošlogodišnjim dvostrukim pobjednikom Život drugih (i žiri i publika proglasili su ga najboljim), a među bombastično reklamiranim filmova u konkurenciji bilo je nekih koji su besramno loši. Osobno, za polovicu igranih cjelovečernjih naslova mogu reći da bih, da sam na njih nabasala na televiziji, promijenila kanal.

Krenimo kronološki. Festival je otvorio film Klopka Srđana Golubovića iz Srbije. Solidna režija, vrsni glumci (Anica Dobra, Miki Manojlović i sjajni Nebojša Glogovac), intrigantna priča koja se zgušnjava od jednog do drugog neočekivanog zapleta, i sve to ostvareno u financijski izdašnoj (za ovdašnje uvjete) srpsko-njemačko mađarskoj koprodukciji. Rezultat je na Berlinaleu pozdravljen kao jedan od deset najznačajnijih filmova godine. Ustvari se radi o dinamičnoj priči o roditeljima koji su, kako bi spasili bolesnog sina od gotovo sigurne smrti, ucjenom primorani ubiti nepoznata čovjeka, vlasnika neke tvrtke. Dva su elementa na kojima počiva uspjeh Klopke: besprijekorno uvjerljivi Glogovac kao otac razapet žudnjom da pomogne sinu, krivnjom zbog ubojstva i tjeskobom koja je iz toga proizašla, te spretno fabuliranje, uokvireno očevim ispovijedanjem ženi svoje žrtve. Plus vješto manipuliranje tišinom i stankama u dijalozima, čime je podebljana unutarnja tjeskoba filma. Nije čudo da su prava za holivudski remake već otkupljena: isprepletanjem događaja za koje se kaže da se “događaju samo u filmovima”, Klopka je predodređena za simpatije publike. I na ZFF-u su joj gledatelji poklanjali visoke ocjene.

Iako dojmljivu na prvu loptu, Klopku su brzo zasjenila dva ambicioznija, u svakom pogledu monumentalna filma - Slijepa planina Yang Lia i Izgnanstvo Andreja Zvjaginceva. Od tih se filmova očekivalo mnogo već i zbog činjenice da su Li i Zvjagincev već pobijedili na ZFF-u: Li na drugom (Slijepo okno), a Rus na prvom (Povratak).

Slijepa planina je nastavak Slijepog okna i bespoštedna prikaza zapuštene Kine. Ovdje je radnja smještena u zabačenom sela u kojemu muškarci, mahom zatucani i neobrazovani siledžije, stječu supruge tako da ih otmu iz grada i onda ih sustavnim premlaćivanjem, silovanjem i ponižavanjem prisiljavaju da odustanu od pokušaja bijega. Ta je sudbina stigla i mladu kinesku studenticu Bai Xuemei, protagonisticu filma. Njezina je drama najintenzivnija i najmučnija u onim dijelovima koji pokazuju kako su i same žene u tom planinskom selu pounutrile patrijarhat do te mjere da su spremne gorljivo se pobuniti ako koja “svježa” žrtva odluči suprotstaviti se volji nezakonita muža. Nelagoda koju izaziva scena u kojoj majka pomaže sinu da siluje otetu Bai, jedva je podnošljiva. Za duboko potresnu priču i dopadljivu liričnost vizuala, Slijepa planina zaslužuje sve superlative kojima su je počastili kritika i žiri na Berlinaleu – ondje je, naime, Yang nagrađen Srebrnim medvjedom.

Filmom Izgnanstvo Zvjagincev je ponovo postao pobjednikom Zlatnih kolica, velike nagrade ZFF-a. Za prelijepe duge kadrove, koji su možda i presudili u odluci žirija a koji podsjećaju na Povratak, zaslužan je Zvjagincevljev stalni snimatelj Mihail Kričman. Izganstvo priča o naizgled sretnom bračnom paru i njihovo dvoje djece koji odlaze živjeti na selo. Idila se raspada kad žena prizna mužu da je trudna, ali ne s njim. Dotad suosjećajan i pažljiv, muž se povampiruje u ljubomorna, uvrijeđena i ogorčena muškarca koji više nije spreman na razgovor, a kamoli opraštanje. Jedino rješenje koje nudi rezultira ženinom smrću. Zanimljivom redateljskom intervencijom, posljednji dio filma određen je ženinom dramom, a ono što se njome otkriva, mijenja smisao cijele priče u korist umrle žrtve. Ono što Slijepa planina potencira do gađenja, ovdje je naznačeno kroz unutarnja previranja glavnog lika (Konstantin Lavronenko) - svakako, ono o čemu je ustvari riječ, crnokronikaška je priča o muškom nasilju nad ženama i neiskorjenjivom, licemjernom patrijarhatu koji i od muškaraca i od žena stvara žrtve.

