IVAN GLIŠIĆ & DANIEL RADOČAJ  

VRAGOLASTI KRLEŽA

POVRATAK PLEBSU U Kraljevskoj velikoj donjogradskoj gimnaziji (Drugoj klasičnoj) podršku Krleži – učeniku jedino je pružala mlada profesorica Golik. Poslije svibanjskih pobožnosti iz isusovačke crkve u Palmotićevoj ulici, vraćao se pod kišobranom ispod ruke s profesoricom Golikovom. Svi školarci bili su zaljubljeni u nju, a Krleža je tada, na osnovi tog motiva, koncipirao jednu noveletu. I ona ga je godinama pratila kao nerealizirani literarni doživljaj (Fragmenti dnevnika iz godine 1942.). U Dnevniku 3 čitamo da je profesorica Golik nosila košulju nalik muškoj, a zatim i mušku kravatu; bila je feministica, pobornica ženskog pokreta i ženskog prava glasa u Europi. Mnoge njezine osobine ugradio je u lik pjesnikinje Ane Borongay u Zastavama, kombinirajući je sa starijom feministicom Isidorom Sekulić, književnicom iz Srbije, s kojom će se sresti najprije u Beogradu, potom i u Parizu te imati aferu. Budući da mu Golikova nije predavala, nije mu mogla pomoći pri sređivanju neurednog stanja oko raznih predmeta. Krleži, kojeg su zahvatile krizne godine puberteta, najveće nevolje zadavao je nadstojnik razreda.

KAD JE MÜLLER MÜLLEROVAO Predavao mu je hrvatsko-srpski, latinski i grčki. I njemu, kao nekad ocu, Krleža daje najgore epitete: Müller je bio obična svinja, taj prokleti profesor Müller koji mi je otrovao djetinjstvo. Crvenokosi vrag, očajnik, pijandura i brodolomac koji i danas izaziva u meni protok slika (miris duhana, žute nikotizirane usne, nervozni pogled ispod naočala, zgužvani kaput, neispeglana košulja, izgažene stare cipele, neobrijano lice). Müller koji gricka, uza sve to, svoj opušteni crveni brk, sulud i neuravnotežen (Dnevnik 4). Krleža ga sanja: San uznemiren. Godine kad je Müller müllerovao. Javlja se razrednik donjogradske gimnazije, crvenokosi Müller, kao luda, frče svoju tanku cigaretu, oči mu podlivene krvlju, usne krvave i kaže mi: “Pazi, magarčino, Miloša će dotući prije atentata”. Ne znamo o kojem je Milošu riječ, ali korijen sukoba je u tome što je Krleža kao učenik, ništica za nogomet, svojim teatarskim ambicijama krnjio ugled prvoga hrvatskoga nogometnog kluba Konkord, osnovanog u Müllerovu razredu.

ĐACI ĐAVOLI, PROFESORI JOŠ GORI To ja sada čitam roman. Ja sam u šestom liceju, šesti Be razred, treća klupa kod prozora lijevo, i sutra je matematika, prvi sat, a ja nemam još zadaće. Ništa, prepisat ću od djevojčica (Adam i Eva). Iako sve lošijih ocjena, pisao je i on zadaće drugima koji su od nasamarenog razrednika Müllera dobivali visoke ocjene. Među sretnicima je i izvjesni Milan Majer. I kad se Majer jednog Uskrsa vratio iz Dresdena, ja sam mu napisao domaću zadaću Moj put u Dresden, kojom je dobio “odličan”. Naš profesor je tu zadaću pročitao glasno čitavom razredu, na moje tiho zadovoljstvo (Putovanja, sjećanja, pogledi). Kako ne bi bilo zadovoljstvo, Müller je škrtario ocjenjujući Krležu i iz hrvatsko-srpskog. Ujesen 1914. Milan Majer, tada zapovjednik bitnice, zaustavlja konja pred pivovarom u Ilici te pozdravlja Krležu; prisjećaju se nekadašnjeg zadatka i kako je Müller za njegove radove kazivao da su črčkarije, nebuloze bez glave i repa, naročito one sodomije o Prijamu i Ahilu. I da je pisanje za pizdice, a nogomet za one koji jaja imaju. Godinu dana kasnije Majer je poginuo na fronti.

