30.3.2015.

Mirna Čudić  

Vjenčanje - Istok i Zapad

Usredotočit ću se na komparatistički prikaz ženidbenoga obreda u katoličkoj (zapadnoj) i pravoslavnoj (istočnoj) Crkvi te utjecaj naravi Sakramenta ženidbe, sagledan preko obrednih pojedinosti, na narodne svadbene običaje u Hrvatskoj, tradicionalno vezanoj uz Katoličku crkvu, te Srbiji (točnije, Vranje u južnoj Srbiji), tradicionalno vezanoj uz Srpsku pravoslavnu crkvu. Naime, uočila sam kako pojedina ritualna jela i darivanja, po svojoj uvriježenoj simbolici, mogu podsjećati na određene koncepte tradicionalno vezivane uz samu narav braka, odnosno uz stanovite arhetipske obrasce saveza ljubavi, plodnosti i prokreacije, prisutne kako u ljudskim kulturama općenito (usp. teoriju rituala prijelaza Arnolda van Gennepa), tako i u kršćanskom učenju. Drugim riječima, ishodište mojega rada bit će obredne pojedinosti u navedenim tipovima bogoslužja, kroz čiju ću prizmu sagledati na koji se način konotacije Sakramenta ženidbe, koje izviru iz obreda, očituju i u vidu svadbenoga ritualnog folklora. Na obradu te teme potakla me knjiga Arnolda van Gennepa o ritualima prijelaza iz 1909. godine, među koje je ubrojeno i vjenčanje (usp. poglavlje Betrothal and Marriage), prikazano kroz prizmu raznorodnih vjerovanja i kultura. Polazeći od temeljnih vidova sklapanja braka kao životne prekretnice koje u većoj ili manjoj mjeri vrijede za sve kulture (sporazum, ljubav, plodnost, prokreacija), našla sam za shodno usredotočiti se na kršćansko, u svojoj biti sakramentalno poimanje toga općeljudskoga fenomena, gledano kroz prizmu detalja istočnoga, odnosno zapadnoga obreda.

Komparatistički ću predstaviti pojedinosti i tijek obreda vjenčanja u dvjema navedenim kršćanskim vjeroispovijestima, kao i obredne riječi i čine, koji, performativni u samoj svojoj biti, simbolično upućuju na duhovnu stvarnost Sakramenta.

 

Obred u katoličkoj crkvi

Služba riječi

Ta se etapa obreda sastoji od triju biblijskih čitanja, tematski povezanih sa Sakramentom braka, u čijem je izboru poželjno sudjelovanje samih mladenaca. Jedan od mogućih izbora za prvo, starozavjetno čitanje je Pjesma nad pjesmama, najglasovitiji epitalamij svjetske književne baštine. Drugo, novozavjetno čitanje se obično bira među Poslanicama, najčešće Pavlova poslanica Efežanima koja prispodobljuje bračnu ljubav Kristovoj ljubavi prema Crkvi (Ef, 5, 21-32), ili Hvalospjev ljubavi iz Poslanice Korinćanima (Kor, 13, 1-13). Treće, završno čitanje, uzima se iz Evanđelja (npr. svadba u Kani ili neki drugi govor o braku).

Izražavanje privole i zavjeti

Jednom kad su pročitana tematski prilagođena čitanja, svećenik poziva mladence da izraze svoju slobodnu privolu, odnosno postavlja im se pitanje o slobodnom pristanku na sklapanje braka (bez prisile) i o spremnosti na prihvaćanje potomstva (prokreaciju). Nakon toga, mladenci najčešće sami, jedno drugome, izgovaraju bračne zavjete tim, u svojoj biti, performativnim iskazom, koji svjedoči o tome da se mladenci obvezuju na doživotno zajedništvo i vjernost.

Stoga, kako ističe i van Gennep, u katoličanstvu ne postoji vjerski kodificirani ritual razvoda, za razliku od nekih drugih kultura, već je jedino moguće poništenje braka, tj. izjava da nije ni sklopljen valjano (1960:142).

