Dunja Opatić  

Zašto su danas devojke ljute?

Vješto kratkopisačko pero Zorana Pilića, veterana blogosfere i Domovinskog rata, ponovno napada! Svoju novu zbirku priča Nema Slonova u Meksiku on opet naseljava sa sličnom plejadom marginalnih i magičnih spodoba kao što je to učinio i prvoj zbirci Doggiestyle (2007.), uz izostanak “prednjica i stražnjica” i eksplicitnih prikaza smrti i mučenja obaveznih u književnim prvijencima unutar hrvatskog izdavaštva. Likovi imigranata, izbjeglica, kockara, dilera, pisaca i vojnika izviru prvo kao konture iz sumaglice na rano zimsko jutro, postavljajući pravu pripovjednu sačekušu nespremnom čitatelju. Od njihovih priča ne želite pobjeći kao što ste to bezbroj puta poželjeli napraviti kada bi vam pristupili, čudaci na tramvajskoj stanici dok ste čekali tu prokletu četvorku do Dubeca koja nikako da dođe. Mora da su vas zamijenili sa svojim psihoterapeutom, mamom, socijalnim radnikom ili svećenikom, dok se vi, ni krivi ni dužni, samo želite domoći grijanog tramvajskog sjedala. Možda da ste ih koji put i saslušali, vidjeli biste da barem neki od njih nisu ništa manje zanimljivi od likova iz vašeg najomiljenijeg filma braće Coen, Veliki Lebowski. No zašto se izlagati potencijalnim susretima s grozomornim dosadnjakovićima kada se možete prepustiti zarazi pripovjedne groznice Pilićevih likova koji se često kreću između dva pola, utjelovljujući karakter The Dudea – dopadljivog, niškoristi zgubidana, uz dodanu nijansu neuroze, i Jesusa Quintane – nasilnog pervertita, čije je ime, usput rečeno, Pilić koristio kao svoj nom-de-blog (http://jesusquintana.blog.hr/). Ono što ostaje neizrečeno u toj binarnosti, s obzirom na to da Pilić ipak nije jedan od braće Coen – stasalih na ponešto svjetlijim i šarenijim američkim ulicama – (pre)dobro nam je poznati mrak rata i recesije što goni ljude preko granice ili u sivilo nepodnošljive svakodnevnice. No od mraka se ne može pobjeći. On posjeduje nadnaravne vještine mimikrije i parazitiranja u duhu i na tijelu svakoga tko se susreo s njime. Likovi, u obje Pilićeve zbirke kratkih priča, s tim se mrakom svađaju, pregovaraju, ili mu se pak objeručke prepuštaju. Kao što nam neimenovani imigrant druge generacije gastarbajtera, u priči Neće Oni Nama Ništa, poručuje: “Svijet se promijenio, ne liči više na sebe, ali mi, evo, i dalje od nečega bježimo: od bijede i ratova, iz malih, skučenih zemalja, gradova i sokaka, gdje svatko svakoga zna, bježimo onamo gdje se čovjek može lakše sakriti i od drugih i od sebe, bježimo od nepravde i beznađa, ali ne samo od toga, bježimo i od vlastitih familija, od prijatelja i neprijatelja, mrtvih i živih, od lopovluka bježimo, od mržnje jednako kao i od ljubavi, od nesanice, dugova, osvete noža i konclogora, od smrdljivih kafana u kojima sjedimo po cijele dane i noći i srčemo te kave na litre, svaki božji dan, već nam je valjda i krv crna, pa samo od toga silnog lokanja kave da pobjegneš imaš osjećaj da si nešto napravio od života, od ravnodušnosti bježimo, od ludila koje je kod nas zarazno i zrači sa svih strana, samo nevidljive su te zrake, bježimo čini mi se ponekad, i zbog toga što nam je urođeno da bježimo.”