MESO PLAVO OD UDARACA Dragutin Müller je predavao i latinski. Kad je, tuberkulozom narušenog zdravlja, otišao na bolovanje, zamijenio ga je njegov suplent, pomoćnik Dorogi, slavonski Švabo, mlad, bez položenoga profesorskog ispita. U nesređenim materijalnim prilikama, s dvoje djece, u kaotičnom braku, kasni na satove, stiže tek da potpiše razrednicu. I on je čovjek propalih ambicija. Prisustvuje probama Cezarove smrti trinaestogodišnjega Krleže i smišlja pakosti. Zamjera mu što nije dobro vezao kravatu, što nema čiste ruke, što ne stoji u stavu mirno, što nije uredno napisao domaću zadaću; i tim ga je prigodama mlatio. Mlatio me je, jada se Krleža Enesu Čengiću, dlanom sječimice, kao kad karatisti sijeku ili lome ciglu. Mlatio me  po bicepsima lijevo i desno, toliko da sam bio trajno plav i izmlaćen i kod kuće pokazivao to plavo meso od udaraca, a moji ništa. Moraš slušati nadređenog, bio taj u pravu ili ne.

ISPISIVANJE IZ ŠKOLE Krležin otac je konačno stao u zaštitu sina i napisao protest upravi škole kad je suplent rekao da Krleža junior tjelesno i duhovno onanira. Međutim, suplent Dorogi je nastavio po starom, i to još žešće. Ovog puta Krleža je sâm sebe uzeo u zaštitu. Pri zadnjem pokušaju nasrtaja od strane suplenta, uzviknuo je: Sad idem direktoru i prijavit ću mu da me tučete! Direktor je tobože bio zapanjen i iznenađeno je slušao optužbe o suplentu kao lošem predavaču koji redovito kasni, često stižući tek zapisati sat. Žalio se Krleža i na nerealno ocjenjivanje. On u ovoj gimnaziji ne namjerava ostati. Na kraju trećeg razreda dobio je ispisnicu i tako upisao četvrti razred u Gornjogradskoj gimnaziji, koju pohodi plebs.

ANARHISTIČKA CRNA TROJKA U novoj školi Krleža sklapa prijateljstvo s Crnom trojkom, za vlast i školu problematičnim mladim anarhokomunistima: Kamilom Horvatom, Đukom Cvijićem i Augustom Cesarcem. Kamilo, rođen u Zagrebu 1896., ima dvanaestero starije braće! Uskoro će, kao nesvršeni srednjoškolac, biti osuđen (1912.) zbog sudjelovanja u atentatu na bana Cuvaja. Potom će sloviti za jednog od osnivača Komunističke partije Jugoslavije. Između dva svjetska rata jedno će vrijeme uređivati Borbu. Organizirao je štrajk bankarskih radnika pa je mjesec dana privreda Kraljevine Jugoslavije bila zakočena. Skončat će u staljinističkim čistkama, negdje u Rusiji (M. Krleža, Opća enciklopedija). Inače, on je ujak slikara Krste Hegedušića kojem je Krleža posvetio esej Podravski motivi. I Cvijić je rođen 1896. u Zagrebu. I on je, zbog sudjelovanja u atentatu na Cuvaja (1912.) osuđen na tri godine teške robije. Kad je 1918. Hrvatski sabor raskinuo s Habsburškom Monarhijom, nosio je crveni barjak. Jedan je od urednika Borbe. Bit će i on politički i sudski gonjen u Kraljevini Jugoslaviji. Poslije rascjepa u KPJ i njemu se zameo trag kao žrtvi Staljinove represije.

GUTIN ASKETIZAM DO KASTRACIJE Poseban utjecaj na Krležu imat će onaj treći – August Guta Cesarec, koji ilegalno priprema i raspačava list Đački pokret o teškom životu djece proletarijata. I njega šalju na robiju zbog bana Cuvaja. Izdržat će 21 mjesec i bit će pušten zbog bolesti. Plemenit, suptilan, mudar, stalno je mislio o socijalističkoj revoluciji. Tom cilju bio je odan do asketizma i kastracije. Po Krleži, August bi bio svetac u trinaestom stoljeću. Ne smije se jesti, ne smije se piti zbog partijsko-vojničke svijesti. Čestitijeg među nama nije bilo. Kasnije, 1919., zajedno su uređivali list Plamen. Krleža je 1922. istupio iz Društva književnika Trojedne Kraljevine jer su pisci – kukavice i prodane duše, odbili braniti Gutu kad je bio uhićen zbog verbalnog delikta na račun krpelja: kralja, ministara i pučanskih poslanika. Nedugo zatim razišao se i s Krležom jer nije htio biti antistaljinist kakvim je naš subjekt postao po povratku s putovanja Rusijom, šokiran postojanjem stravičnih ruskih logora za neistomišljenike i podatkom da je dvadeset milijuna Rusa tamo ubijeno, a milijun djece umrlo je od gladi i studeni, golo i boso. August Cesarec uhićen je 1941., interniran je u logor Kerestinec i strijeljan (Izlet u Rusiju).