Razmjena i blagoslov prstenja

Čin koji slijedi po svojem obliku podsjeća na zaruke1, koje u svim kulturama nagovješćuju sklapanje braka (usp. van Gennep, Betrothal and Marriage), a sastoji se od blagoslova i razmjeni prstenja, popraćenog trojstvenom formulom (pozivanje na Presveto Trojstvo, često u kršćanskom bogoslužju), koju izgovaraju mladenci stavljajući prsten jedno drugome na lijevu ruku.2

Euharistijska služba

Nakon homilije (propovijedi), u kojoj svećenik tumači samu narav braka, s osobitim osvrtom na okolnosti i situaciju mladenaca, slijedi faza koja je, poput Službe riječi, sastavni dio svake sv. mise, a to je euharistijska služba, odnosno pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu.

Blagoslov mladenaca

Ovaj čin, u kojem mladenci kleče, sadrži svećenikovu blagoslovnu molitvu nad netom vjenčanim parom, u kojoj se poziva na zajedništvo muškarca i žene, ustanovljeno od Boga već u Knjizi Postanka i preobraženo u sakrament djelovanjem Krista i Crkve.

Pričest

Na kraju čitavoga obreda, kao i u svakom euharistijskom slavlju, slijedi podjela sv. pričesti, no u obredu vjenčanja, ona se podjeljuje mladencima iznimno pod obje prilike (kruha i vina). Mladenci primaju hostiju, a potom ispijaju sakramentalno vino, Krv Kristovu, iz zajedničkoga kaleža, što simbolički odražava njihov netom sklopljeni, nerazrješivi, savez.

 

Obred u pravoslavnoj crkvi

Vjeridba

Ovaj čin, sadržajno analogan blagoslovu prstenja u katoličkom obredu, u Pravoslavnoj crkvi odvija se u predvorju crkve i prethodi središnjem obrednom činu vjenčanja, koji se nekoć obavljao u sklopu tradicionalnih zaruka, koje su po nekoliko dana prethodile samom vjenčanju.

Za razliku od katoličkog obreda, ovdje prstenje blagoslivlja svećenik, trostrukim kružnim pokretima, što odgovara trojstvenoj formuli koju izgovaraju mladenci u katoličkom obredu.

Vezivanje ruku

Nakon čina vjeridbe, popraćenog čitanjem odlomaka iz Biblije, te svećenikovim upitom o slobodnom pristanku na sklapanje braka, slijedi znakovit čin vezivanja desnica mladenaca platnom, dok u drugoj ruci drže po svijeću, simbol svjetla.

Krunidba

Zanimljivo je naglasiti da činu krunidbe ne prethodi nikakvo izgovaranje zavjeta, jer, po pravoslavnom poimanju, brak po sebi ne predstavlja nikakav ugovor, već je svojevrsno “krštenje” i “potvrda” ljudske ljubavi u Božjoj po Kristu i Duhu Svetomu.

Dvije krune, koje svećenik polaže na glave mladenaca, simboliziraju Kraljevstvo Nebesko, čiju puninu već ovozemaljska zajednica predoznačuje, dok bijela vrpca kojom su krune svezane označava sjedinjenje novovjenčanih.

Zajednički kalež

Nakon pročitanog evanđeoskog odlomka o svadbi u Kani, tj. o Kristovoj pretvorbi vode u vino, iz kojega proistječe simbolika čina koji slijedi, mladenci ispijaju posvećeno (crno) vino iz zajedničkoga kaleža u tri gutljaja3, kako bi predoznačili svoje buduće zajedništvo u kojemu će, kao supružnici, dijeliti tuge i radosti, strahove i nade, dobro i zlo.

Procesija oko oltara

Nakon sakramentalnoga sjedinjenja, novovjenčani par, na čelu sa svećenikom, triput kruži oko oltara ukrašenoga raspelom i Biblijom, što, praćeno zborskim pjevanjem, podsjeća na ritualni ples ispred Kovčega Saveza te predoznačuje da su se otisnuli na zajedničko putovanje kroz život, pod vodstvom Crkve, koju predstavlja svećenik.

Završni blagoslov mladenaca

Kao i u katoličkom obredu, nakon sklapanja braka slijedi svećenikova blagoslovna molitva nad novovjenčanim supružnicima, također s prizivanjem starozavjetnih događaja. Svećenik uspoređuje mladence s bogobojaznim bračnim parovima Staroga zavjeta (Abraham i Sara, Izak i Rebeka, Jakov i Rahela), naglašavajući važnost uzajamne vjernosti i prokreacije.

