Katarina Luketić  

1914. - godina koja se vraća

Stogodišnjica Velikog rata obilježava se brojnim događajima, komemoracijama, projektima u mnogim državama, od Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Belgije pa do Novog Zelanda, jer, znamo, Prvi svjetski rat nije ograničen samo na Europu pa je mnogo ljudi iz Australije i Novog Zelanda sudjelovalo u njegovim bitkama. I u regiji: Sloveniji, Bosni, Srbiji… planiraju se mnoge manifestacije, a rasplamsala se i polemika oko nekih aspekata Prvog svjetskog rata, najviše Gavrila Principa, sarajevskog atentata i uloge tadašnje srpske vlade u tim događajima. Naspram toga u Hrvatskoj vlada šutnja i nezainteresiranost, i da ne postoji nekoliko novinara, pisaca i povjesničara koji se u medijima trude aktualizirati temu činilo bi se, gospodine Jakovina, da se Veliki rat nas ne tiče i da nismo u njemu ni sudjelovali.

Jakovina: Šteta je ako ostaje takav dojam za laičku javnost, iako vjerojatno to jest tako i vjerojatno bi to bilo još izraženije kada bismo imali veći pristup informacijama o tome što se događa u drugim zemljama. Međutim, to u određenom smislu nije neobično; naravno, šteta što je tako, ali nije neobično. Prvi svjetski rat je naime desetljećima zaboravljeni rat u Hrvatskoj, on je potpuno izblijedio u odnosu na Drugi svjetski rat, teško ga se stavlja u dnevno-politički diskurs pa Hrvatska tu silno zaostaje. Nada je bila da će ova velika zbivanja koja se odvijaju posvuda, čak i u susjednim državama, potaknuti naše društvo, a naročito historiografiju, da se trgne i da pokušamo pokriti rupe koje traju predugi niz desetljeća. To naravno neće biti lako i moram reći da jednim dijelom već debelo kasnimo.

Hrvatska vlada je osnovala Povjerenstvo za obilježavanje Prvog svjetskog rata tek u travnju prošle godine. Po nekim saznanjima ono se ne sastaje često i čini se da dosada nije mnogo napravljeno.

Jakovina: Teško mi je o tome suditi, ja naime predajem povijest 20. stoljeća, ali je moja specijalnost doba Hladnog rata pa u ovo područje ulazim povremeno i nisam član toga Povjerenstva, a u njegovu radu ne sudjeluje nitko s Filozofskog fakulteta. Imam neka kuloarska saznanja, kao i ona od strane predstavnika inozemnih institucija koji također čekaju informacije o tome što se zbiva u Ministarstvu kulture i drugim institucijama vezano uz obilježavanje stogodišnjice. Međutim, gledate li u dužem periodu, vidjet ćete da je takvo što već hrvatska praksa, tako smo funkcionirali i prije pedeset godina.

KAKO DO GRAĐE U INOZEMNIM ARHIVIMA

Gospodine Despot, vi ste član Inicijative za obilježavanje stogodišnjice koju su osnovali povjesničari. Naime, Vlada je osnovala Povjerenstvo prije godinu dana, ali su se prije toga hrvatski povjesničari sami organizirali i osnovali svoju Inicijativu za obilježavanje Prvog svjetskog rata, potaknuti time da se na državnoj razini ništa ne događa. Važno je reći da se svi veći događaji u svim europskim zemljama odvijaju pod državnim povjerenstvom, npr. u Francuskoj je sam Nicolas Sarkozy inicirao stvaranje velikog digitalnog arhiva poginulih. Što je Inicijativa povjesničara dosada poduzela i što je prvo i najnužnije što bi trebalo učiniti da se Prvi svjetski rat otkrije?

Despot: Inicijativa je nastala više kao reakcija. Naime, upravo se jedna takva digitalna baza poginulih trebala napraviti na svjetskoj razini pa je došao upit na naše Ministarstvo znanosti i ono ga je proslijedilo dalje na Hrvatski institut za povijest. Od kolega koji se bave Prvim svjetskim ratom dobiven je odgovor da mi ne samo da nemamo nikakvu bazu i ne možemo sastaviti popis imena, nego ne znamo čak niti okvirno koliko je ljudi poginulo tijekom Prvog svjetskog rata. Zatim je kolegica koja se time bavi okupila skupinu ljudi koji su, ako ništa drugo, napisali barem neki članak o Prvom svjetskom ratu, i ta skupina koja se redovno sastaje i sudjeluje u Inicijativnom odboru ne broji više od 15-ak imena. Taj se Inicijativni odbor sastao prije državnog Povjerenstva, a kasnije je troje ljudi iz Inicijativnog odbora ušlo u državno Povjerenstvo. Ono u čemu se slaže skupina povjesničara jest da bi najprije trebalo napraviti osnovne registre za daljnje istraživanje: registar postrojbi i njihova kretanja, popis poginulih i sl., i sve to bi trebalo biti dostupno javnosti.

