10+1: Mlada bugarska književnost kao nogometna reprezentacija

S obzirom na to da ovaj tekst pišem u jeku Olimpijskih igara u Pekingu, a i pristalica sam poslovice rimskog satiričara Juvenala o zdravu duhu u zdravu tijelu, upotrijebit ću sportsku metaforu da predstavim ljude koji će odigrati bugarsko umjetničko pisanje na terenu foruma Revije malih književnosti 2008. – u Zagreb stiže cijela jedna nogometna ekipa. Broj onih koji dolaze točno je toliki: 10 + 1, a jedinica sam ja, Mitko Novkov, izbornik prekrasnih deset. Samo selektor, ali ne i trener – trener njihova pisanja bila je kulturna eksplozija devedesetih. Te će se godine u bugarskoj povijesti sa sigurnošću zapamtiti kao ključni okvir i kao odlučujuće za razvoj njihova desetljeća. Kao što se donekle za rusku književnost kaže da je čitava izašla ispod Gogoljeve kabanice, tako se i za bugarsku književnost na početku 21. stoljeća mirno može reći da se čitava pojavila, ako hoćete, poput Feniksa ili, ako hoćete, poput salamandera iz karnevalske vatre. Taj zaključak vrijedi čak i za one koji si to ne žele priznati.

Stoga je jasno da je desetka koja dolazi u Zagreb gostovati u Booksi samo malen dio sposobnih i talentiranih mladih bugarskih pisaca. Ne plašeći se neskromnosti, čvrsto stojim iza ovoga – kad bi se pružila slična prilika, bugarska bi književnost mogla na hrvatski kulturni teren izvesti još dvije, da ne kažem i tri-četiri reprezentativne ekipe, koje bi je predstavile časno, dostojanstveno, visoko dignute glave, ali sa sasvim drukčijim držanjem od onoga naše nogometne reprezentacije kad se sretne sa svojim hrvatskim kolegama. Na račun odsutnosti mogu se jače i reljefnije ocrtati prisutnosti. Revija malih književnosti proteći će bez takvih vodećih ‘nogometaša’ bugarske mlade književne scene kakvi su Elena Aleksieva, Galina Nikolova, Ralica Černeva, Olja Stojanova, Sonja Nikolova, Krasimira Džisova, Aleksandar Manuilov, Georgij Savčev, Momčilo Nikolov, Stefan Ivanov, Momčilo Conev… Evo prima vista novih 11 imena. A može i još – Jordanka Beleva, Ivan Hristov, Stoil Roškev, da ne spominjem Georgija Gospodinova, Plamena Dojnova, Jordana Eftimova… Ne bih želio oduzimati prostor, jer će ga nedostajati za predstavljanje ovih koji dolaze u Zagreb.

Svejedno ću pokušati ponovno podsjećajući: 1) metafora je nogometna, 2) kao i svaka metafora, i ova u sebi nosi koliko uvjetovanja, toliko i razigranosti. Između ostaloga, točno u skladu s duhom devedesetih… Na vratima je izbornik koji čuva leđa glavne ekipe od zlih čudovišta i ljutih neprijatelja, namnoženih u velikom broju. U glavnu ekipu uključeni su Kamelija Spasova, Mira Duškova, Marica Kolčeva, Marija Kalinova, Nadežda Radulova, Silvija Tomova, Jana Bukova, Angel Igov, Emanuil A. Vidinski i Marin Bodakov. Lijevi bek: Mira Duškova – predstavnica nove autentičnosti, kako se izrazio Plamen Dojnov, koja trčkara duž cijelog lijevog krila, lirična, nostalgična i osobno – mitologična. Desni bek: Silvija Tomova – jaka gradska proza od koje se stišće grlo, s čudnim likovima i još čudnijim raspletima. Libero: Nadežda Radulova – pročišćene slobode iskaza, ozračena tradicijama ženske poezije, ali isto tako i teoretskim vijavicama “trećeg vala” kulturološkoga feminizma. Stoper: Marin Bodakov – dubok do boli, štedljiv do minimalizma, intiman do tajanstvenosti. Lijevi half: Emanuil A. Vidinski – vješt tehničar, iskusan, trči i kroz polje beletristike i kroz polje poezije. Desni half: Jana Bukova – isprobavanje pisanja u najekstremnijim, ali i najtrivijalnijim situacijama, jedno virtuozno baratanje s neposlušnom loptom pisma. Playmaker: Angel Igov – netradicionalan, neočekivan, iznenađujući, zaljubljen u eksperimentiranje, koje pozdravlja svaki put kad ga uspije pronaći. Lijevo krilo: Marija Kalinova – vrlo brza, probojna, urezuje se britko, bez kolebanja u najintimnije, tajanstveno i osobno. Desno krilo: Kamelija Spasova – oslobođena, aktivna, zaigrana, od svih najbliža ludičkom početku devedesetih. Centarfor: Marica Kolčeva – sposobna ni iz čega stvoriti poeziju, pretvoriti banalnost u lirski događaj, a običnost života u svemirski fenomen! Ljudi koji su zaljubljeni u pisanje kao igru, u igru kao pisanje i upravo zbog toga igraju ih oslobođeno, talentirano, sposobno, znalački. U to će se, nadam se, uvjeriti i svi naši hrvatski prijatelji kad pročitaju odabrane, iako i malobrojne stranice njihovih djela. A meni ne preostaje ništa drugo osim poželjeti im da okuse istinsko zadovoljstvo ovim pisanjem koje je igra i ovom igrom koju nazivamo pisanjem i u koju smo zaljubljeni i upućeni svi mi – njezini gledatelji, čitatelji i štovatelji. Ugodno čitanje!