Za razliku od katoličkog kanonskog prava, u kojem je drugi crkveni brak moguć samo nakon poništenja, odnosno nakon smrti jednoga od supružnika, pravoslavna Crkva omogućuje svojim vjernicima da i drugo sklapanje braka bude blagoslovljeno od svećenika, no lišeno svečanosti i praćeno pokorničkim bogoslužjem zbog neuspjeha prvoga braka. Istočna Crkva, pozivajući se, kao i katolička, na nerazrješivost braka, drži kako samo prvi brak može imati puno značenje Sakramenta te stoga može biti praćen ritualom krunidbe koja označuje Kraljevstvo nebesko. Štoviše, zbog jedinstvenoga značenja takovoga braka, predokusa Kraljevstva Nebeskoga, pravoslavna Crkva, za razliku od katoličke, savjetuje udovcima i udovicama da se odreknu sklapanja novoga braka i ostanu vjerni svojem pokojnom supružniku koji “sada živi u Kristu”.

 

Prožimanje vjerskih i narodnih običaja Sljedeća će cjelina biti posvećena prikazu svadbenih narodnih običaja Hrvatske i južne Srbije (Vranje i okolica), utoliko što odražavaju vjerska uvjerenja i smisao obreda Katoličke i Pravoslavne crkve.

 

Svadbeni običaji u Hrvatskoj O činjenici da je katoličko sklapanje braka duboko ukorijenjeno u mentalitetu hrvatskih sela, svjedoči i specifičan leksik, koji pripada idiomu sjeverozapadne Hrvatske, a koji odražava shvaćanje braka kao saveza, doživotnog ugovora među mladencima, shvaćanje koje zacijelo ima svoj izvor u obrednim riječima kojima mladenci jedno drugome izražavaju privolu; tj. bračnim zavjetima. Kako navodi Zorica Vitez, riječi koje se upotrebljavaju sve su izvedenice riječi zakon: hižni zakon (brak), odlazak na zakon (odlazak na crkveno vjenčanje) te pozakoniti se (vjenčati se) (Vitez, 2003: 23-24).

Razdoblje koje prethodi upoznavanju budućih mladenaca visoko je ritualizirano i kodificirano, osobito zbog činjenice, koja u suvremeno doba sve više izostaje, da su roditelji mladoženje i nevjeste, budući prijatelji, ti koji upriličuju upoznavanje svoje djece na javnim događajima u selu (odlazak u crkvu, na sajam, proštenje, itd.), kako bi djevojka ili mladić bili zagledani / zamireni (zagledi / ogledi), nakon čega slijede međusobni pohodi, odnosno posjeti svekrve budućoj snahi ili međusobni posjeti roditelja (Vitez, 2003: 27-30). Taj, danas već zastarjeli običaj da su roditelji oni koji pregovaraju oko sklapanja braka svoje djece, potvrđuje i antropološka studija Arnolda van Gennepa, koja svjedoči o tome kako je u mnogim kulturama diljem svijeta sklapanje braka prije ugovor između dviju obitelji, nego savez ljubavi i bliskosti mladića i djevojke (1960: 119). Nadalje, primijetila bih kako institucija ugovorenog braka proturječi samoj naravi sakramentalnog sklapanja braka, u kojem se, kako u zapadnom (katoličkom), tako i u istočnom obredu, upitima utvrđuje postojanje slobodne privole (usp. prethodno poglavlje).

Uoči samog vjenčanja, kao jedan od posljednjih predsvadbenih običaja, upriličuje se (osobito u Lici, Hrvatskom primorju, Slavoniji i Podravini) pletenje vijenca, što predstavlja oproštaj od djevojačkog statusa i načina života (Vitez, 2003: 34-36), kao i, po van Gennepu, prijelaz iz jedne društvene kategorije u drugu (van Gennep, 1960: 116-117).

