Aleksandar Hemon  

Život u štenari

Negdje 1995. godine, u zbornici obrtničke škole gdje sam predavao engleski kao strani jezik, upoznao sam L. Dok smo čavrljali, izjavila je kako joj je Robert Bresson najdraži filmski redatelj. Tog tjedna se u Facetsu održavala njegova retrospektiva pa sam predložio da odemo pogledati Džepara; pristala je. Putem do učionice gdje je predavala, poskočila je zaobilazeći stolicu i misao – ako je to prava riječ – bljesnula mi je u glavi: oženit ću se tom ženom. Nije to bila ni odluka, niti plan; nije imalo veze ni sa žudnjom ni s osjećajem povezanosti. Bilo je to jednostavno prihvaćanje neizbježne budućnosti; prihvatio sam da ću se oženiti njome onako kako sam prihvaćao da je noću noć.

Otišli smo pogledati Džepara, a zatim i Lancelot du Lac koji povijest Lancelota i Guinevere otkriva ogoljenu od svih romantičarskih pretjerivanja – kada su vitezovi kročili u oklopima čula se neprekidna škripa pa se moglo zamisliti tijelo u njima, sve gnojne rane i ostalo. Poslije smo otišli na piće u Green Mill i ondje sam je poljubio za šankom; ustala je i otišla. U to je vrijeme imala dečka – potražila ga je na tulumu gdje je skakao u ritmu neke vedre melodije; spustila ga je na zemlju i prekinula s njim. Tako smo prohodali. Godinu i pol kasnije živjeli smo zajedno; nakon dvije i pol sam je zaprosio i to vezujući cipelu – vježbao sam onaj klišej ‘vezivanja’. Nije čula što sam rekao pa sam morao ponoviti. Pri ruci nisam imao prsten, no prihvatila je.

Sve smo radili zajedno. Putovali smo: Shanghai, Sarajevo, Pariz, Stockholm; učio sam je skijati; ona je odrasla u Chicagu i pričala mi je priče o gradu koje inače ne bih doznao; živjeli smo u kući u kojoj bi na ulaznim vratima zazvonilo zvonce ako bi se nogom udarilo u određenu točku na kuhinjskome podu; kupili smo apartman s dva kamina; imali smo mačku koja je krepala. Jednom je skinula prsten da opere ruke, otkotrljao se preko poda, upao ravno u rešetku ventilacije i nestao zauvijek. Smatrali smo se poštenim ljudima i dovoljno se voljeli da prikrivamo napukline koje su se ubrzo počele pojavljivati.

Trebalo mi je nekoliko godina da postupno shvatim kako se nismo trebali vezati, ali sam od roditelja naslijedio ideju braka koji se oslanjao, kao i sve drugo u njihovu životu, na naporan rad. Stoga je meni djelatnu metaforu našega braka predstavljao rudnik – dakle, bračni život je svakodnevno spuštanje u rudnik gdje se iskapa neka vrijedna rudača. Dakle, opstanak funkcionalnog i pozitivnog braka ovisio je o količini tlake, što će reći da se čista sreća neprekidno odgađala za neku hipotetsku budućnost – samo mi kopajmo, pa ćemo jednoga dana biti sretni. Samo što, moguće, za nas nikad nije bilo dovoljno rudače; štoviše, na kraju svake dnevne smjene bio sam gnjevan i iscrpljen. Ubrzo su razdoblja relativnog spokoja, stiješnjena između razornih svađa, postala možebitna rudača sreće. Došli smo do trenutka kad smo si za cilj i svrhu naše bračne zajednice postavili izbjegavanje svađa. Ljubav smo pokazivali i priznavali samo u obliku velikog truda uloženog u pomirbu. Ono što smo umjesto istinske prisnosti nudili jedno drugome bile su geste pomirenja ili agresije – ponekad, što je zbunjivalo, istovremeno obje. Često su me obuzimali gnjevni ispadi, zgrušana bol koju mi je nanio život i koju nisam znao zaliječiti; pun mržnje vitlao sam njome kao strvinom.

