Optužbe za pronevjeru uz desetu godišnjicu izlaženja Hrvatskog slova
Da će deseta godišnjica izlaženja Hrvatskog slova biti obilježena pritvaranjem jednog od glavnih urednika tog, kako u podnaslovu piše, tjednika za kulturu, ipak je bilo iznenađujuće jer, kao što su nas učili, nije lijepo zatvarati novinare, makar oni bili i desne provenijencije. No, Domagoj Margetić priveden je u Okružni zatvor u Remetincu ne zbog nekog od svojih tekstova protiv Mesića ili Čačića, ili tekstova nekih od svojih novinara, nego, čini se, zbog jednog starog, nenovinarskog grijeha – kaznenog djela prevare prema jednoj tužbi iz Jastrebarskog. S druge strane, nedavni događaji oko Hrvatskog slova upućivali su na uznički epilog, ali zbog sasvim drugog razloga – navodne pronevjere državnog novca u sunakladničkoj kući koja vodi Hrvatsko slovo.
Pisati za Hrvatsku!
Naime, donedavni glavni urednik Hrvatskog slova Domagoj Margetić nedavno je u javnosti “izvjesio” prljavo rublje ovog tjednika. Javno je optužio direktora i nakladnike za financijske makinacije i sustavno izvlačenje velikog iznosa novca iz Hrvatskog slova u prethodnim godinama. Barata se čak i brojkom od oko 15 milijuna kuna, koja je navodno pronevjerena putem desetak računa. Istovremeno, istražujući što se to događa s Hrvatskim slovom, dobili smo podatak da postoji nemali broj suradnika i urednika koji već godinama ne mogu isposlovati da ih se plati za njihove novinarske doprinose. Dug prema suradnicima popeo se na golemih 2,8 milijuna kuna, a neki, kako se doznalo, honorare nisu vidjeli već četiri godine.
Čemu svi ovi financijski podaci? Pa, zbog toga jer je Hrvatsko slovo bjelodan, ali samo jedan u čitavom nizu primjera, kako se patriotizam za neke jako financijski isplati, pogotovo ako su im s druge strane oni koji su mislili, ili još misle, da je pisanje za određeni tip novina zapravo neka vrsta mesijanskog, nacional-osloboditeljskog posla kojemu posebna plaća nije potrebna. Dobar primjer za to je i poznati politički geostrateg Radovan Pavić, kojeg smo slučajno sreli kako ide u redakciju novina i nosi svoj prilog. Pitamo ga za honorar, a on kaže da nikad nije bio plaćen. Kako to, čudimo se. “Pa, ako su neki mogli ginuti za Hrvatsku, mogu i ja pisati”, otpovrne nam sugovornik. “Zar je pisanje za Hrvatsko slovo ujedno i pisanje za Hrvatsku?”, pitamo u nevjerici. “Pa, možemo o tome i razgovarati”, zaključuje Pavić naš kratki dijalog.
Revolveraške novine ili “kultura” progona
Kako se, dakle, svih ovih godina pisalo za Hrvatsku? Podsjetimo najprije ukratko na kronologiju. Sredinom devedesetih na inicijativu Franje Tuđmana pokrenuto je Hrvatsko slovo kao svojevrsna novinska tribina za državotvornu, konzervativnu i retrogradnu misao. Najkarizmatičniji, ali i najkontroverzniji autor bio je nedavno preminuli Dubravko Horvatić, dugogodišnji urednik i uvodničar, koji je za svoga urednikovanja znao puštati i otvorene antisemitske tekstove. Krajnje antieuropski i antisrpski orijentirane, novine je do 2001. obilno financirala država, a formalno su u tom razdoblju bile pod nakladništvom Društva hrvatskih književnika. U razdoblju od 2001. do ove godine sredstva su im iz Ministarstva kulture znatno srezana, da bi im ministar Biškupić opet počeo davati 700 tisuća kuna godišnje. U posljednjih nekoliko mjeseci pod urednikovanjem Domagoja Margetića novine su fokusirane na pisanje protiv Mesića i Čačića. Kako smo već pisali, predsjednik Mesić nedavno je čak zatražio da Ministarstvo kulture smjesta prestane financirati Hrvatsko slovo, jer će u protivnome smatrati da je Ministarstvu u interesu da u novinama izlaze laži o njemu, dodavši: “Država plaća tog Margetića i njegove laži, a meni Biškupić kaže da država to financira zato jer su Hrvatsko slovo novine za kulturu. Ne, ministre Biškupiću, to nije list za kulturu, nego je to najobičniji revolveraški list koji se bazira isključivo na lažima o meni”.