No, bez podrške vlasti tu se ne može mnogo toga napraviti. Hrvatski državni arhiv čuva samo nekoliko kutija dokumenata iz Prvog svjetskog rata i za istraživanja je potrebna suradnja i s austrijskim i drugim inozemnim arhivima i razmjena dokumenata, a to se ne može samoinicijativno napraviti.

Despot: Da, postoji problem sukcesije dokumenata Habsburške, tj. Austro-Ugarske Monarhije nakon raspada. Još 1920-ih godina se našla komisija i počeli su pregovori oko toga tko ima na što pravo i na koji način bi se određeni dio građe mogao kopirati u više primjeraka i kod koga bi trebali ostati izvornici. Problem je u tome što ta sukcesija nije do danas gotova. U pedesetim godinama se opet pokrenula rasprava. Trenutno je problem čini se na našoj strani, jer ranije Austrijanci nisu bili skloni dopuštanju kopiranja dokumenata jugoslavenskim povjesničarima; no sada bi to dopustili pod uvjetom da se potpiše sukcesija, a sukcesija stoji kod nas, zato što čini se postoje neki izvornici do kojih bi Austrijanci htjeli doći (neke karte koje nemaju veze s Prvim svjetskim ratom). Trenutno Ministarstvo vanjskih poslova na tome radi.

ZABORAVLJENE ŽRTVE

Što je utjecalo na to da Prvi svjetski rat nije bio u fokusu historiografije do sada? Je li to zato što je Hrvatska bila na strani poraženih, Austro-Ugarske? Je li to zato jer je taj rat doveo do stvaranja prve zajedničke države Kraljevine SHS i raspada Austro-Ugarske?

Jakovina: Svi ti razlozi jesu dio objašnjenja. Godine 1918. nastala je nova zajednica u kojoj su oni koji su se borili u austro-ugarskim uniformama – a to su bili gotovo svi Hrvati koji su bili u vojci, osim nešto onih koji su bili dobrovoljci npr. na Solunskom frontu – izgubili rat. Nastala je nova konstelacija, novi odnosi u kojima su neke poražene zemlje bile za dugo vremena gubitnici, a onda je došao Drugi svjetski rat koji je zakrilio sve što se događalo ranije. Mi smo imali veći interes za nastanak jugoslavenske države, dakle ranije se, do devedesetih, pisalo o Trumbiću, Supilu, Meštroviću, a onda je devedesetih godina nastupilo više problema za te interpretacije. Najprije, Prvi svjetski rat postao je predalek da bi se u te teme ušlo zbog nekog političkog interesa, a zatim je i Jugoslavija prestala biti interesantna istraživačka tema na način na koji je bila do devedesetih. To smo pomaknuli u stranu pa su i Supilo i Trumbić maknuti u stranu. Uz to, ona komponenta koja je bila prisutna ranije u hrvatskim promišljanjima o Prvom svjetskom ratu, a to su Oktobar, odjeci Oktobarske revolucije i promjene na ideološkom planu, naročito kasnije s Titom, također su postali ono o čemu se ne govori. Izgubili smo tada i te male spojnice na vrijeme Prvog svjetskog rata. No, kada govorimo o Jugoslavenskom odboru, o stvaranju jugoslavenske države i odjecima Oktobarske revolucije, mi zapravo govorimo samo o jednom segmentu onoga što se zbivalo s Hrvatima u vrijeme Prvog svjetskog rata, jer postojao je neki život u Austro-Ugarskoj, život u gradovima, glad u ratu, da ne govorimo o samim iskustvima vojnika s bojišta… Mi imamo veliki problem i s prijevodnom literaturom; do jučer smo imali samo prevedenu knjigu Pierrea Renouvina koja je odlična, ali je nastala prije Drugog svjetskog rata i nije niti izdaleka dovoljna. Imali smo i publicista Josipa Horvata i njegovu knjigu iz šezdesetih godina. Doduše, unutar jugoslavenskog tržišta je bila drukčija situacija, drugi su pisali više, naročito srpski autori, ali što se tiče nas, kada smo ostali sami, bili smo u velikim problemima. To što je arhivska građa ostala u Beču i što sukcesija nije postignuta, nije nikakva isprika. Tisuće, milijuni dokumenata će ostati trajno u nekim drugim arhivima. To ne znači da se nije moglo ići u Beč i Budimpeštu istraživati da nam je to bilo važno. Jednako kao što se moglo ići i u Beograd da nam je bilo važno. A nije nam bilo važno iz više razloga; na koncu mi imamo i sužene kapacitete za takvo što. Sukcesija između Austrije i Hrvatske nije samo pitanje Prvog svjetskog rata, nego i mnogih drugih stvari, i tu treba odvagati što bismo dobili, a što izgubili. Ali, prošlo je sto godina od početaka Prvog svjetskog rata. Znate, paradoksalno je, gledate državu u kojoj se ne možete maknuti, od vjerskih institucija, naročito određenih biskupa, do političara, od govora o žrtvama, neotkrivenim grobištima i sl. A ovo je bilo samo dvadeset godina prije Drugog svjetskog rata. Riječ je tu o stotinama tisuća poginulih Hrvata o kojima nitko ne govori i do kojih nikome očito nije stalo. To naše licemjerstvo i ovdje se na žalostan način reflektira.

