Žene i mediji

“Šutnja žena, čini se, nije ni otpor niti nadmoćnost, već pristajanje na poziciju nemoći” – tim riječima završava uvod u knjigu Put do vlastitog pogleda; kako čitati, slušati, razumjeti medijske tekstove i medijsku kulturu Sanje Sarnavke, članice grupe za ženska ljudska prava B.a.b.e., koja je prije nešto više od mjesec dana objavljena i promovirana istovremeno s knjigom Nevinost bez zaštite; “ženska” percepcija medijskih sadržaja, a čije autorstvo supotpisuje sa Suzanom Kunac. Navedeni citat ističemo na samom početku jer takav zaključak u sebi sadrži veliku opasnost da ugrozi namjeru i cilj obaju naslova nastalih predanim i posvećenim radom, a što neki mogu prozvati i pogreškom, s dalekosežno negativnim posljedicama. Kako je riječ o dva iznimno važna teksta kada su u pitanju mediji, ali i cjelokupna društvena stvarnost, napose ona žena, potrebno je vidjeti i kako se pojavio zaključak koji u oba slučaja pokazuje i bjelodano dokazuje upravo suprotno. Da šutnja žena najčešće nije ni otpor, ni nadmoćnost, ali niti pristajanje na poziciju nemoći, nego prinuda kojoj je – kako obje knjige savršeno prikazuju – još iznimno teško izmaći.

Žene ne prate politiku i zabavne stranice

No, krenimo redom. Točno uočavajući koliko su mediji moćno oružje u oblikovanju naših stavova, ali i da je feministička analiza medija u hrvatskom društvu uglavnom bila usmjerena na analizu sadržaja kojom se potvrđivala rodna nejednakost, Sanju Sarnavku i suradnice zanimalo je kako žene iščitavaju, razumijevaju medijski sadržaj, odnosno u kojoj su mjeri žene aktivni ili pasivni tumači primljenih poruka. Grupa B.a.b.e je 1997. pokrenula Akciju prema jednakoj vidljivosti žena i tada je napravljena prva analiza četiriju Dnevnika kojima se dobio reprezentativni uzorak za cijeli medijski prostor Hrvatske, a koji je tri godine kasnije bio uvršten u globalno istraživanje s daleko većim brojem analiziranih priloga (242 televizijska, 154 radijska, 198 novinska) i gdje se Hrvatska pokazala jednaka svjetskom prosjeku – kao nositeljice vijesti žene se pojavljuju tek u 18 posto slučajeva. Interes zagrebačke grupe da otkrije kakav je i koliki utjecaj imanentno patrijarhalnih medijskih sadržaja, koliko oni doista utječu na kreiranje identiteta žena, koliko bi željele mijenjati medijsku proizvodnju stereotipnih uloga, zainteresirao je i skupine istraživača/ica u Bosni i Hercegovini, te Srbiji i Crnoj Gori, pa je istraživanje prošireno i na te dvije države. Nevinost bez zaštite rezultat je tog istraživanja, a posebnu joj vrijednost daju napomene i primjeri okupljeni u poglavlju pod nazivom Teorijske napomene, nužni za pravilno razumijevanje rezultata, o kojima šira publika kojoj je knjiga u konačnici i namijenjena, malo zna. Rezultati istraživanja jasno potvrđuju uspješnost funkcioniranja strukturne dominacije muškaraca, koliko ju je teško razotkriti i usprkos jasnoj želji žena za promjenom, te jasnim zakonskim uputama, doista promijeniti.

Žene u Hrvatskoj u dnevnim novinama najviše čitaju rubriku Crna kronika, osobito o slučajevima zlostavljanja žena, te lokalne vijesti, jer tamo dobivaju informacije o svojoj sigurnosti i informacije o stvarima koje se tiču njihova svakodnevnoga života. Najmanje čitaju one stranice koje obično objedinjavamo pojmom politika te, suprotno uvriježenom mišljenju, tzv. zabavne stranice koje se obično sastoje od tračeva, recepata i društvenih kronika.

Premda se u analizi pojavilo mišljenje o kontroverznosti percepcije medijskih sadržaja jer žene najviše čitaju ženske magazine u kojima su zastupljene upravo te tzv. lake teme, odgovor bi se mogao povezati s podatkom da je ženama televizija, inače medij koji najviše konzumiraju, prvenstveno medij zabave i opuštanja, te su najgledaniji zabavni, filmski, a na trećem mjestu je informativni program. Ako uzmemo u obzir sve poslove koje žene tijekom dana moraju obaviti, pritisci kojima su svakodnevno izložene (a koji su tako dobro opisani u poglavlju Teorijske napomene), potom i medijske sadržaje koji su dokazano namijenjeni muškarcima i utvrđivanju obrasca patrijarhalnog svijeta, uopće ne bi trebalo čuditi da žene medije zapravo ne doživljavaju ozbiljno, kao relevantne za njihov život i da iz njih crpe samo onaj zabavni dio koje mogu konzumirati brzo u ne tako zabavnoj stvarnosti.

