“Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem…”
Nakon reakcija na najnovije krvave fotografije nesretne divljači koja ustaljenim koridorima i dalje pokušava prelaziti iz Slovenije u Hrvatsku i obratno, zbog čega najčešće skonča u velikim mukama ili na nišanu lovačke puške koja joj udijeli “samilosni hitac”, medijska se pozornost snažnije usredotočila na taj novi europski, ekološki problem.
MILIJUNI EURA OKAČENI NA ŽICU
Nakon brojnih natpisa u domaćim novinama i na domaćim informativnim portalima, oglasili su se i neki političari (poput Tonina Picule i Vesne Pustić koji su se obratili Europskoj komisiji, Zlatka Komadine, Mihaela Zmajlovića i brojnih drugih), organiziraju se civilni prosvjedi, pišu peticije, izvode mirne gerilske akcije (vješanja božićnih kuglica po žilet-žici, rezanja žile-žice), a sve s ciljem upozoravanja na kršenje zakona, pravilnika i legislativa koji su sklopljeni među brojnim europskim zemljama koje razvijaju programe zaštite i gospodarenja divljači i određenim vrstama na razini populacije (primjerice smeđi medvjed, vuk i ris).
Iz lovačkih društava upozoravaju na ekocid koji se odvija pred našim očima, dok biolozi i veterinari iz projekta LIFE DinAlp Bear apeliraju na posljedice smrtonosne žice koja ne samo da ubija divljač, nego i ometa njezino kretanje, tako narušavajući normalno funkcioniranje ekosustava te naposljetku ometa provođenje projekata (poput spomenutog), a za koje se iz europskih fondova izdvajaju milijuni eura.
KRITIČKA GEOGRAFIJA
Aktivisti i političari upozoravaju na barbarizam ovakve odluke koja neće spriječiti kretanje migranata (zbog čega se prvotno ograde i postavljaju), ali će stvoriti ogromnu ekološku i humanitarnu štetu. Oliver Frljić upozorava da Europa ovako postaje veliki koncentracijski logor, a Milan Rakovac, među inima, u žici vidi materijalizaciju političkog “utjecaja izvana” (Bruxellesa, Austrije, Njemačke), na koji pristaju balkanski poslušnici.
Neka stoga ovaj maleni temat bude skromni doprinos progovaranju o tom problemu (koji nakon otapanja snijega u Sloveniji doslovno “voda nosi”) na “ljudsko-životinjski” način: uvažavajući pritom ideje kulturne animalistike i kritičke, životinjske geografije (animal geography) koja se pita: kuda životinje žele ići, gdje se nalaze u odnosu s nama ljudima i kako smo isprepleteni u međusobnim interakcijama.