Koliko današnje političko-ideološke prilike određuju percepciju Prvog svjetskog rata? Vidjeli smo da je vladajuća ideologija u bivšoj Jugoslaviji određivala pogodne teme u historiografiji, a problem postoji i nakon devedesetih u određivanju Hrvatske prema Prvom svjetskom ratu i vremenu stvaranja jugoslavenske ideje koja naravno nema veze s onom velikosrpskom naracijom iz devedesetih?

Despot: Očito se nakon 1990. godine unutar znanstvene zajednice, potaknuto naravno politikom, događa veliki obrat. Devedeseta godišnjica 1918. godine iznjedrila je u nas dva skupa, jedan je bio u Matici hrvatskoj, a drugi na Hrvatskom institutu za povijest. U uvodniku skupa na Hrvatskom institutu za povijest stoji vrlo zanimljiva rečenica koja kaže da desetljeća hrvatskog lutanja, glavinjanja, do današnjeg konačnog ulaska u Europsku uniju pokazuju kolika je greška za nas bila 1918. godina. I to stoji u uvodniku jednog znanstvenog skupa, dakle on ima već na početku određeno kako bi se i o čemu trebalo pričati. Kada to pogledamo, vidimo koliko se smanjene mogućnosti daljnjeg rada na onome dijelu koji nam je donekle bio poznat. Sada se otvorilo puno prostora na toj drugoj strani i kako je kolega rekao, priče o raznim žrtvama Drugog svjetskog rata bi se trebale ne otkrivati, nego rješavati. Tu dolazimo do zanimljivih pitanja: što je uopće još moguće raditi s Prvim svjetskim ratom? Dokumenata nema, ili ne znamo gdje su, ili nam je skupo ići u Beč istraživati, a nova država nije više pogodna za istraživanje, jer eto naknadna pamet nam kazuje da je ona bila loša. Sad se otvara ono malo područja koje je npr. sada iskoristio kolega Filip Hameršak proučavajući memoaristiku iz toga vremena, no to je opet cenzurirana ili autocenzurirana memoaristika, zato što je većim dijelom pisana u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Dakle, država bi trebala komemorirati događaje, a znanstvena zajednica bi se trebala baviti svim aspektima toga vremena, bez obzira na ideološki smjer današnjice.

ZABORAVLJENI RAT

Znanstvena zajednica bi barem trebala ukazati na važnost Prvog svjetskog rata. Meni se čini da su naracije iz toga vremena bile jako važne za devedesete, dakle priče o Velikoj Srbiji, o granicama, o tajnom Londonskom sporazumu, Cvijićeva etno slika Balkana, odnos s Austro-Ugarskom… dakle to je sve jako važno i za našu današnjicu. Slažete li se s time?

Despot: Naravno, da tako ne mislim ne bih se bavio Balkanskim ratovima koji su uvertira u sve to ili npr. makedonskim pitanjem i ostalim pitanjima koja se do danas ponavljaju u raznim oblicima. Tko tu živi, kako ćemo to riješiti, što je s istočnim pitanjem, to je sve vrlo zanimljivo. Zašto je Prvi svjetski rat važan? Zato što je u potpunosti promijenio Europu i na tome bi trebalo inzistirati. Kod nas se misli da je Drugi svjetski rat važan i da je on odredio puno tog što se kasnije dogodilo, no za Europu je puno važniji Prvi svjetski rat.