Komedija o uvrnutim, pomaknutim mladim ljudima

Dok ga s vrha popisa gledateljima omiljenih filmova nije pomela Kontrola, zabavni novozelandski indie film Orao protiv morskog psa bio je apsolutni favorit za nagradu publike. S obzirom na krajnje dopadljive likove (prodavačicu u fast foodu i štrebera-programera) i radnju zasićenu simpatičnim, duhovitim dijalozima i gdjegdje kojim pravim skečom, to ne iznenađuje. Posrijedi je komedija o uvrnutim, pomaknutim mladim ljudima kojima konvencionalan, staložen život stalno izmiče i od kojih je ljubav dvaput udaljenija. Humor koji je na projekciji u SC-u izazivao roktav smijeh, osvojio je i Sundance, no on ipak nije dovoljan da se film snažno ureže u trajno pamćenje gledatelja. Najveća pohvala koju film objektivno zaslužuje bila bi nazvati ga simpatičnim.

Simpatičan je - ali ništa više od toga - i rumunjski film California dreamin’ (nedovršeno), posljednji rad Cristiana Nemescua, prošle godine poginulog redatelja koji je na prvom ZFF-u pobijedio u kategoriji kratkih filmova s Pričama iz bloka C. Radnja se odvija u pitoresknom rumunjskom selu u kojemu na četiri dana “zapinje” vlak pun američkih vojnika. Iako imaju odobrenje rumunjske vlade da s NATO-ovim oružjem prođu kroz zemlju na putu prema Kosovu, ćudljivi nadstojnik željezničke stanice odbija ih propustiti jer nemaju dokumente o carinskoj kontroli. I tu počinje fešta. Nesuvislo vjerujući kako će Amerikanci donijeti selu publicitet i prosperitet, gradonačelnik čini sve kako bi privolio vojnike da ostanu, nutkajući ih na zabavu s lokalnim djevojkama, besplatnu hranu i piće. Zabavna i dinamična, priča duguje humor ponajprije karikiranom prikazu neobrazovanih seljana i njihovih podvojenih emocija naspram Amerike – dok jedni preziru Clintona zbog općenja s Monicom Lewinski, djevojke koje su se masovno pozaljubljivale u pridošle vojnike, gorljivo žele s njima otići iz države. Ponegdje karikiranje lokalnog stanovništva prelazi granicu ukusnog: tako isforsiran humor nije zabavan.

Iako ustvari nije vrijedan spomena, spomenut ćemo, eto, i slovenski film Pijetlov doručak. Djelo redatelja Marka Naberšnika privuklo je pozornost gledatelja prije svega činjenicom da u njemu samu sebe glumi Severina Vučković, i da je njezina uloga – iako minutažom prilično mala – odredila okosnicu radnje. Ljubavna priča smještena je u mali slovenski gradić u kojemu pripravnik u mehaničarskoj radionici Đuro i njegov gazda Gajaš svaki na svoj način pokušavaju premostiti zapreke na putu do ostvarenja sretnih snova. Đurina je zapreka stvarna i neupitna (zaljubljuje se u ženu lokalnog svodnika), a Gajaševa nepremostiva u svojoj naravi – zatrovan je opsesivnim maštarijama o Severini, lijepom ali dvodimenzionalnom liku s postera i tv ekrana. Peteljni zajtrk snimljen je prema romanu slovenskog prozaika Ferija Lainščeka, napisan sredinom devedesetih. U filmu je najbolja stvar Severinina pjesma, i to mnogo govori o njemu. Prema gledateljima bi bilo fer da je u programskoj knjižici uz ovaj film stajala i napomena: “Slobodno preskočiti.” Oni koji to nisu napravili, potrošili su vrijeme.

Film o pjevaču Joy Divisiona

Osobna drama nedozrelog brakolomca – to je najsažetiji opis filma Kontrola koji je od publike proglašen najboljim filmom, a koji će se uskoro naći u redovnoj kino distribuciji. Riječ je o biografskom filmu o Ianu Curtisu, pjevaču legendarnog britanskog benda Joy Division. Osim iz pukih “obožavateljskih” pobuda ima još razloga za pomamu gledatelja za tim filmom: glavnu ulogu tumači Sam Riley, scenarij prati knjigu Curtisove supruge Deborah Dodir izdaleka, a redatelj je Anton Corbijn, isti onaj koji je napravio najbolje spotove Depeche Modea i U2-a. Corbijnova crno-bijela fotografija dobro pristaje uz sivi svijet Macclesfielda, gradića u engleskom Cheshireju, u kojemu je Curtis odrastao, oženio prvu ljubav Deborah, i ubio se u 23. godini, 18. svibnja 1980., neposredno prije prve turneje po Americi. Crno-bijela fotografija pristaje i uz glazbu kojom je film obilno zasićen, i uz unutrašnji svijet mladića koji se od pažljivog ljubavnika pretvara u izdajicu vlastite obitelji. Njegov je svijet bio omeđen napadima epilepsije, vezom s belgijskom novinarkom, svađama sa suprugom i čestim nastupima s grupom - aktivnostima koje su ga iscrpljivale i gušile. U svakom slučaju, oduševljenje kojim je Cannes dočekao Corbijnov film ne iznenađuje: opravdava ga izražajna vizualnost, izvrsna glazba i, prije svega, patetike lišena priča o intimnoj tragediji poluostvarenog talenta.