Kraj mog prvog braka došao je neočekivano iako se pripremao dugo vremena, jer su bol i jad prešli u naviku – bili su nuspojave svakodnevnog silaska u rudnik. Neprekidno sam se hvatao kako bijesno gomilam dokaze protiv L., vječno čekajući priliku da iznesem nepobitne dokaze kako ništa od toga nije moja krivnja, da sam zapravo ja onaj oštećeni, onaj koji pati više. Sve je naposljetku završilo na vrhuncu ne znam već kojeg meča u vrištanju – po sebi zapravo sasvim nevažnog. Sukob je imao prepoznatljivu i dobro uvježbanu shemu koja je neizbježno dovodila do mog urlanja i razbijanja svega što mi se našlo pri ruci. Obično bi ga slijedilo razdoblje moje strahotne krivnje zbog gubitka kontrole i toga što sam ponovno povrijedio L.; eto tako – potkraj svega povezivala nas je još samo krivnja. Ovaj put, usred svega toga, misao – ako je to prava riječ – bljesnula mi je u glavi. Ne postoji ništa što bih želio reći ili dokazati L.; nizašto se ne vrijedi boriti, ništa nije vrijedno pokušaja. Stigao sam do dna i, kao u zen-paraboli, u času ostao prazan od svega gnjeva i ljubavi – svoj rudarski život okončao sam za manje od minute. Te noći u siječnju 2005. vozio sam L. kroz bujicu suza do njezine majke u Indiani i zatim se vratio natrag u naš pusti stan.

Nakon što brak završi, preostaje nezgrapni ples razvrgnuća istoga. Nisam bio kadar trpjeti gledanje u hladne kamine pa sam se još istoga tjedna bacio u potragu za privremenim, namještenim stanom gdje bih mogao odsjesti dok se stanje ne sredi. Sredstva su mi bila ograničena, što je značilo da su rješenja koja sam na brzinu razmatrao bila prilično katastrofalna. Svaki taj grozno namješteni stan pokazivao mi je neki kućepazitelj koji je prezirao ljude dovoljno očajne da žive na takvim mjestima; u svakome od njih vrata su se otvarala ravno u svijet guste, mračne samoće. Jedna slobodna garsonijera u otmjenom Gold Coastu izgledala je kao da je ondje netko netom ubijen, a vlasnici zgrade bili su toliko uviđavni da pokreče zakrvavljene zidove.

Nakon nekoliko dana potrage odlučio sam se za garsonijeru na gornjem katu trokatnice na Northwest Sideu. Gazdarica – počastit ćemo je imenom Mary – stanovala je na drugom katu. Bila je odvjetnica specijalizirana za posvajanja; pokazivala mi je slike sretnih, blaženih parova i beba zapanjenih svojom novom sudbinom u naručju adoptivnih roditelja. Mary mi se učinila širokogrudnom, velikodušnom ženom, tipom koji prihvaća besprizorne, psećeg i ljudskog roda. Nije pitala previše, nije se zanimala za moju nimalo dojmljivu kreditnu sposobnost pa sam joj velikodušno na licu mjesta ispisao ček. S čekom u ruci izjavila je kako se nada da mi ne smetaju psi jer ih ima nekoliko i da joj kuća služi kao azil za pse. Priznao sam joj da i sam volim pse i pritom spomenuo Meka; sva se zapuhala. Njezina kuća činila mi se savršeno prikladnom za nadolazeće bujice samosažaljenja.

Vratio sam se u bivšu kuću, spakirao nekoliko kovčega, ubacio ih u svoju Hondu Civic zajedno s linijom i odvezao se u suton.

U to vrijeme jedna od kazeta u autu bila je Hank Williams 40 Greatest Hits koju sam vječno slušao u vožnji. Osjećaj ulaska u novi život sve je kadar pretvoriti u znakovito ili proročko, pa se nisam mogao suspregnuti, a da se ne zamislim kao ja sam skitnica – tip o kojem je stari Hank napisao pjesmu – dok sam se vozio do Maryne kuće na brijegu.

No ta maglica znakovitosti nekako nije uspjela prikriti sveprisutni smrad koji sam osjetio nekoliko dana poslije selidbe. Pokušao sam se prisjetiti jesam li nanjušio išta dok mi je Mary pokazivala garsonijeru, no nisam se mogao sjetiti da mi je išta draškalo nos. Mnogo vremena proveo sam pokušavajući odrediti miris, kao da bi ga razumijevanje moglo učiniti podnošljivim – što je uobičajena intelektualna pogreška. Osim očekivanih psećih govana i pišaline bilo je tu i drugih neugodnih sastojaka; temeljni kužni vonj, dašak ustajalog mačjeg pijeska (naime, otkrilo se da je u kući bilo i nekoliko mačaka), ustajala kava i tračak nekog razvodnjenog dezinfekcijskog sredstva. Prevladavala je jeftina pseća hrana nekako obavijena vonjem biljnog ulja u kojem ju je Mary frigala za štence.