Tko, što, kojim kanalom, kome i s kojim učinkom

Ispitanice su pokazale prilično nerazumijevanje načina funkcioniranja suvremenih medija u odnosu na rodnu dimenziju prikazivanja muškaraca i žena. Čak 50 posto ispitanica smatra da su “u medijima žene i muškarci podjednako zastupljeni tekstom, slikom, zvukom, govorom”, što je možda utjecalo na kreiranje prijepornog zaključka s početka teksta, no pouzdano možemo zaključiti da bolje rezultate ne bi pokazali ni muškarci. Jednostavno zato što je populacija jednako neobrazovana kada je o medijskoj kulturi riječ, o rodnoj jednakosti da i ne govorimo, te je nepravedno krimen neznanja svaljivati samo na leđa žena, koje uostalom, kako upravo pokazuju rezultati istraživanja, i nije baš toliko neosviješteno. Čak dvije trećine ispitanica prepoznaju da se žene u medijima najčešće prikazuju kao “ljepotice iz svijeta zabave” i žele drukčiji medijski sadržaj od onoga koji se nudi, primarno više raznovrsnih ženskih uloga. To je ujedno i vrlo jasna poruka onim urednicima/icama koje su svoj dio odgovornosti za problem medijske podzastupljenosti žena odbacili objašnjenjem “da su žene slabije zastupljene u društvu, pa zato i u medijima”. Da su žene slabije zastupljene u društvu jest istina, ali ako žene traže medijski prikaz raznovrsnih ženskih uloga zacijelo traže ono što postoji ili bi trebalo postojati, mediji se pokazuju kao veliki krivotvoritelji društvene stvarnosti.

A vrlo iscrpan i metodičan odgovor na pitanja što su, kako funkcioniraju i formiraju mediji dan je u knjizi Put do vlastitog pogleda. S namjerom podizanja medijske pismenosti, odnosno kako uspostaviti kritički odnos prema sadržaju koji za svoj krajnji cilj ima samo stjecanje profita izabranih koristeći se uvriježenim obrascem “žensko tijelo bez glasa – muška glava koja govori”, Sanja Sarnavka napravila je pregledan i precizan priručnik koji daje odgovore zašto je važno ne zadovoljavati se površnim konzumiranjem medijskih sadržaja, na koji način, igrom skrivanja/otkrivanja mediji utječu na formiranje vrijednosnih sustava, forsiraju i reproduciraju patrijarhalne obrasce muškosti i ženskosti, i kako prepoznati i razotkriti poruke koje tekstovi odašilju.

Od raznovrsnih pristupa analizi odlučila se za pet pitanja Harolda D. Laswella – tko, što, kojim kanalom, kome i s kojim učinkom – primijenivši ih i na globalnoj i na lokalnoj razini. Tako dobivamo uvid u cjelokupnu spregu vlasništva nad medijima, upravljačima (menadžerima) medijima, reklamne industrije, nakon kojih zaposlenicima u medijima, novinarima dakle, ostaje prilično malo prostora za utjecaj na medijske sadržaje, a koje se u Hrvatskoj ne razlikuje mnogo od svjetskih trendova koje nameće liberalni kapitalizam. Takav omjer snaga određuje i što će tko reći, odnosno koje su to teme izabrane da primjerice budu vijest dana. Mišljenje, stav, poslovni ili znanstveni uspjeh žena gotovo nikad ne ulazi u tu kategoriju.

Autorica upozorava i na izravan utjecaj vrste kanala kojom se sadržaj prenosi, jer brzina kojom se prenose sve kraće i kraće forme imaju funkciju da nam nikad ne ostane vremena za promišljanje o informaciji koju smo primili, a što zasigurno utječe na način i mogućnosti spoznavanja, sagledavanja nejednakosti među ljudima, ovisno o tome u kojem dijelu svijeta žive, kao i nejednakosti kojom se potencira i održava različita vrijednost onoga što smo konstruirali kao muški i ženski spol, pa rod. I objašnjenjima kome i s kojim učinkom, bilo na globalnoj ili lokalnoj razini, potvrđuje se i pokazuje kako prepoznati naturalizaciju medijskih sadržaja, pa i kako joj se oduprijeti.

Posebno poglavlje Sanja Sarnavka posvetila je reklamama koje posljednjih godina dominiraju medijskim prostorom, sve više zamućujući granice između vijesti iz stvarnog života i zavodljivog prizivanja kupnje proizvoda koji će nas odvesti u bolji, svakako glamurozniji svijet. Skrivajući pritom da je nepostojeći.

Nestimulativna packa

I dok obje knjige (dodajemo i dopadljivog dizajna koje potpisuju Gordana Golik i Barbara Blasin) s jedne strane nude sjajne podatke, analize podataka, prikaz šireg društvenog i teorijskog konteksta, a koji svaki za sebe potvrđuje funkcioniranje sustava u kojem su i mediji upregnuti u perpetuiranje patrijarhalne nasilne kulture, nasilne prema ženama, potom mogućnosti za njegovo razotkrivanje, s druge strane našla se ta “packa” ženama koja nalikuje svim onim procjenama i sukladnim opomenama kojima su žene svakodnevno izložene. Odgovornost za vidljivost u medijima i vrstu i način prikazivanja dakako da moraju preuzeti i žene same, kao što su to morale da bi dobile pravo glasa, pravo na plaćeni rad, no kao i za sve ostalo, i za zahtjev za jednakopravni pristup medijima, patrijarhalni sustav ima razrađene mehanizme kažnjavanja. Pa onda “packa” iz grupe koja razumije i razotkriva pozadinu njihova neznanja poziva na učenje, a istovremeno kori što tog znanja već nemaju ili bi ga brže trebale steći, ne zvuči prestimulativno. Najgore rješenje bi bilo da zbog takvih nesmotrenosti tako važne, sustavno obrađene i pregledno prikazane spoznaje ne pronađu put do žena.