Kad smo već kod Margetića, samo da se kratko spomenemo i jedne bizarne epizode iz njegova javnog djelovanja. Javnost ga, naime, pamti kao autora prijedloga Akta o zaštiti mladeži u kojem je predlagao ograničavanje kretanja mladeži do 18 godina, te im želio zabraniti posjedovanje “predmeta pomoću kojih se može dovesti u pogibelj njihovo poštovanje ljudskog dostojanstva, primjerice podraživanje seksualnosti”.
Streljački strojevi i riđe kuje
Podsjetit ćemo ovom prilikom na neke od tekstova koji bi sigurno potpadali pod članak vezan uz zabranu uzdizanja represivnih i totalitarnih režima, ili pod članak o zabrani hate speecha, jer upravo su takvi tekstovi svojevrsni trade-mark Hrvatskog slova. Čak ako i zanemarimo Horvatićeve borbene uratke, kojih je čitav kup i u kojima se spominju “streljački strojevi” i “riđe kuje”, ima dovoljno i onih drugih koji su eksplicitni u svom radikalizmu. Ovdje ćemo se spomenuti samo dva koja su u desetogodišnjoj povijesti Hrvatskog slova izazvala nemale reakcije javnosti, ali ne i sudske pravorijeke. Tako je 1998. Marko Matić u tekstu Sionisti te “sioniste” definirao kao one koji misle “da su bogovi Zemlje”. Ne bog zna kako suptilno napisani tekst javnost je odmah prepoznala kao antisemitski doprinos. Drugi primjer “borbenog pisanog hrvatstva” izašao je iz pera Ive Rojnice, ustaškog dužnosnika iz Dubrovnika, koji je i na Zuroffovu popisu. On je 2000. u Hrvatskom slovu zatražio, ni manje ni više, nego da “Republiku Hrvatsku napuste svi Srbi doseljavani od 1918. do 1990. za vrijeme okupacije Hrvatske”.
Ni u prvom ni u drugom slučaju Državno odvjetništvo nije reagiralo, iako se prema pozitivnim zakonima Republike Hrvatske zabranjuje i antisemitizam i tekstovi usmjereni protiv jednog naroda.
Kratki tečaj denacifikacije
Na kraju, koja je budućnost ovog tipa pisanja? Kako sada stvari stoje, a to je i Stjepan Šešelj kao direktor novina zatražio od Margetića, cijela bi stvar mogla ići prema kulturalizaciji Hrvatskog slova. Naime, Šešelj je izričito zatražio da se političke i društvene teme u novinama svedu na minimum, a da se poveća broj stranica posvećenih kulturi. U jeku hadezeovske kampanje protiv “mangupa u svojim redovima” pali su najprije spomenici ustašama, onda se Sanader obratio pismom dijaspori u kojem im poručuje da su te ustaše sada out, da bi na kraju ovog kratkog tečaja denacifikacije po Sanaderu palo i Hrvatsko slovo. Što je ili tko je sljedeći, ne zna se. Neki u javnosti misle da u ime društvene i političke higijene ovakvih novina ne bi trebalo biti. Drugi pak drže da je bolje da filozofija sukladna onoj iz Münchena 1933. ima svoj javni odušak, umjesto da se tajno bistri po zagrebačkim pivnicama. Jer, tako barem znamo što misle.