Treba istaknuti i francusko-izraelski film Meduze redateljskog para Shire Geffen i Etgara Kereta. Posrijedi je nježna panorama višestruko isprepletenih sudbina nekoliko likova: djevojke koja radi kao konobarica na vjenčanjima a stižu je neosviještene traume iz djetinjstva; fotografkinje koja svoju artističku viziju ne može ukalupiti u očekivanja klijenata; upravo vjenčane djevojke koja sumnja da ju je suprug prevario s tajanstvenom postarijom damom; bulimične i razmažene djevojke čiji je partner vjerojatno stariji od njezina oca; čangrizave i bolesne bake koja stalno i svuda sije ogorčenje; njezine zaposlene kćerke – glumice; i njezine njegovateljice, Tajlanđanke koja se bori s grižnjom savjesti jer je iz financijskih razloga morala ostaviti petogodišnjeg sina... Fino građena dinamika radnje, vješta izmjena pripovjedačkih vremena, uvjerljiva gluma i suptilni humor, razlog su zbog kojega ovaj film nazivaju remek djelom novije izraelske kinematografije.

Kratki sinopsis turskog filma Takva – čovjekov strah od Boga daje naslutiti da je riječ o vrckavo smiješnoj priči o čovjeku koji vrluda od bogobojazne skrušenosti do izvitoperene materijalnosti realnog svijeta. Ipak, dobitnik “Srca Sarajeva” miljama je udaljen od prozaičnog humora: Takva je smrtno ozbiljan film o dramatičnim mijenama kroz koje prolazi Muharem, pripadnik moćne islamske sekte u Istanbulu. Autor Özer Kiziltan linearnom progresijom prati Muharemov napredak u vjerskoj zajednici – od samozatajnog, predanog vjernika do povjerenika koji se bavi administrativnim poslom skupljanja najamnina. Njegov je statusni napredak ujedno i njegovo moralno unazađenje: radeći posao koji ga usko povezuje s licemjerjem svjetovnog života, i sam postaje pokvaren i nepošten. Kroz unutarnja previranja (anti)junaka prelama se dokumentaristički ocrtana slika društveno-političke situacije u Turskoj i načina na koji vjera sudjeluje u njezinu oblikovanju. Možda je to najvredniji aspekt ovog filma.

Loš program “Kockice”

U glavnom natjecateljskom programu pogledali smo i Khadak, film Jessice Woodworth i Petera Brosensa koji je kritika proglasila najboljim belgijskim filmom ikad. Iako važnu fabularnu liniju i u njemu čini ljubavna priča, opisu Khadaka nipošto ne pristaje pridjev “simpatičan”. Riječ je o filmu s – prije svega – izvanrednom fotografijom i intrigantom pričom u kojemu se na uspio način nadrealno isprepleće s dokumentarističkim. Radnja se zbiva u smrznutim mongolskim stepama gdje se Bagi, pripadnik nomadskog plemena, uči nositi s darom osluškivanja životinja i predodređenošću da bude šaman. Kad vlasti objave da su životinje zaražene kugom, premjeste stanovništvo u bezličan industrijski grad, a Bagi se poveže s kradljivicom Zolzayom. Njihova ljubav, Bagijevo zatočeništvo u psihijatrijskoj ustanovi i konačno otkriće da je objava o kugi bila tek vladina izmišljotina usmjerena prema istrebljenju nomada, ispunjava dragošću i divljenjem. Khadak je film istančane estetike, zapanjujućom ljepotom kadrova usporediv s Izgnanstvom. Na ZFF-u je prošao bez nagrade.

Na kraju, zajednički nazivnik: najbolji filmovi koje smo vidjeli u natjecateljskom igranom programu petog ZFF-a su Izgnanstvo, Slijepa planina, Khadak i Meduze; Pijetlov doručak apsolutno ne zaslužuje njihovo društvo, a o Živima i mrtvima Kristijana Milića moglo bi se raspravljati. (Taj je film ujedno bio i jedini domaći naslov u međunarodnoj konkurenciji.) Živi i mrtvi su, iako daleko od remek-djela, višestruko bolji od bilo kojeg filma u stravično lošem domaćem programu “Kockice” na ovom festivalu. (Prikazani su mahom kratkometražni i srednjemetražni filmovi: od pobjedničkog Pusti me da spavam Sare Hribar, preko Sedam neodgovorenih poziva Ivana Šarića i Putovanja Antonija Gabelića, pa do Kako su bogovi ukrali Grič Damira Trajčevića, riječ je o jedva gledljivim ili, u boljem slučaju nezanimljivim i bezveznim ostvarenjima.) Zato je, mislim, preuzetno i dalje inzistirati na tome da je Hrvatska nekakva filmska regionalna sila. Nije baš.