ANDERSENOV “RIŽI-BIŽI” Cesarec ulazi Krleži u san 10. siječnja 1968. nekim zaboravljenim detaljima iz vremena kaptolske škole. Učitelj mu se zvao Lisičar. Kamilo, Guta, Đuka i Krleža išli su zajedno na kupanje. Zahvatio ih je pljusak pa su se goli, kao od majke rođeni, sušili s Jožom Vandekerom u velikoj kuhinji dubovačke pivovare, gdje se u čađavom kotlu kuhao gulaš za tristo željezničara i njihovu dječurliju. Iz tog vremena potječe i Gutin (Cesarčev) nadimak riži-biži (grah, po Andersenu). Krležina veza s njegovom sjenom obasjana je koronom bolećive ljubavi koju prati arija čežnje za čovjekom koga više nema. Tuga je to za promašenim sastancima, za beskrajno dugim bdijenjima i maštanjima, za nesretnim pubertetom. Biti komunist za Cesarca je značilo gladovati s gladnima, robovati s političkim osuđenicima, surađivati sa stradalnicima iz solidarnosti. Krleža ga oslovljava sa Zdravo, stari Remeto! On Krležu Zdravo, Frederikus! Kad su se upoznali, Cesarec je imao neku tešku traumu na početku i ona je ostavila traga na čitav kasniji njegov život (M. Krleža: Dnevnici; E. Čengić: S Krležom iz dana u dan). Ako je Cesarec prototip Joje u Zastavama, ova trauma nam je jasna. Joju je, kao ministranta, “imao““ kanonik Celestin.

SAN O PRAVOJ REVOLUCIJI Cesarčev je radnik, stolarski pomoćnik, član Socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj još u fazi njezina osnivanja krajem 19. stoljeća. U njihovoj kući pružana je puna pomoć i podrška Hrvatskom narodnom pokretu u kojem se hrvatski i srpski puk zajednički borio za slobodu Hrvatske, kao i Riječkoj rezoluciji iz 1906. Frana Supila i Andrije Trumbića za neovisnu južnoslavensku državu. Odlazili su i u Ilicu 55, u središte Socijaldemokratske stranke. Tamo se potpiruju Krležini snovi o Osloboditelju koji su otpočeli kad je čitao knjige o Francuskoj revoluciji koje mu je mati kupovala od putujućih trgovaca. Mi hoćemo našu hiljadugodišnju slobodu. To mi hoćemo. Mi hoćemo skinuti mađarsku Nagodbu jer je sklopljena protiv naših interesa (Smrt Florijana Kranjčeca).

SAVEZ ATENTATA ZA SLOBODU HRVATSKE Njima se, svojim književnim ostvarenjima, pridružuju Silvije Strahimir Kranjčević i Antun Gustav Matoš. Kranjčević je opet pobio Napoleona i postavio na vrh giljotinu i barikade revolucije. Tu krvoločnu viziju Matoš je u svojim feljtonima pretvorio u kulturni jedan san pun poezije i milozvučja. Krleža piše o svojoj generaciji: Tako je naša generacija uvela štrajk u modu. Dječaci su te generacije u Prvoj gimnaziji stvarali nogometne klubove koji su se poslije pretvorili u revolucionarne saveze za atentate protiv mađarskih silnika i vlastodržaca, za slobodu Hrvatske. Ta generacija je počela smiono polemizirati s katehetom Nietzschea da Boga nema, da je Bog umro. Ona je pisala romane, bježala u inozemstvo, putovala iz jednog srednjoškolskog zavoda u drugi, izdavala borbene listove, stradavala i trpjela za slobodu đaka (Veliki meštar sviju hulja). Ovo nas polako navodi na smjelu predodžbu o pravim razlozima Krležina prelaska iz jednoga srednjoškolskog zavoda u drugi.

RUKA OPEČENA NAFTOM Pročitali smo već da su se 1906. na izborima, kad je većinom glasova pobijedila Hrvatsko-srpska koalicija, kroz svjetinu probijali Zlatko Aurelije Gall, Pavao Vlahović i Miroslav Krleža. Čekali su da stignu baklje iz vatrogasnog spremišta kako bi se slavlje okrunilo bakljadom. U Dnevniku 1 Krleža zapisuje: Na izborima godine 1906. spalio sam ruku buktinjom na bakljadi zagrebačkog opozicionog građanstva u čast njegove pobjede. Tu sam se prvi put opekao na našoj politici. Razlila se nafta po rukama. Prolazi doktor Đuro Šurmin, najtipičniji kancelist naše politike, a nema pojma da sam spalio svoju ruku za njegovu pobjedu. I unatoč povredi ne odlazi doma. Trpi bolove i trči s masom djetinjasto, uzbuđeno, sitna, neznatna droptinica ustalasane gomile, i viče iz sveg grla: “Apcug! Apcug! Dolje! Dolje!, i Živio! Živio!” misleći na carske konjičke policije kao predstavnike Monarhije i na pobjednike u izborima.