Gospodine Jakovina, koliko je po vama Prvi svjetski rat važan za ono što živimo danas?

Jakovina: Naravno, jako je važan. Danas je na Filozofskom fakultetu održao predavanje kolega iz Tokija i govorio je o Japanu u Prvom svjetskom ratu. Prva rečenica je bila: “Prvi svjetski rat je zaboravljeni rat, a Drugi svjetski rat je rat koji se nikada neće zaboraviti.” Iako je Japan sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, bio je na pobjedničkoj strani, imao je 50-ak tisuća ratnih zarobljenika, od kojih su neki bili i austro-ugarski, tj. hrvatski mornari, pa se svejedno o tome ratu puno manje govori. U njemu nije bilo toliko poginulih, nije se vodio na japanskom teritoriju, u odnosu na katastrofu ili veliki zamah koji je imao Drugi svjetski rat. Hrvatska je donekle u sličnoj poziciji pa možemo možda jednim dijelom shvatiti zbog čega je u nas smanjen interes. Ali ovdje dio te poražene zemlje stavljamo u kontekst života s ostalim južnoslavenskim narodima što je hrvatski narod spasilo, da se dogodilo drugačije, bilo bi puno gore. To je potpuno logično pa ipak za hrvatsku desnicu je to crvena krpa kada se tako govori. S druge strane, rat se nije vodio na našem teritoriju, nije se izbliza vidio. Naravno, vidjeli su se ranjenici, invalidi, kao i u ostalim europskim zemljama, ali se rat vodio negdje drugdje. Prvi svjetski rat je silno važan, u mnogim europskim zemljama, npr. u Britaniji je on puno važniji rat od Drugog svjetskog rata. U Belgiji također. To je rat bez kojega ne možete razumjeti 20. stoljeće. Npr. ovo što se danas događa u Ukrajini, s tim promjenama u višenacionalnim državama moglo bi se ispričati kao dio iste priče. Povjesničari imaju zadaću objašnjavati stvari bez obzira je li politici nešto oportuno ili nije. Propisivati kako bi trebalo razmišljati da bi se istraživalo je stvar totalitarnih sustava i totalitarnih mentaliteta, možda to imamo dijelom i danas u demokratskom društvu, ali je stvar dobre historiografije da se od toga odmakne.

GAVRILO PRINCIP I BANALIZACIJA POVIJESTI

Kako komentirate suvremene reinterpretacije uloge Gavrila Principa, Mlade Bosne i srpske odgovornosti za rat? Oko tih pitanja nastala je velika polemika koja se “valja“ u srpskim medijima posljednjih godinu dana, najviše vezano uz knjigu Mjesečari povjesničara Clarka koji proglašava srpsku vladu odgovornom za rat? 

Jakovina: Riječ je o povjesničaru Christopheru Clarku koji će sudjelovati 5. svibnja i u Zagrebu na jednoj konferenciji koju organiziraju inozemni kulturni centri. Britanski povjesničar Clark napisao je knjigu Mjesečari, ali nije riječ o “mjesečarima“ u Srbiji, nego o velikim europskim kraljevskim kućama koje nisu vidjele ono što će se dogoditi. Knjiga je toliko opsežna da sumnjam da ćemo je, ako nije dosada izašla, čitati na hrvatskom jeziku, i govori najviše o počecima rata. Knjiga je doista izazvala golemu polemiku u srpskoj javnosti, i stručnoj i manje stručnoj, pri čemu je došlo do reinterpretacije u smislu da je Britanac postavio tezu da kada se gleda ono što se dogodilo u Bosni devedesetih godina, kada se gleda Srebrenica, plan stvaranja Velike Srbije i sl., onda Srbija 1914. ne djeluje kao jedna od malih država koje su se tada zatekle u vihoru rata, nego je ona bila možda mnogo više instrumentalizirana i uopće važnija za razumijevanje tih događaja no što se misli. To je izazvalo velike reakcije kod srpskih kolega. Hrvatski se neinteres vidite u tome da je čak i to što se moglo politički interpretirati ili iskoristiti, praktički prošlo mimo nas. Gavrilo Princip je sveden nepotrebno u tim raspravama isključivo na atentatora i terorista. To nije objašnjenje ni Mlade Bosne ni svega što se dogodilo, nego je stvar mnogo složenija. Kolega Despot zna bolje od mene u koliko je lošem stanju bila Srbija 1914., nakon dva Balkanska rata, nakon proširenja na novi teritorij, zapravo udvostručavanja svoga teritorija, ona je teško mogla razmišljati o novom ratu s Austro-Ugarskom. Zanimljivo je kako su se u Srbiji ili u nekim dijelovima gdje žive Srbi danas našli silno uzrujani zbog tih interpretacija, zanimljivo je što radi Kusturica, koji su sudski procesi pokrenuti, na koji način se Bosna homogenizirala i nanovo nacionalno podijelila na pitanju iz 1914. godine, iako je ova obljetnica mogla na neki način poslužiti da se Sarajevo vrati na svjetsku scenu barem u jednom segmentu s događajem za kojega svi znaju, a da to nije rat devedesetih ili Olimpijada.