Kako se približava sam dan vjenčanja (najčešće u, prema pučkom vjerovanju, “sretne dane” – srijeda ili subota, usp. Vitez 2003: 43), potrebno je pripremiti i posebnu svadbenu odjeću, koja se u starini sastojala od najsvečanije narodne nošnje koju nose mladići i djevojke određenog kraja, dok se danas sve više prihvaća i moda bijelih vjenčanica i odijela (Vitez, 2003: 41). Mladenke su, po drevnom običaju, uz narodnu nošnju nosile i ispleteni vijenac i partu (oglavlje), kao simbol djevičanstva (ibid.), inače, po kršćanskom moralu, veoma cijenjene kreposti. Valja naglasiti, međutim, kako se taj koncept djevičanstva prečesto svodio samo na formalnu nevinost te je bio vrlo krut i strog. Shodno tomu, gubitak nevinosti, bio on i protiv djevojčine volje, izlagao ju je javnoj osudi i poruzi, osobito ako bi se ipak upriličila svadba takve djevojke (nije joj pristajao vijenac zbog njezina stanja) (Vitez, 2003: 43). Nasuprot tomu, u nekim poganskim kulturama, zaruke mogu podrazumijevati spolni odnos, a svadba, naglašavajući prokreaciju kao ključan dio braka, se nastavlja i nakon trudnoće (van Gennep, 1960: 120-121).

Simbolika jabuke, prisutna kao ritualni dar svekrve nevjesti, proteže se i na prvu bračnu noć, prilikom koje se ona prepolovi između mladenaca (Vitez, 2003: 53), što još jednom podsjeća na nužnost otvorenosti bračnog čina ljubavi i životu, odnosno plodnosti i prokreacije, na koji se pozivaju i performativne riječi zavjeta, kao i svećenik, koji pitanjima ustanovljuje otvorenost mladenaca tom esencijalnom vidu braka. Štoviše, van Gennepova studija svjedoči o ritualima zaštite i osiguranja plodnosti, prisutne u mnogim kulturama (1960: 118).

U ritualima koji prate vjenčanje mogu se uočiti i oni čini koji podsjećaju na ispijanje vina koje je inače sastavni dio, kako pravoslavnog tako i katoličkog obreda, a što opet može nagoviještati zajedništvo u radostima i žalostima. Pri roditeljskom blagoslovu, naime, ritualno se ispija vino iz pehara ili vrčića koji se naziva zdravica, molitvenica, čaša molitvena ili nevjestina čaša, dok se ostatak vina prolijeva preko ramena, što upućuje na žrtvu kao također ključni vid bračne ljubavi. Nadalje, pri takvom obredu mladenci stoje ili kleče na prostirci ili naramku sijena (Vitez, 2003: 55), pri čemu, čini se, sijeno opetovano podsjeća na koncept plodnosti.

Priželjkivanje plodnosti prisutno je i u ritualnim zdravicama i govorima, osobito u Ravnim kotarima ili Konavlima, gdje se na mladoženju i nevjestu, kao i na njihovu stoku i polja, priziva blagostanje i plodnost (Vitez, 2003: 61). Premda motivirani pučkom predajom, primijetila bih kako to povezivanje plodnosti zemlje s plodnošću mladenaca nalazi svoj izvor jednako tako i u judeokršćanskoj tradiciji Biblije, točnije, u starozavjetnim Psalmima (Ps. 67 i 128), koje prožima analogna metaforika koja prispodobljuje plodnost vinove loze plodnosti supružnika. Znakovito je, između ostaloga, da se u konavoskoj zdravici kao jedno od dobara koje se zaziva na mladence navodi i kruh i vino, što podsjeća i na svetu pričest (Vitez, 2003: 230-235).

Plodovi zemlje mogli su se naći i na svadbenom stolu, pri čemu se upriličilo ritualno uzajamno dodirivanje mladenaca kruhom (Vitez, 2003: 62). Premda je možda i starijega datuma, odnosno ostatak poganskih običaja, ovaj čin uzajamne podjele kruha može asocirati i na pričest, koju u crkvenom obredu prima oboje mladenaca.

 

Svadbeni običaji u južnoj Srbiji U južnoj je Srbiji (u Vranju i okolici) sve više prisutno, i u suvremeno doba, oživljavanje tradicije, uz koju se usko veže i pravoslavno kršćanstvo kao jedan od vidova srpskog patriotizma. Tako privlačnost crkvenoga obreda sve više oživljuje u svijesti kako starijih tako i mlađih, kao ključna tečevina srpske tradicijske kulture. Crkvena vjenčanja stoga privlače sve veći broj posjetitelja koji se pritom, kao što nalaže istočni obred, opetovano križaju (Zlatanović 2003: 175). Oživljava i poimanje svadbe kao ključnog rituala prijelaza, a redefiniranje svadbenih običaja predstavlja ključnu etapu u potrazi za zagubljenim identitetom (ibid.:180).