Spreman za sve nove izazove, mislio sam da ću se naviknuti na smrad, ali je svakim danom bilo sve gore. U jednom času toliko je ojačao da sam otišao u supermarket gonjen osobito smradnim momentom, odlučan da bogatstvo potratim na luksuzne osvježivače zraka. No put prema razvodu učinio me škrtim – na rasprodaji sam pronašao Air Wicks i kupio dovoljno zelene jabuke i kozje krvi da ublažim smrad kuće pune trulih leševa. Isprva se u mojoj garsonijeri osjećao samo neki slatkasti miris, ali su se onda dva vonja pomiješala. Nikad dotad nisam osjetio olfaktorni spoj pržene pseće hrane, zelene jabuke i kozje krvi – nadam se da nikad više i neću.

Ubrzo sam upoznao i pse. Dok sam se stražnjim stubama spuštao do praonice, presrela su me tri ohola mješanca. Dvojica su bila pretila, širokih bokova i tupih pogleda; treći je bio malen, mršav i maničan; brzo sam ga definirao kao jebača – istoga časa pokušao mi je poševiti nožni list. Mary me upoznala s njima, ali nažalost mislim da pamtim ime samo onom najvećemu – zvao se Kramer. Na povratku iz praonice pratili su me, a u času kad sam kročio u garsonijeru, prije nego što sam stigao zatvoriti vrata, Kramer mi se ispišao po pragu.

Gotovo svaki put kad bih se spuštao u praonicu morao sam voziti slalom između hrpa govana i lokvi pišaline i onda naletjeti na pse. Povremeno bi trojku osnažio poneki šugavi mješanac kojega su Maryni susjedi ubacili u stražnje dvorište koje je, čini se, služilo kao priručni azil. Novi su mješanci dolazili i odlazili, no Kramer, Mršavi Fukoslav (tako sam okrstio to dražesno stvorenjce) i Treći bili su stalna postava.

Otkrio sam da imaju izražene i jasno oblikovane karaktere. Kramer je donosio odluke, Mršavi Fukoslav bio je mršavi fukoslav, a Treći je bio spor i lijen. Bilo ih je lako razlikovati dok sam ležao budan u krevetu, a oni izvodili svoj noćni koncert laveža i zavijanja. Počeli bi koralom što bi ga često potaknuo prolaz autobusa, no nakon ponoći obično bi krenule solo-točke i to u nizu: Treći bi me nekoliko sati držao budnim svojim neprekidnim, lijenim tuljenjem; Mršavi Fukoslav ushićeno bi objavljivao svoje ekstaze oko dva ujutro, kao i u bilo koji drugi sat, dok bi Kramera dopala ranojutarnja smjena – njegov dubok, tup glas izluđivao me u svitanje, vrijeme kad sam bio sklon maštati kako razapinjem pse, jednog po jednog. Jednom ili dvaput dio noći proveo sam prisjećajući se Meka i njegovih spokojnih seterskih manira – kako bi raskolačio oči kad bi mu otac nešto šapnuo na uho, kako bi glavu položio u krilo ne tražeći ništa određeno.