BARUT ISPOD PELERINE Krleža je tada, na pučkoj zabavi, popio i kriglu piva. Ona ga muči u Dnevniku (veljača 1943.): Nema smisla gubiti nerve za jednu kriglu piva neplaćenu na pučkoj zabavi “Kola” 1906. Nisam prosto bio u kondiciji da je platim. U Dnevniku 1 otkrivamo: Koalicija je pobijedila, istina, i to je sjajno, ali tu pobjedu treba zatajiti, nju treba zabašuriti, skriti, jer pred Mađarima nju treba u svakom slučaju prokrijumčariti, jer nije važna halabuka, a sada valja pamet u glavu. Bude li me netko pitao što nosim pod svojom pelerinom, zatajit ću dakako da je to barut za Željezničku direkciju, i odgovoriti da nosim mami paket na poštu. Taj paket dinamita Krleža je odnekud uzeo, vjerojatno u potaji iz skladišta svoga oca, tada tržnog inspektora. I nosio ga nekome. Zato mu je ta zadaća bila važnija i od opečene ruke i od neplaćenog piva.

MINIRANJE ŽELJEZNIČKE DIREKCIJE “ZAGRAB” Za diverziju nije slučajno odabrana Željeznička direkcija, prepuna mađarskih službenika. A mladi Kamilo Emerički u Krležinim Zastavama predbacuje ocu: Evo nas, uostalom, u našem kraljevskom glavnom gradu. “Zagrab!” Čuješ li kako se deru oni tvoji mađarski kondukteri da smo stigli u “Zagrab”! Preglupo. To je taj tvoj član Osnovnog zakona od 1868. To je ta vaša Željeznička Programatika! U istom romanu Joja Žigman, uz Kamilovu pomoć, podmeće dinamit u Željezničku direkciju Zagrab i biva uhićen. Stanko Lasić nas upozorava da obratimo pažnju na prezime Žigman. U trećem razredu Niže pučke škole s Krležom u razredu je neki Ivan Žigman, sin obućara. Nije li on diverzant? No, u Zastavama Krleža opisuje da su Joja i Kamilo išli u istu školu, ali je Joja jednom prilikom odbio igrati Cezara, tiranina koga su s pravom uklonili s političke pozornice. Znači, podmetač dinamita je netko iz Kraljevske velike donjogradske druge klasične gimnazije, kad je treći razred pripremao Krležinu dramu Cezarova smrt. Budući da su Joja i Kamilo bili najintimniji prijatelji, koje je cijela škola zvala Kastor i Poluks, to nas opet upućuje da je Kamilo – Krleža, a Joja – Cesarec. Cesarcu je uloga ponuđena jer je i sâm imao literarne i glumačke sklonosti. On, odan revoluciji još od dječaštva, do asketizma i kastracije, odbija glumiti tiranina. Jesu li mađarsku Željezničku direkciju Zagrab minirali Cesarec i Krleža, barutom ukradenim iz skladišta Krležina oca?

ISPITIVANJE RAZREDA U romanu Zastave Joja, mladi uhićenik, ne odaje Kamila jer su se zakleli da u cilju pobjede socijalizma i internacionalizma, jedan za drugog glavu daju, sretni što su svoji, što imaju svoje tajne. Ali ispitan je gotovo čitav razred i o tome postoji čitav snop zapisničarski izdiktiranih izjava, iako izvan romana Cesarec i Krleža nisu u istom razredu. I policijski pristav kaže starom Emeričkom (Krležinu ocu): Svi se gotovo jednoglasno slažu da je isključeno da vaš sin ne bi znao nešto o toj stvari. On i diverzant su najbolji prijatelji. Uslijedila je pretraga stana, ali Krleža i Cesarec su preuredili tavan, Krležin tajni laboratorij; tamo nije bilo ničega osim zidnog ormara, metalne postelje, jednog stola, ladice s njegovim rubljem, divana i naslonjača.