Kao i Zorica Vitez, ova je autorica svoje istraživanje usmjerila na seoske običaje u Vranju i okolici, uspoređujući tradicijsku i suvremenu svadbu. Svijest o potrebi za pravovremenim zasnivanjem braka kao jamstvom nastavka loze i time opstanka naroda toliko je duboko utkana u mentalitet Vranjanaca da su roditelji, u želji da osiguraju buduću udaju novorođene djevojčice, kao dar donosili kruh, vjerojatno opet asocijacija na plodnost zemlje prispodobljene plodnosti u braku. Naglasak se, kao i u hrvatskim selima, u starim vremenima, stavljao na prestižnu ženidbu koju bi roditelji ugovarali, s isključivim ciljem prokreacije, ali i podizanja društvenoga statusa obitelji mladenaca, bez obzira na, a često i nauštrb istinske ljubavi i bliskosti među budućim mladencima, što se kosi s upitom svećenika u istočnom obredu o postojanju slobodne privole. Zanimljiva je također činjenica koju ističe autorica, a koja proturječi stereotipu o ženskoj podložnosti u seoskim krajevima, da su mladići često bili poslušniji odredbi roditelja i odabiru nevjeste, dok su bili česti bjegovi iz roditeljske kuće na inicijativu djevojaka (ibid.:52-53).

Nadalje, valja istaknuti da se poglavlje u kojem autorica govori o običajima roditeljskog ugovaranja ženidbe te pregovaranja o mirazu prilikom uprosidbe, često na inicijativu ženidbenoga posrednika (provodadžija, navodadžija), naziva ugovorom, što potvrđuje van Gennepovu tezu o braku kao ugovoru sklopljenom među roditeljima, prije nego među mladencima.

Upravo kao i samo rođenje buduće nevjeste, i dan uoči zakazane svadbe (najčešće subota uvečer), obilježen je plodovima zemlje. Naime, upriličuje se zasevka, svekrvino kolo s prosijanim žitom, dok u bugarskoj tradiciji ona označava pripremu obrednih kruhova (ibid.:63).

Na sam dan svadbe, najčešće u nedjelju, svadbeni stol obiluje poljoprivrednim proizvodima: jabuka, vino, rakija i bosiljak. Upriličuje se i vršidba pšenice, kao jamstvo da je kruh osiguran, a samim time i plodnost.

Uslijed važnosti koja se pridaje prokreaciji, bračni čin u prvoj bračnoj noći visoko je kodificiran. Svekrvina je uloga da se uvjeri u čednost mladenke i stoga uvodi mladence u bračnu ložnicu, stavlja im pogaču (plodnost) i vodu pored uzglavlja te ostaje prisluškivati, odraz pučkog praznovjerja kojim se osigurava protiv možebitne gluhoće djeteta. Kako bi se izvan svake sumnje uvjerila u djevojčinu formalnu nevinost, dobiva na uvid okrvavljenu plahtu ili/i spavaćicu te razglašava po selu vijest o prikladnosti nevjeste. Premda se to iznimno rijetko događalo, postojao je i ritual u slučaju da bi djevojka izgubila nevinost prije braka bilo s budućim mladoženjom ili s drugim muškarcem. U tom bi slučaju nevjestini roditelji odnijeli svekru načetu pogaču s crnim lukom, što je trebalo simbolizirati djevojku kao oštećenu robu, a to je bio nagovještaj poteškoća koje će takova djevojka iskusiti u roditeljskom domu mladoženje (ibid.:74).

U odnosu na do sada prikazane običaje tradicijske svadbe (prije Drugoga svjetskog rata), u suvremenoj su svadbi mnogi drevni običaji iščezli, dok su neki modificirani ili, poput prakse sklapanja crkvenog braka, obnovljeni.