Kada se komentiraju ovi događaji, važno je reći i ono što je naveo jedan kolega u tjedniku Vreme: kada se obilježavalo pedeset godina od Prvog svjetskog rata, na jugoslavenskom prostoru su se pojavile brojne knjige i brojne reinterpretacije događaja iz 1914. godine, među njima je Vladimir Dedijer napisao svoju najveću knjigu. Napisao ju je na engleskom jeziku i ona je obojila sve te reinterpretacije. Danas, pedeset godina nakon toga, nemate ni u jednoj od bivših jugoslavenskih zemalja nešto slično i nemate historiografiju koja bi bila u komunikaciji sa svjetskom znanstvenom zajednicom.

VRIJEME ATENTATA

Gospodine Despot, što vi mislite o današnjim manipulacijama Principom? Stvar je postavljena dualno: ako ste nacionalno osviješten Srbin, onda zastupate tezu o Principu kao heroju, a s druge, bošnjačke strane postoji tendencija romantizacije Austro-Ugarske uprave pa Princip u tom kontekstu postaje terorist?

Despot: Povijest je naravno uvijek bitno složenija, a često se iste povijesne ličnosti na različitim stranama različito ocjenjuju. Tako i danas, ako razgovaramo o Bušiću kao o hrvatskom teroristu ili kao borcu za slobodu, to je promašeno. Isto je i s Principom. Kako sam se bavio razdobljem neposredno prije Prvog svjetskog rata na području Balkana, sigurno je da vlastima Srbije u tom trenutku rat nije trebao i da sasvim sigurno Princip nije bio eksponent Pašića i srpske politike. Druga stvar je to kakve su bile veze s organizacijom Ujedinjenje ili smrt, što je ta organizacija željela postići i sl. No, tu imamo dobru paralelu, jedan zagrebački student iz Bosne, Luka Jukić izvršio je 1912. u Zagrebu atentat na Slavka Cuvaja, kraljevskog komesarijata. Taj atentat je bio neuspješan, Cuvaj je sjedio na drugom mjestu u automobilu u odnosu na ono što je Jukić zamislio. On je isto povezan s putem u Srbiju, naime, Luka Jukić se sastao s Vojinom Tankosićem, istim onim koji se spominje u vezi s Principom, i navodno od njega dobio revolver. Povezivati sve to sa srpskom državom, tu cijelu akciju koju je Jukić pokrenuo zato što se nije slagao s komesarijatom, vrlo je nategnuto.

Treba li uopće inzistirati na razlici između heroja i terorista? Nažalost, očito je da politikama  to treba pa će se teško moći tu razriješiti sasvim pitanje je li Srbija kriva za Prvi svjetski rat. Istina, Srbija i Austro-Ugarska bile su u vrlo napetoj situaciji i, istina, meni je teško zamisliti neki drugi dio svijeta u kojem bi izbio Prvi svjetski rat, ali to da je Srbija za njega odgovorna i da je ona uzročnik – to je previše.

Osim na Cuvaja, to je bilo vrijeme mnogih atentata, i sami ste pisali o tome, pa Principov postupak treba gledati u tom kontekstu.

Despot: Da, u Srbiji je bilo već takvih pokušaja, Biljana Srbljanović je radila predstavu na tom tragu. Kada se govori o tom vremenu, onda mnogi srpski povjesničari govore da je više riječ o anarhizmu negoli o terorizmu, no pitanje je koliko je to bio organizirani anarhizam, jer ipak su oni imali neke nacionalne ciljeve…

POLOŽAJ HRVATSKE U AUSTRO-UGARSKOJ

Bez obzira na Principa, gospodine Jakovina, čini se da je Prvi svjetski rat bio neizbježan?