Žene, utvare i druga mitska bića Dok je u novoj zbirci nevidljivi pričo-krojački šav koji razdvaja narativne cjeline Pilić vještije satkao, sprečavajući tako prelijevanje tema i karakternih obilježja likova iz jedne priče u drugu, šav između halucinatorno-mitološkog svijeta i svijeta običnih pojavnosti ostavio je prohodnim kako bi si anđeli, Vukojarci i utvare mrtvih prijatelja i Larryja Birda iz Boston Celticsa mogli slobodno pomagati, ali i opstruirati živote njegovih likova. Tako u priči naslova Neil Armstrong anđeo pomogne Andri da se odrekne alkohola, nakon što ga ovaj pijan pregazi kamionom, a Vukojarac, zloglasno biće iz priča Imotske krajine, omasti si brk s dva pisca planinarskih aspiracija. “Pitanje je da li se ikada u povijesti dogodio takav pomor među literatima”, govori nam pisac Sebastijan Šanski, vjerojatno alter ego samog Pilića, u čijem su se entourageu našli Tanja Mravak (o čijoj je zbirci kratkih priča Moramo razgovarati Miljenko Jergović spjevao hvalospjeve) te Wells Towers i Etgar Keret, pisci svjetskog kalibra. U moru takvih tragičnih, komičnih i mitskih likova koji se razbacuju filmskim, književnim, glazbenim i sportskim referencama, mogla bi nam promaknuti činjenica, kada ne bi bila toliko očigledna da bode u oči, kako se žene, od sveukupno 38 Pilićevih uknjiženih kratkih priča, pojavljuju u samo njih dvije kao protagonisti. Obje priče, Kamo gledaš, Anđela i Majstore, možemo li to srediti?, izdane u zbirci Doggiestyle, daju nam kratki uvid u živote dviju opsjednutih žena – jedne opsjednute izgledom, a druge osvetom koju želi izvršiti nad svojim oženjenim ljubavnikom. Te dvije priče nisu nikako reprezentativni primjeri autorovog spisateljskog dometa i umijeća formiranja (muških) likova koje je pokazao u svojim drugim pričama. Stoga, još više začuđuje Pilićeva izjava u intervjuu za Arteist koju je dao u lipnju ove godine, opisujući likove iz svojih priča: “[M]uškarci su uglavnom površni, plitki i neodgovorni, a žene onda ispadaju jače, odgovornije i nadmoćnije, pa se razočaravaju u njih ili ako ih baš vole i ako im se da – spašavaju ih od njih samih.” Strukturalno gledano, Pilićevi ženski likovi “spašavaju” muškarce obnašajući ulogu pokretača motivacije lika koji nas onda, svojim postupcima, dovodi do narativnog raspleta. One obnašaju funkciju sličnu nadnaravnim bićima i utvarama koje prisiljavaju muške likove na akciju i promišljanje vlastitih života.

Neke su mane jednakije od drugih Zavirimo malo u narativne nabore Nema Slonova u Meksiku. U priči Mojo ulazimo u već učmalu vezu glumice Mie i propalog dramskog pisca Đanga. Miu bi doista i mogli opisati kao “odgovorniju i nadmoćniju” jer je u njihovom odnosu ona ta koja se bavi prizemnim stvarima kao što su financije i nabavka novog bojlera, dok Đango pak sanjari o svojoj propaloj karijeri i nepromišljeno srlja u nove nevolje. Ali ona ga voli i ne može si pomoći, iako ga vara sa starim kazališnim redateljem te je već dulje vrijeme svjesna da je Đango muškarac na kojeg se ne može osloniti. Iz njezinih usta čujemo rečenice kao što su: “Muškarci su ranjiva, bespomoćna bića sklona natjecateljskim aktivnostima. Dakako, ponekad se uzjogune, daš im kocku šećera i šapneš – miiiir, miiiir. Zauzdati, kontrolirati destrukciju i autodestrukciju kod mužjaka svih dobi, na vrijeme prepoznati i eliminirati volju za đipanjem i rušenjem stvari, to je više-manje sve što je ženama činiti, a čine to već generacijama”. 