Premda se važnost prokreacije i dalje naglašava, ona poprima posve nove oblike i očituje se u sasvim novoj praksi, koja nalaže da se, prije udaje, dobije jamstvo da djevojka nije jalova. Shodno tomu, djevojke se često udaju u drugom stanju, zbog čega ritualno ispitivanje plahte gubi svoj izvorni smisao. O toj, primijetila bih, jednako ponižavajućoj praksi kao i onoj koja osigurava djevojčinu formalnu nevinost, svjedoči i narodna izreka koju autorica spominje, o većoj vrijednosti steone krave te o težnji za nastavljanjem mladoženjine loze, što svjedoči o činjenici da je patrijarhalni mentalitet, barem dijelom, opstao i u suvremenosti (ibid.:136).

Među iščezle običaje spada i onaj o narodnoj nošnji na vjenčanju, zamijenjen glamuroznom vjenčanicom u zapadnjačkom stilu za mladenku te svečanim odijelom za mladoženju. Svekrvino kolo, kao i njezina ritualna nošnja (futa), nadalje, tek su okamenjeni ostatak prošle matrijarhalne dominacije mladoženjine majke, jer se, kako autorica svjedoči, suvremena mladež sve više opire utjecaju starijeg naraštaja, bilo u odabiru budućeg supružnika, bilo u bračnom životu (ibid.:179-180).

 

Zaključak ili izvan okvira etničke pripadnostiNastojala sam izdvojiti narodne običaje koji, po mojoj procjeni, podsjećaju na neki element vjerskoga obreda, pri čemu mi nije uvijek bilo lako ni moguće utvrditi granicu između poganskih i kršćanskih utjecaja. Nadalje, valjalo je uočiti da se, zbog razlike u vjerskim obredima, sličnost između mnogih običaja u Hrvatskoj i Srbiji ne može temeljiti isključivo na zajedničkim kršćanskim utjecajima, već na zajedničkoj pripadnosti Južnim Slavenima (npr. uspoređivanje srpske s bugarskom zasevkom), ili, u proširenom smislu, na sveslavenskim elementima (npr. usporedba motiva jedne tradicionalne hrvatske svadbene pjesme s poljskom tradicijom). Isto tako, sličnosti i razlike između istočnog i zapadnog obreda nadilaze okvire etničke pripadnosti. Neki se narodni običaji, štoviše, kose s duhom vjerskih obreda koji odražavaju narav Sakramenta ženidbe, primjerice institucija ugovorenog braka koja je u izravnom proturječju s obrednim riječima i činima koji upućuju na nužno postojanje slobodne privole kao preduvjeta za sklapanje ljubavnog, odnosno bračnog saveza.

 

Ulomak iz veće cjeline.



Literatura:

Van Gennep, Arnold. “Betrothal and Marriage.” U: The Rites of Passage. Chicago: The University of Chicago Press, 1960 (1909.): 116-145.

Šarić, Ivan Evanđelist (prijevod i komentar). Psalmi. Hrvatsko biblijsko društvo Zagreb, Vrhbosanska nadbiskupija Sarajevo. Split: Verbum, 2009.

Vitez, Zorica. Hrvatski svadbeni običaji. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2003.

Zlatanović, Sanja. Svadba – priča o identitetu. Vranje i okolina. dr.sc. Dragana Radojičić (ur.). Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, Etnografski institut, 2003.

Bilješke:

1  U pravoslavnom se obredu analogni čin razmjene prstenja naziva upravo vjeridbom (zarukama), u čijoj je vjerskoj tradiciji taj obred i ukorijenjen.

2  Premda u obredniku nije specificirano, uvriježilo se stavljanje prstena na lijevu ruku uglavnom iz običajnih i praktičnih razloga. Praksa stavljanja (i nošenja) vjenčanog prstena na lijevoj ruci uvjetovana je istom onom praksom u kojoj se ručni sat nosi na lijevoj ruci, kako bi desna ruka, dominantna u većine ljudi, bila slobodnija. Inače, okrugli oblik prstena kao takav simbolizira beskonačnost, a time i vječnost zavjeta.

3  Trostruko opetovanje svih gesti simbolički upućuje na Presveto Trojstvo, Trojedinoga Boga koji se, za razliku od zapadnog obreda, gdje se upućuje na Njega riječima, u Istočnoj crkvi naznačuje i ritualnim pokretima, kao i učestalim križanjem.