Kramer je, pak, bio moja nemeza, muški vladar kuće. Rado mi je davao na znanje tko je najveće pseto strogo me njušeći svaki put kad bih prošao, ili bi mi se prezrivo posrao pred vrata. Mary bi svako toliko spomenula supruga, no sva je pošta bila naslovljena na nju i nikad ondje nisam ni vidio ni čuo nijednog muškarca. Bilo bi teško zamisliti ikoga – osim Mary i, uz dvojbenu pomoć zelene jabuke i kozje krvi, mene – kako se nosi s tim kužnim zrakom, ali je muž, retorički i misteriozno, bio nazočan. Pomislio sam na Maryna nenazočnog mužića onoga dana kad sam zatekao širom otvorena vrata njezina stana i šerifa Kramera koji je po hodniku patrolirao kao kakav profesionalni vojnik. Nikad nisam vidio unutrašnjost njezina stana. Kad god bih pokucao predati joj ček ili nešto zapitati, samo bi odškrinula vrata jer, tako je tvrdila, ne želi puštati pse. Uputio sam se na rundu pisanja u mirisni kafić, no otvorena su me vrata omela. Iz hodnika sam povikao: Mary!, ne želeći ući da mi Kramer ne bi razderao grkljan, ali nije bilo odgovora. Vidio sam Mršavog Fukoslava kako se zadovoljno rasteže i zijeva na hrpi rublja bačenoj na sofu. Mary! Zamišljao sam njezino dijelom prožvakano tijelo na kuhinjskom podu. Oprezno sam ušao, Kramer mi je bio za petama. Zdesna se nalazila spavaća soba odakle me, s jastuka, ravnodušno promatrala tupa njuška nepoznatog mješanca. Svuda po stanu, na svakoj ravnoj površini pa i na podu, ležalo je staro, neposlagano rublje, stare novine i kuponi, omoti od hrane i nešto neodređenog oblika i namjene. Tijelo bi se moglo sakriti bilo gdje u stanu i mirno istrunuti, a psima je ipak milije svježe truplo od nekakvog prženog sranja. Maryn stan izgledao je poput stanova koje se po vlasnikovoj smrti mora sravniti sa zemljom jer predstavljaju opasnost za zdravlje koju se ničim ne može ukloniti. Zadro sam dublje u stan pod budnim okom vladara Kramera koji je naizgled vjerovao kako me može lako ukloniti ako u njegovu kraljevstvu pronađem išta sumnjivo. Na kuhinjskim kredencima sjedilo je nekoliko mačaka i zurilo u kavez s dvjema pticama. Treći se izvalio na kuhinjskome podu gdje je bilo još otpada – neoprano suđe, plastične posude pune plijesni, još neposlaganog rublja i nepoznatih stvari; štednjak zatrpan hrpom lonaca; mačji pijesak koji sam njušio, ali ga nisam uspio pronaći. Tada sam osjetio nezadrživu mučninu. Otkrio sam zlatnu žilu smrada, ali tijela nije bilo na vidiku pa sam odlučio više ne istraživati. Ako treba iskapati nešto, to ću drage volje prepustiti susjedima i policiji. Napustio sam Maryn brlog i pošao svojim putem.

*

Vozeći se prema kafiću, ubacio sam kazetu Hanka Williamsa i sukladno već uobičajenoj podudarnosti, začuo pjesmu Move It on Over. Postao sam potpuno opsjednut psećim vidom novoga života. Svoje prebivalište nazivao sam ‘štenarom’; upuštao bih se u ekstatične, smušene monologe kojima sam prijateljima opisivao svoj trenutačni pseći život, a oni bi me pitali zašto se ne odselim – na što nisam imao odgovor, a nemam ga ni sada. Možda sam patio od teškog oblika katastrofične euforije. Prečesto bih koristio fraze i izraze poput psećeg dana, pasjeg života, pas mater, psetarnica; pronašao sam cijelu obitelj riječi povezanu sa psima: kanicid, kanikultura, kaninost, kanivora i tako dalje. Čak sam pronašao simboliku i u činjenici da su se iza ugla štenare prodavali fantastični hot dogovi. Dakle, bilo je savršeno normalno da se pronađem u Move It on Over, pjesmi u kojoj se Hank vraća kući u pola jedanaest i otkriva da mu je žena zaključala vrata: “Promijenila je bravu na vratima / Moj ključ više ne paše“ pa ode spavati u štenaru i pjeva: “Miči se mršavo pseto, useljava se debela psina“. Bio sam čovjek poput Hanka koji se savršeno pronalazio u ovim stihovima: “Štenara za dvoje puno je premala / Ali je i to bolje nego nikakav dom“. 

Projicirati sebe do mjere da sve govori o tebi, naravno, laskav je vid samosažaljenja (kao da postoji neki drugi), čemu sam oduvijek bio sklon. Bio sam toliko sâm da bih mogao zaplakati; mučio me blues; kotrljao sam se kao stijena, sam u svojoj ljubavi, samo još jedan na izgubljenoj cesti – prebivao sam u mnogim Hankovim pjesmama. No onoga dana kad sam kročio u Maryn stan i suočio se s košmarom njezina života, doživio sam prosvjetljenje; ja sam papak, tip koji sâm sebe uvjerava kako živjeti u koferima i gušiti se zelenom jabukom i kozjom krvi znači slobodu.

Kad sam se kasnije vratio u svoju štenaru nakon posranog dana posranog pisanja, vrata Maryna stana bila su zatvorena. Čuo sam je kako razgovara s Kramerom i njegovim prijateljima s obzirom na to da su ovi veselo lajali. Čuo se i muški glas, vjerojatno suprugov. Gore sam jasno vidio nemarnu samoću koja mi je dokraja razorila život. Prljavština mog novog momačkog života nakupila se svuda po garsonijeri; hrpe odjeće, gomile ambalaže od hrane, nebitni papiri i raskupusane knjige, razvaljeni kovčezi i nestabilne hrpe CD-ova; u sudoperu posuđe skoreno tjednima starom mašću; debele muhe kružile su poput lešinara iznad stola koji je udomio novorođeni ekosustav; u kupaonici buseni stidnih dlaka po kutovima, a na zahodskoj školjci kočio se debeli prsten prljavštine. Dopro sam do dna.