TAJNA ETAŽERA ZA KNJIGE Pažnju čuvara reda i zakona privukla je Krležina politirana etažera za knjige. Knjige, mnogo knjiga. Chateaubriandov Posljednji Abenserage, Strijelac vilenjak, libreto Weberove opere, monografija o gradu Zagrebu, Tomićeva Melita, Zagorkin Gospodin Velimir. Tu su i  Kranjčević, Molnár, Petőfi, Jules Verne. Pod rukom pristava, iza ovih, pojavile su se nove knjige. Sramni Priručnik za primalje s raznim fazama porođaja, Zolina Nana, još sramniji Ljubavni zločini Marquisa de Sadea. Slike golih boginja i golih zemaljskih žena, na kartama ili izrezane iz monografija. A kada su razgrnuli kapute, eto tajnog etažera. Našli su paket tiskanih stvari: Opće izborno pravo glasa, Što je diktatura proletarijata, Kako se drži prosti lopov na banskoj stolici, Riječka rezolucija, Krvava godina 1903., Nagodba 1868./Smrtna osuda hrvatskog naroda, Što je socijalizam, Naprijed, sinci domovine, snop riječkoga Novog lista Frana Supila i brošura Boga je stvorio Čovjek. Dobro, nisu se sjetili ladice s njegovim rubljem. U staroj kutiji toaletnog sapuna bile su tri dinamit-patrone (Zastave).

ZATAŠKAVANJE AFERE Školarac Krleža i njegov sudionik nisu izvukli deblji kraj, odlazak u Glinu, Lepoglavu ili mitrovačku kaznionicu. Cesarčev otac i njegova Socijaldemokratska stranka dali su sve od sebe da se stvar zataška; i oni su imali svoje ljude – svuda. Eksplozija dinamita u Željezničkoj direkciji u vrijeme proslave teško izvojevane pobjede Koalicije, zatamnila bi joj sjajne perspektive. Samoinicijativna akcija, diverzija dvoje sluđenih pubertetlija, duhovnih i tjelesnih onanista, šteti i Krležinim roditeljima. Krleža je zalazio u kuću Srećka i Vladimira Kirina, a njihov otac Franjo, pukovnik, bio je tada važna vojna figura u mađarskom Zagrabu. Tu je Tito Strozzi i njegova majka, markiza Strozzi, nadaleko poznata umjetnica. Zlatko Gall  čiji je otac ravnatelj. Kumovi, Marija Podvodnik, kućevlasnica, i Milan Jovanović, direktor i gradski perovođa. Ni školi nije do buke i bruke. Sukob s profesorom Müllerom i suplentom Dorogijem dobar su povod da se Krleži, tobože na osobni zahtjev, izda ispisnica. Tako su svi bili zadovoljni i pred javnošću čistih ruku, a teroristi nisu pronađeni.

KUĆNI PRITVOR Krleža je, kao i Kamilo (Zastave), od strane svojih roditelja dobio kućni pritvor preko cijelog ljeta. Nije pognute glave slušao prodike: Oh, dijete, dijete, kako si slijep i bedast. Da li ti to uviđaš? Ti nisi normalan. Tebi se sve smotalo u tvojoj nesretnoj glavi, govorio je otac. A sin: Moje su oči otvorene, samo kad bi tvoje bile takve. Ja sam normalan, a vi ste svi ostali luđaci. I one tvoje kasarne u kojima si prohrkao i progladovao svojih petnaest godina, mladost svoju. I ta tvoja redarstvena straža! Od čega ćeš živjeti, sinko? nastavlja otac. A majka: Molim vas kao boga, prestanite već jedanput. Ovi razbojnici, hahari i krvnici su je probudili. I sad opet bdij do jutra, umorna, slomljena, zapečenih vjeđa, bolesna. Oh, prokleto, sve je to prokleto (Smrt Florijana Kranječca). Tu je još jedan Krležin lirski zapis s tajnom, roman Banket u Blitvi. Junak ovog romana, mladi Barutanski (Krležin nadimak jer je na tavanu pravio barut od salitre koji ne eksplodira), izbačen je iz gimnazije zbog nalaza policije u premetačini. U blitvanskoj gimnaziji se govorilo o eksplozivu, o velikim količinama eksploziva. I sve je poprimilo oblik legende. Kad je jesenas krenuo u drugu školu, strog i zakopčan novi razrednik je zapitao: Zašto ste promijenili zavod, a Barutanski odgovara: Jer nisam mogao postati odlikaš. Smijeh u razredu (govorilo se, naime, da je dinamit bio u čokoladama). I svi bježe od njega kao da nosi kugu. Svi se spašavaju od njega na drugu obalu. Plivaju kao psi preko, na drugu stranu ulice, samo da se ne kompromitiraju  u društvu s njime.