Mario Kikaš  

Zarobljeni u stoljeću

Nestali u stoljeću, najnovija knjiga bosanskohercegovačkog autora Ivana Lovrenovića, predstavljena je još prošle godine tijekom Festivala svjetske književnosti, a u središte interesa javnosti i struke dolazi odlukom stručnog ocjenjivačkog žirija na ovogodišnjim 14. književnim susretima Cum grano salis u Tuzli. Odlukom ocjenjivačkog povjerenstva u sastavu Julijana Matanović, Milorad Popović, Ahmed Burić, Hadžem Hajdarević i Enes Karić, za najbolji roman i nagradu Meša Selimović – proglašen je upravo Lovrenovićev Nestali u stoljeću. Odluka, ali i uvrštavanje Lovrenovićeva djela u konkurenciju, izazvali su prave male književno-genološke rasprave o žanrovskom statusu Nestalih, a onda i otkrivanje “sivih” zona u samom konkursu koji sponzorira Grad Tuzla tj. njegov dugogodišnji gradonačelnik Jasmin Imamović. U intervjuu sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje pet dana prije proglašenja, Imamović je odbacio sve špekulacije vezane uz “predviđanje” pobjednika koje se u konačnici pokazalo točnim.

Pitanje žanra ili pitanje odabira No, ostavimo gatanja i gatke kao popratni folklor većine (a pogotovo ove) književnih nagrada  nekim drugim stranicama. Pitanje koje je legitimno ovdje postaviti (a ne samo zbog reakcija nego i samih formalnih aspekata djela): jesu li Nestali u stoljeću roman i, ako jesu – o kakvom se romanu radi? Rasprava koju je poveo Vladimir Arsenić, a na nju odgovorio Muharem Bazdulj – svoju argumentaciju vuku ili točnije – potkrepljuju “definicijama” žanra (u prvom slučaju iz Nolitova Rečnika književnih termina, u drugom iz Lešićeve Teorije književnosti) što zna biti jako problematična metoda u književnosti koja često ne podnosi fiksne i aplikativne definicije pa makar one u svom sadržaju propagirale “fragmentarne forme”. Ono što bi možda bilo puno zanimljivije jest proučavati upravo te, različito teorijski inficirane definicije u “sugovoru” s književnom produkcijom, ali produkcijom općenito i njenim društvenim manifestacijama. Taj koloplet u kontekstu književnog polja bi bio puno produktivniji od prostih aplikacija definicija ili kačenja fusnota koje onako sterilno seminarski objašnjavaju što može, a što ne može biti roman. Pojavu i pobjedu Lovrenovićeva romana sklon sam gledati prije svega u ovom prvom metodološkom kontekstu, a ne nekoj zadatoj žanrovskoj tabeli po kojoj onda u maniri granične službe, vršimo selekciju. Nešto čemu su bili skloni raniji sastavi žirija izostavljajući Sidranov Otkup sirove kože s popisa “primljenih” naslova.

Moj problem s Lovrenovićevim romanom, stoga, nije u nekom njegovom žanrovskom purizmu tj. kršenju tog purizma, nego u bazičnom tretiranju pripovjedača. Ili, da budem precizniji u: pripovjedačevu tretmanu vlastitog materijala i organizacije njegovih formalnih razina.