Dobra strana pada na dno jest ta što jedini put vodi gore. Teri sam upoznao dok sam živio u štenari. Dobio sam mail sa zamolbom da napišem nešto što sam smatrao fotomonografijom koja se zvala Chicago godine 2000. te sam se, potkraj veljače 2005., otišao naći s Teri koja je uređivala izdanje. Smeten raspadom braka, pretpostavio sam da je Teri muškarac, no kad je visoka, prelijepa žena izišla iz ureda pozdraviti me, istog sam je trena, sasvim neupitno, prepoznao kao ženu koju volim. Za vrijeme sastanka gledao sam kako joj lice savršeno radi; pogledom sam joj po uredu tragao za znakovima i podacima o njoj; spazio sam uznemirujuću sliku fetusa s ultrazvuka prilijepljenu na monitoru – pomislio sam da bi mogao biti njen (ne, rekla je, sestrino je); gledao sam joj ruke dok je tipkala pokazujući mi fotografije koje će ući u knjigu; tražio sam vjenčani prsten. Pristao sam na sve što je od mene zatražila; predložio sam – i to smatrao lukavim – da o tome razgovaramo na ručku ili večeri.

Prije nego što sam upoznao Teri, namjeravao sam svoju novostečenu samoću ispuniti neumornim i bezumnim promiskuitetom. Želio sam nadoknaditi vrijeme koje sam izgubio bivajući vjeran L. Pregledao sam sve svoje itinerere i nastupe na književnim festivalima ne bih li se tako prisjetio svih žena koje su djelovale zainteresirano da se sa mnom upuste u (kraću) seksualnu pustolovinu. “Sjećaš me se? Pogledali smo se ima tomu šest godina, a onda sam skrenuo pogled“, tako bih rekao. “Ali sad sam pun žudnje u srcu i kondoma po džepovima. Evo mene!“ Plan sam odgodio na neodređeno jer sam se u Teri zaljubio toliko brzo i strasno da sam joj iz ureda izišao razmišljajući o svemu što mi je činiti kako bih s njom proveo ostatak života. Prvo je bilo uložiti u neku novu odjeću; čim sam izišao, kupio sam novu, šminkersku jaknu, po svoj prilici znatno prikladniju za šarmantnog mladog pisca nego umirovljenog rudara.

Očijukali smo mailom; izložio sam joj svoju postbračnu situaciju kako ne bih ispao gad; ona mi je rekla da su joj djed i baka poznavali Dukea Ellingtona; poslao sam joj CD Rosemary Clooney u pratnji Dukeova orkestra. Brzo sam napisao i predao tekst za GRAD 2000., naslovljen: “Razlozi zašto ne želim napustiti Chicago – nepotpun i nasumičan popis“. Izostavio sam onaj da je grad sad obilježen Terinim prisustvom u njemu.

Naš prvi sudar bio je u restoranu u Bucktownu – zvao se Silver Cloud; sastali smo se u ponoć, kao u bajci. U jednom trenu otišao sam na toalet, a kad sam izlazio, svirali su Pixies, “Here Comes Your Man“. Besramno sam se uputio prema Teri u sakou i ponudio sebe kao predmet tumačenja i doživotne obveze. Odvezla me do štenare; poljubio sam je. Svaka stanica u meni – i one koje sam smatrao već davno pokojnima – željela je s njom provesti noć, no znao sam da je nikad više neću vidjeti ako nanjuši prženu pseću hranu, ugleda busenje stidnih dlaka u kupaonici, ako svojim nježnim stopalom dodirne dno na koje sam potonuo. Iduće jutro putovao sam na nekoliko tjedana u Sarajevo i već mi je nedostajala, ali je nisam pozvao gore.

Bila mi je to najmudrija odluka u životu. Nakon nekoliko tjedana živio sam s Teri u njezinu stanu u Ukrainian Villageu. Imala je psa, zvao se Wolfie i nikad, ali baš nikad nije ga puštala da se penje na njezin krevet. Godinu dana poslije zaručili smo se. Godinu iza toga, bili smo vjenčani.