Dobro, u čemu je problem, mogli bismo se zapitati. Pilić prelazi karikaturalnim kistom i preko svojih muških likova. Taj je kist, u njihovom slučaju, puno širi, stvarajući potpuniji, gotovo pa 3D prikaz muških mana, strahova, nadanja i maštanja. U formiranju protagonista svojih priča, autor puno rjeđe poseže u vreću arhetipova nego li to čini kada su u pitanju te čudesne karijatide koje na plećima nose teret svojih muškaraca. Vratimo se na trenutak na spomenutu priču Neil Armstrong. Andrina supruga Olga nagovara svojeg ostarjelog bračnog druga i ljubitelja rutine da posjete svog sina i unuče u Rovinju. No on se ne da pomaknuti i radije provodi svoje vrijeme promišljajući o granici između vidljivog i nevidljivog, znanog i neznanog. Dok je Olga, “na primjer, kao i s mnogim drugim pitanjima i s ovim načisto [...] A on voli sve vidjeti i uvjeriti se u svoje oči da postoji”. Andro tako i odlazi u šumu čavrljati s duhom Neila Armstronga, dok Olga ostaje u krevetu spavati snom pravednica. Zašto Pilić odbija ići i koraka dalje u opisu Olgina sna od toga da je sanjala kako je netko povlači za ruku, a i to je sanjala samo zato jer se zaležala na ruci? Njegove muške likove u snovima posjećuju mrtvi prijatelji, Goran Ivanišević i Dijana Čuljak. Ne zaslužuje li Olga isti tretman? Da ne budemo nepravedni, riječi u samom naslovu zbirke Nema Slonova u Meksiku izgovorila je Ela, mlada anglistica i hispanistica te odana čitateljica Brochove trilogije, u priči Mišolovka. Ono što je izostavljeno iz naslova nastavak je te rečenice izrečene u ljutnji “Nema slonova u Meksiku, glupsone.” To “glupsone” namijenjeno je Elinom bivšem dečku koji je, pogodili ste, centralna figura i narator priče u kojoj slonovi igraju ulogu Malteškog sokola. Pilićev pripovjedač nas upućuje u povijest njegovog i Elinog odnosa koji je završio još davnih dana, ubrzo nakon svađe oko statue slona iz Indije koju je Eli poklonio njezin bivši dečko. Ela je sada oženjena za jednog slovenskog pisca, a naš pripovjedač se sprema emigrirati u Meksiko oko čega mu ona prijateljski pomaže, iako ju još uvijek strašno živcira. On tada obećava da će joj poslati statuu slona iz Meksika. Da li iz inata, želje za izazivanjem ljubomore njezina muža ili kao pomirbenu gestu, ili sve od navedenoga, nije valjda ni njemu samome bilo jasno. Elu to razljuti jer nema slonova u Meksiku, kao što nema ni smisla upuštati se u nostalgične mitologizacije mladenačkih veza. O mogućoj elaboraciji Eline ljutnje možemo samo nagađati jer je od Pilića nećemo čuti. Kad se nameće, po samoj logici priče, dublje ulaženje u mane, snove, strahove i nadanja ženskih likova autorovo pero postaje začuđujuće tupo te kao da se pita poput novovalnih Idola Zašto su danas devojke ljute, na koje ekspresno daje odgovor: zbog svojih muškaraca sanjara. I tu staje s analizom. Mora da ti muškarci sanjari ipak nisu toliko loši kada im je posvetio obje svoje zbirke kratkih priča. Ovim putem apeliram na Zorana Pilića, u čijim sam pričama usprkos zamjerkama uživala, da u svojim budućim pričama pusti ženama da sanjaju, pa čak i da budu neodgovorne besposličarke.