Nestali u prijenosu Lovrenovićev “roman” je podijeljen na pet, na prvi pogled, različitih – manje-više – tematski uokvirenih cjelina. U roman nas uvodi paratekst “O nastajanju” koji funkcionira kao objašnjenje fragmentarnosti samog djela, nastale uslijed ratnih razaranja i nestanka pripovjedačeve privatne arhive i knjižnog fonda na sarajevskoj Grbavici. Prvo poglavlje (Pepeo, uspomene) koje se nastavlja na ovaj uvodni “spomen” funkcionira kao svojevrsna kolumnistička ostavština kronotopski orijentirana oko prostora Mrkonjićgrada (odnosno Varcara) i vremena ratnih djelovanja i postratnih prisjećanja, ali i predratnih usuda uzrokovanih nekim ranijim ratovima. Nakon toga se prebacujemo u neko “drugo vrijeme” u kojem Did govori kroz nemušto hinjenu fokalizaciju iz koje vonja prvotna i fiksirana pripovjedačka pozicija koje se ne “opušta” niti “spušta” do kraja romana bez obzira na formalne izmjene kroz glas dida ili u sljedećem poglavlju – glas bosanskih franjevaca – od fra Anđela Zvizdovića preko Matije Divkovića do ovostoljetnih provincijala i franjevačkih diplomata. Poglavlje Bosna Argentina strukturirano kao fikcionalizacija nekih historijskih toposa (izdavanja ahd-name, tiskanje Nauka krstjanskog) najslabija je točka ovog romana gdje se, iako se to pokušava izbjeći kroz izgradnju pa onda i pripovjedačko pozicioniranje likova, ne možemo oteti dojmu dominantne i monolitne pripovjedačke pozicije koja guši moguću protočnost teksta koji je sputan gotovo općim povijesnim mjestima i vrlo banalnim pokušajima “literarizacije” franjevačkog diplomatskog umijeća koja se najviše očituje kroz njihove vještačke dijaloge.

Formalno i estetski središnji dio romana – Tko si ti (1970-2013) funkcionira kao retrospektivna pripovjedačeva struja svijesti koja obiluje fragmentima iz života, ali i jugoslovenske i svjetske povijesti posljednjih četrdeset godina: od nogometnih referenci, preko književnih rasprava koje se u svom sadržaju nisu pretjerano pomakle do Bliskoistočne krize koja se pomicala – ali samo nagore. Predzadnje poglavlje Liber memorabilium vraća nas u Mrkonjićgrad u vrijeme Drugog svjetskog rata kroz svojevrsne dnevničke zapise koji su pratili kolizije različitih okupacijskih i osloboditeljskih snaga u tom malom zapadnobosanskom gradu. Za kraj, ostaje pripovjedački oproštaj s majkom i svim tugama, izgubljenim mjestima i nestalim ljudima proteklog stoljeća.

Fiksirana književnost Pokušavajući u maniri nekih domaćih (u najširem smislu) autora izgraditi djelo književnog postmodernizma koje se vješto igra zaoštrenošću odnosa fikcije i fakcije, Lovrenović zakazuje u toj vještini. Trudeći se kroz različito uobličena poglavlja ostaviti dojam fragmentiranosti i ambivalentnosti povijesti jednog prostora i vremena – on postiže upravo suprotno – sve ih podređuje jednom organizacijskom glasu i principu. Nestali u stoljeću bez obzira na prigovore, o vlastitoj strukturnoj ne-romanesknosti,  zatvoreno je i monolitno književno dijelo, fiksirano oko dominantnog pripovjedačkog glasa koji se ne da raspoloviti i prilagoditi različito zamišljenim formalnim cjelinama. I ne bih imao ništa protiv toga da to nije osnovna intencija ovog djela – da predstavi povijest jednog vremena kroz fikcionalizirani mozaik koji obiluje različitim iskazima. Međutim, u konačnici, iskaz je samo jedan. 

Tu formalno-stilsku fiksiranost prati i tematska fiksiranost oko klasičnih utaborenih identitetskih pozicija i njihove 

kulturne povijesti. Nestali u stoljeću zapravo su pokušaj literarizacije jednog pogleda na kontradikcije bosanskohercegovačkog društva i njegovu povijest s posebnim naglaskom na poziciju katoličkog pučanstva na tom području. Trud koji je potrošen u pokušaju “literarizacije” te kulturne povijesti i usuda jednog naroda, bio je, bojim se uzaludan. I u tome je temeljni problem ovog književnog djela. Ne u tome što ono po nekim parametrima - nije roman – nego u tome što Nestali u stoljeću kao roman odrađuju jednako funkciju kao autorovi zapisi na blogu koji nemaju literarne pretenzije. Nestali u stoljeću bivaju zarobljeni upravo tim stoljećem i fiksiranim suvremenim pogledom na to stoljeće koji ne nudi nikakav procijepe, nikakve rezove nego mnoštvo, jednim monotonim glaskom, diktiranih priča. Tako roman koji izbjevaga otvarati teološke teme baveći se većim svojim dijelom društvenom i kulturnom ulogom prenositelja božje riječi u Bosni, na kraju svojim formalnim aspektima postaje teološki roman.