Boris je imao četiri godine kad mu je umro otac. Ne sjeća se ničega u vezi s njim, osim da su jednom stajali na obali Save i gledali kako neki ljudi na splavi prevoze lubenice. Postoje fotografije Borisovog oca i njegovih prijatelja na livadi u Šumanovcima, i fotografije Borisa kod očeve postelje, ali fotografije gdje obojica stoje na obali Save i gledaju prema sredini rijeke nema.
A bila je čista, jer na drugoj strani još nisu izgradili tvornice, i ljudi su se ljeti ondje kupali i skakali s improvizirane drvene skakaonice.
Rođak iz Gunje Borisu je javio da je rijeka probila nasip. Potopila kuću u kojoj je, do odlaska na studij, živio s majkom.
Neće proći dugo prije nego potopi i seosko groblje, pomislio je.
Na televiziji je gledao snimke mjesta u kojemu se, doduše, nije rodio, ali je jednako tako i mogao. (Rodio se nekoliko kilometara dalje, preko granice, u Bosni.) Tražio je ulice kojima se potucao kao dječak. Lijepi izvor par koraka od njegove kuće ili table trgovine "Boso". Ništa. Jedino što je vidio bili su krovovi. Stošci koji su sada izgledali maleno i beznačajno. A dalje? Voda, samo voda. Bez kraja i forme, kao kad je svijet tek stvoren.
Srećom, njegova majka je nekoliko dana ranije došla u Zagreb radi pretraga. Kad bi je pitao gdje se nalazi, rekla bi U kokošinjcu. Tako je to s Parkinsom. Nije znala ni da je otišla iz Gunje, kamoli da se tamo više nikad neće vratiti. Da je sve što ima ostavila vodi. Još uvijek je svakog dana na usne stavljala crveni ruž, a kosu uvijala kao kad je Boris bio dječak. Ponekad bi je gledao iz kuta sobe. Ruke su joj drhtale dok je premetala po kozmetičkoj torbici, a već idućeg trena, kad bi spazila njegov pogled na sebi, bila je spremna hiniti potpunu staloženost.
Idemo u šetnju? – pitala bi Borisa, a on bi ju uzimao pod ruku, praveći se da to čini oduvijek, i da ne postoji dvadeset godina praznine u njihovom zajedničkom životu.
Za dobrih dana pričala mu je o Milivoju, njegovom školskom prijatelju, kako je naslijedio veliku zemlju blizu Županje, ali ju je onda prodao, i novac raspačao strancima. Prijateljima u birtiji. Prosjacima. I kako su ga ogovarali iza leđa, a pili na njegov račun. I kako su momci iz sela loši, ali on je, bogu hvala, ispao dobar. Takvih je dana s vremenom bilo sve manje, dok se na kraju nisu pretvorili u svjetionike koji ponekad bljesnu u širokom oceanu tame.
Često bi probdjela noć nad Borisom, jer je umislila da će umrijeti, ili bi izašla i hodala po ulici, dok je netko od susjeda ne bi uočio i doveo kući. Promrzlu i bijelu, poput duha.
Boris je te stvari prihvatio kao svoje, i gledao ih je nekom liječničkom staloženošću.
Polako, majčice, imamo vremena.
Ja sam, mama. Kad ti kažem.
Ajde sad, lagano.
S noge na nogu.
S noge na nogu.
I jednog je dana stvarno ustala. Čvrsto, kao nikad dotad. Navukla je vuneni prsluk u kojemu je izgledala poput vrača, i sigurnim korakom pošla u kuhinju. Mora da se u glavi vratila u period kad je još aktivno bila majka, i kad je svako jutro pohala kruh i jaja. Sve je to izgledalo vrlo stvarno, i samo je u Borisovim očima moglo biti prokazano. Polovicom oka gledao je kako se snalazi u kuhinji, instinktom bilo koje zdrave žene. Čuo je pucanje ljuske jajeta, i zvonke udarce metala, i brojao je koliko joj sekundi treba od štednjaka do kuhinjskog stola, ili do hladnjaka. Liječnik je spominjao da su ovakve epizode moguće, ali nije spominjao koliko je u njima života. Liječnici nikad ne naglašavaju život, osim onda kada ga više nema.