Jakovina: Da, imate davno jednu školu u Njemačkoj s kojom zapravo veliki dio Njemačke nije zadovoljan. Po tome je Hitlerova epizoda nešto što je neobjašnjivo iz konteksta njemačke povijesti, a sve drugo je uobičajen tijek pa je Prvi svjetski rat zapravo izazvan, jer se pokrenuo mehanizam koji je vodio iz jednog saveza u drugi savez; sve se to stavilo u pogon i nije se moglo izbjeći. Krivnja za rat u tom slučaju je negdje drugdje. No, ako je Njemačka imala cilj ući u Prvi svjetski rat i ako je samo tražila povod za rat, a neki ga onda vide i u načinu na koji se odnosila prema činjenici da je Franjo Ferdinand ubijen, kakav je bio pogreb i kako je hladno dočekano to ubojstvo, moglo bi se zaključiti da je atentat iskorišten kao zgodan povod za početak. Kao što bi njemački generali rekli, mi smo spremni za rat, a bolje da on izbije prije nego da se čeka jer će omjeri biti nepovoljniji. Na ta pitanja nećemo nikada dobiti odgovore. Sve ove knjige koje su se pojavile, kao i Mjesečari, pokazuju kako se piše povijest i da kada pišete o nečemu nakon stotinu godina i s novom interpretacijom izvora, uvijek uključujete pogled na današnji trenutak. Usporedba sa Srebrenicom je pokušaj razumijevanja svijeta iz te današnje perspektive i to je nemoguće izbjeći. Problem je s onima koji žele čuti vlastitog povjesničara koji im priča nešto što žele čuti. Onda su vam svi drugi loši, a dobar je onaj koji govori samo ono što vi želite čuti. To je onda slučaj s ovim u Srbiji i velikim napadom na Mjesečare, a vjerujte, da je kod nas objavljena ta knjiga, imali biste mnogo onih koji bi joj aplaudirali, iako moram reći da je ta knjiga u nekim dijelovima genijalna.

S druge strane, kod nas postoji i tendencija ka romantizaciji austro-ugarske uprave pa se ona gleda isključivo kroz modernizaciju koju je donijela Hrvatskoj i Bosni, ali to nije cijela priča.

Jakovina: To vam je uvijek taj problem. Možda bi povjesničari trebali imati zadaću objasniti kako su se osjećali ondašnji Hrvati, a oni sigurno nisu baš voljeli Austro-Ugarsku. Hrvatska je bila najnerazvijenija u Austro-Ugarskoj ili pak druga najnerazvijenija iza ukrajinskih dijelova u ugarskom dijelu Monarhije, a najnerazvijeniji dijelovi Hrvatske su bili u austrijskom dijelu Monarhije. Ako promotrite iseljavanje Hrvata, onda pogledajte što su Dalmatinci doživjeli s peronosporom krajem 19. i početkom 20. stoljeća. To je bila slika Hrvatske onoga vremena. Da je u tome bilo i nekih dobrih stvari, naravno da je bilo. No, katkada se u nekim zajednicama neke dobre stvari prenaglašavaju, a druge prešućuju, što je problem. Povjesničari ne bi smjeli pisati tako da se vi osjećate dobro, nego tako da vam objasne ono što se dogodilo. Ako su dobri, onda izazivaju, provociraju i pokušavaju pokazati ono što je u tom vremenu bilo važno.

Za ovdašnju percepciju Prvog svjetskog rata čini se da je najzaslužniji Miroslav Krleža; on je najviše pisao o stradanjima, besmislenosti borbe za tuđu stvar.

Despot: Naravno, nije svaki građanin Hrvatske koji je išao u rat imao istu situaciju kao domobrani u Krležinim novelama, sve je to puno kompleksnije. Osim na talijanskom bojištu, drugdje Hrvati nisu imali nekih velikih interesa u Prvom svjetskom ratu i odlazili su daleko od kuće.  Profesionalni vojnici su to naravno doživljavali bitno drukčije od ovih koji su bili mobilizirani. Talijansko bojište je druga priča i tu je bilo ljudi koji su shvaćali zašto se bore i Talijani su im bili realni neprijatelji. To je jedino bojište gdje vlada percepcija da je bilo smisleno ratovati.

Jakovina: Da, pa su takvi bili i rezultati na tome bojištu – vrlo dobri.