Ilija, moramo mu reći.
Borisova majka sjedila je za stolom i žvakala kruh. Gledala je ispred sebe kao da upravo obavlja jako važan razgovor.
Bolje sada, pa nek’ mu sjedne. Nek’ se s vremenom privikne.
Boris se izvukao iz kreveta i došuljao iza nje, ali ga nije primijetila. Umislila je da razgovara s njegovim ocem.
(Jasno, nego s kime?
Koliko je još Ilija poznavao?)
Nisi ti kriv – rekla je – kao što nisam ni ja. Jednostavno, mi za ovo ne možemo biti krivi. Nismo se ni znali kad je – progutala je knedlu, i ispalila – kad me ono govno silovalo.
Ali mali mora znati.
Mali što prije mora znati.
Uostalom, ti ćeš njemu uvijek biti tata.
Boris se nasmijao smijehom očajnika. Činilo mu se da se soba smanjila do veličine muzičke kutije. Sjeo je za stol pored majke – ona je opet bila zabavljena kruhom i jajima, a ulje joj je curilo niz laktove. Kad ga je pogledala, učinilo mu se da zna – da su njih dvoje sami u sobi, i da je prošlo vrijeme velikih zahtjeva. Učinilo mu se da opet zna.
***
Držeći prst u novinama, Boris je posezao za telefonom. Znao je da zove Milivoj, a da nije ni pogledao broj na ekranu. Prošlo je godinu dana od poplave, i Gunja se polako oporavljala. Milivoj je u zadnje vrijeme često zvao, uglavnom da kaže kako ide obnova kuća. Govorio bi kako je sretan jer je udomljen kod neke obitelji u Županji, i kako stvari idu nabolje, iako je većina ljudi još uvijek bez domova.
Bez životinja. Bez stvari.
To jest, sve je to još uvijek tamo, ali zgnječeno i nabacano na hrpu kao kakav šareni kompost.
A nisu to životi – govorio bi Milivoj.
Jebote, nisu oni kompost.
Boris se morao složiti s time.
Često je htio pitati Milivoja je li znao za njegovog oca. Prvog ili drugog, je li išta znao. Htio ga je pitati je li njegovo ime kružilo školom kao neka ružna mrlja s kojom nitko ne želi imati posla. I zašto su ga poštedili, zašto mu nisu rekli.
Odbacio bi taj nagon jednako kao i svaki kojemu nije vidio svrhu u budućnosti.
Šta je bilo, bilo je.
Majčina epizoda nikad se više nije ponovila. Kad da je tog dana većini sjećanja rekla zbogom. Opet je samo spavala, i šetala u hodalici, a kad bi joj dojadilo, ponovno je spavala. I on je, uz nju, postao ovisan o snu. Podijelio ga je, tijekom dana, u nekoliko dionica, kao neko raspoloživo i jeftino blago. Namjestio bi se u naslonjaču i gledao majku.
Dokad?
Dok pred sobom više nije vidio nju, nego dva maglovita lika na obali rijeke. Jedan je bio visok, i imao je kapu na glavi, a drugi je očito bio dječak, nježnijeg lica nego muškarac. Čuo je njihove riječi, i coktanje, i čuo je rijeku, i ribe u rijeci, i zibanje splava na kojem su ležale lubenice.
Potom je voda izašla iz korita i prekrila sve izvan njega. Ona dvojica sada su gledala Borisa, kao da im ništa na svijetu ne može nauditi
Lucija Butković (Zagreb, 1991.) studentica je četvrte godine na Odsjeku filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pisanjem kratkih priča i poezije se bavi od osnovne škole, a otad i sudjeluje na literarnim natječajima (prva nagrada za poeziju na vrgoračkom "Tin i ja", 2003., Kijevski književni susreti, 2008., Stjepan Džalto, 2011.) te objavljuje u zbornicima. Živi u Zagrebu